DIREKTIVA 2014/92/EU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 23. srpnja 2014. o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama (Tekst značajan za EGP)

(1)

U skladu s člankom 26. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), unutarnje tržište treba obuhvaćati područje bez unutarnjih granica u kojem je osigurano slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala. Rascjepkanost unutarnjeg tržišta štetna je za konkurentnost, rast i stvaranje radnih mjesta unutar Unije. Uklanjanje izravnih i neizravnih prepreka ispravnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta ključno je za njegov dovršetak. Djelovanje Unije u vezi s unutarnjim tržištem u sektoru pružanja financijskih usluga stanovništvu već je znatno doprinijelo razvoju prekogranične aktivnosti pružatelja platnih usluga, poboljšanju izbora za potrošače te povećanju kvalitete i transparentnosti ponuda.

(2)

U tom pogledu u Direktivi 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) utvrđeni su osnovni zahtjevi transparentnosti za naknade koje naplaćuju pružatelji platnih usluga u vezi s uslugama ponuđenim u okviru računa za plaćanje. To je uvelike olakšalo aktivnost pružatelja platnih usluga, stvarajući jedinstvena pravila s obzirom na pružanje platnih usluga i informacija koje treba pružiti, smanjilo administrativno opterećenje i stvorilo uštede pružateljima platnih usluga.

(3)

Neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta i razvoj modernog, društveno uključivog gospodarstva sve više ovisi o univerzalnom pružanju platnih usluga. U tom pogledu, sve novo zakonodavstvo mora biti dio pametne gospodarske strategije za Uniju koja mora učinkovito uzeti u obzir potrebe osjetljivijih potrošača.

(4)

Međutim, kako je istaknuo Europski parlament u svojoj rezoluciji od 4. srpnja 2012. s preporukama Komisiji o pristupu osnovnim bankovnim uslugama mora se učiniti više za poboljšanje i razvoj unutarnjeg tržišta bankovnih usluga stanovništvu. Trenutačno nedostatak transparentnosti i usporedivosti naknada, kao i poteškoće prilikom prebacivanja računa za plaćanje još uvijek stvaraju prepreke razvitku potpuno ujedinjenog tržišta, doprinoseći niskoj razini tržišnog natjecanja u sektoru bankovnih usluga stanovništvu. Ti se problemi moraju riješiti i moraju se postići visokokvalitetni standardi.

(5)

Postojeći uvjeti unutarnjeg tržišta mogli bi ograničiti slobodu pružatelja platnih usluga u uspostavi ili pružanju usluga unutar Unije zbog poteškoća u privlačenju potrošača pri ulasku na novo tržište. Ulazak na nova tržišta često podrazumijeva veliku investiciju. Takva je investicija isplativa samo ako pružatelj predvidi dostatne mogućnosti i odgovarajuću potražnju potrošača. Niska razina mobilnosti potrošača s obzirom na financijske usluge stanovništvu uvelike je rezultat nedostatka transparentnosti i usporedivosti u vezi s naknadama i ponuđenim uslugama, kao i poteškoća povezanih s prebacivanjem računâ za plaćanje. Ti čimbenici također guše potražnju. To se pogotovo odnosi na prekogranični kontekst.

(6)

Nadalje, zbog rascjepkanosti postojećih nacionalnih regulatornih okvira mogu nastati znatne prepreke ostvarenju unutarnjeg tržišta u području računâ za plaćanje. Postojeće odredbe u vezi s računima za plaćanje i posebno u vezi s usporedivošću naknada i prebacivanju računa za plaćanje različite su na nacionalnoj razini. Kad je riječ o prebacivanju, nedostatak jedinstvenih obvezujućih mjera na razini Unije doveo je do različitih praksi i mjera na nacionalnoj razini. Te su razlike još izraženije u području usporedivosti naknada u kojem na razini Unije ne postoje nikakve mjere, čak ni samoregulativne. Postanu li te razlike u budućnosti još značajnije, s obzirom na sklonost pružatelja platnih usluga da svoje prakse oblikuju prema nacionalnim tržištima, to bi povećalo trošak prekograničnih aktivnosti u odnosu na troškove s kojima su suočeni domaći pružatelji usluga, te bi učinilo tako razvoj poslovanja na prekograničnoj osnovi manje privlačnim. Prekograničnu aktivnost na unutarnjem tržištu otežavaju prepreke s kojima se susreću potrošači koji u inozemstvu otvaraju račun za plaćanje. Postojeći ograničavajući kriteriji prihvatljivosti mogu spriječiti građane Unije u slobodnom kretanju unutar Unije. Pružanje pristupa računu za plaćanje svim potrošačima omogućit će njihovo sudjelovanje na unutarnjem tržištu i dopustiti im da iskoriste prednosti unutarnjeg tržišta.

(7)

Nadalje, budući da neki potencijalni potrošači ne otvaraju račune za plaćanje jer su im oni uskraćeni ili jer im nisu ponuđeni primjereni proizvodi, potencijalna potražnja za uslugama računa za plaćanje u Uniji trenutačno nije potpuno iskorištena. Šire sudjelovanje potrošača na unutarnjem tržištu dodatno bi potaknulo pružatelje platnih usluga da uđu na nova tržišta. Isto tako, stvaranje uvjeta koji bi svim potrošačima omogućili pristup računu za plaćanje potrebno je sredstvo za poticanje sudjelovanja na unutarnjem tržištu te za omogućavanje iskorištavanja prednosti unutarnjeg tržišta.

(8)

Transparentnost i usporedivost naknada razmatralo se na razini Unije putem samoregulativne inicijative koju je pokrenula bankarska industrija. Međutim, o toj inicijativi nije postignut konačan sporazum. S obzirom na prebacivanje, zajednička načela koja je Europski odbor za bankarsku industriju utvrdio 2008. predstavljaju model mehanizma za prebacivanje među računima za plaćanje koje nude banke koje se nalaze u istoj državi članici. Međutim, s obzirom na njihovu neobvezujuću narav, ta se zajednička načela primjenjuju nedosljedno diljem Unije i bez učinkovitih rezultata. Nadalje, zajednička načela bave se prebacivanjem računa za plaćanje samo na nacionalnoj razini i ne obuhvaćaju prekogranična prebacivanja. Konačno, s obzirom na pristup osnovnom računu za plaćanje, Preporukom Komisije 2011/442/EU (5) pozvalo se države članice da poduzmu potrebne mjere kako bi se osigurala njezina primjena najkasnije šest mjeseci nakon objave. Do danas se svega nekoliko država članica pridržava glavnih načela te Preporuke.

(9)

Kako bi se dugoročno poduprla učinkovita i neometana financijska mobilnost, nužno je uspostaviti ujednačenu skupinu pravila radi rješavanja pitanja slabe mobilnosti potrošača, a posebno za poboljšanje usporedbe usluga računa za plaćanje i naknada, te potaknuti prebacivanje računa za plaćanje i izbjeći diskriminaciju na temelju boravišta prema korisnicima koji namjeravaju otvoriti i koristiti račun za plaćanje preko granice. Nadalje, ključno je donijeti prikladne mjere za poticanje sudjelovanja potrošača’ na tržištu računâ za plaćanje. Te će mjere potaknuti ulazak pružatelja platnih usluga na unutarnje tržište i osigurati ravnopravne uvjete, jačajući tako tržišno natjecanje i učinkovito raspoređivanje sredstava unutar tržišta Unije financijskih usluga stanovništvu u korist poduzeća i potrošača. Transparentne informacije o naknadama i mogućnostima prebacivanja u kombinaciji s pravom pristupa računu za plaćanje s osnovnim uslugama također će omogućiti građanima Unije lakše kretanje i kupnju unutar Unije, a time i korištenje prednosti potpuno funkcionalnog unutarnjeg tržišta u području financijskih usluga stanovništvu te će doprinijeti daljnjem razvoju unutarnjeg tržišta.

(10)

Također je nužno osigurati da ova Direktiva ne sprečava razvoj inovacija u području financijskih usluga stanovništvu. Svake godine nove tehnologije postaju dostupne koje mogu trenutačni model računa za plaćanje učiniti zastarjelim, poput usluga mobilnog bankarstva i platnih kartica s pohranjenim novčanim sredstvima.

(11)

Ova Direktiva ne bi trebala sprečavati države članice da zadrže ili usvoje strože odredbe s ciljem zaštite potrošača, pod uvjetom da su te odredbe u skladu s njihovim obvezama na temelju prava Unije i ove Direktive.

(12)

Odredbe ove Direktive koje se odnosi na usporedivost naknada i prebacivanje računa za plaćanje trebala bi se primjenjivati na sve pružatelje platnih usluga, kako je određeno Direktivom 2007/64/EZ. Odredbe ove Direktive koje se odnose na pristup računima za plaćanje s osnovnim uslugama trebale bi se odnositi samo na kreditne institucije. Sve odredbe ove Direktive trebale bi se primjenjivati na račune za plaćanje putem kojih potrošači mogu provoditi sljedeće transakcije: polaganje novčanih sredstava, podizanje gotova novca te izvršavanje i primanje platnih transakcija u korist i od trećih osoba, uključujući izvršavanje kreditnih transfera. Zbog toga bi računi s ograničenijim funkcijama trebali biti isključeni. Na primjer, računi poput štednih računa i računa kreditnih kartica na kojima se novčana sredstva najčešće uplaćuju isključivo u svrhu otplate duga s kreditnih kartica, tekući računi za otplatu hipotekarnog kredita ili računi elektroničkog novca u načelu bi trebali biti izuzeti iz područja primjene ove Direktive. Međutim, ako bi se ti računi koristili za svakodnevne platne transakcije i ako bi sadržali sve funkcije koje su navedene u tekstu iznad, oni će spadati u područje primjene ove Direktive. Računi u vlasništvu poduzeća, čak i malih ili mikropoduzeća, izuzev računa na vlastito ime, spadaju izvan područja primjene ove Direktive. Države članice trebale bi moći odlučiti proširiti primjenu ove Direktive na druge pružatelje platnih usluga te druge račune za plaćanje, na primjer one koji nude ograničenije platne funkcije.

(13)

Budući da je račun za plaćanje s osnovnim uslugama vrsta računa za plaćanje za potrebe ove Direktive, odredbe u pogledu transparentnosti i prebacivanju trebale bi se primjenjivati i na takve račune.

(14)

Definicije sadržane u ovoj Direktivi trebale bi biti u najvećoj mogućoj mjeri usklađene s onima iz drugih zakonodavnih akata Unije, a posebno s onima sadržanima u Direktivi 2007/64/EZ i iz Uredbe (EU) br. 260/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (6).

(15)

Od ključne je važnosti da potrošači razumiju naknade kako bi mogli usporediti ponude različitih pružatelja platnih usluga i donositi informirane odluke o tome koji račun za plaćanje najbolje odgovara njihovim potrebama. Naknade se ne mogu uspoređivati kada se pružatelji platnih usluga koriste različitom terminologijom za iste usluge i pružaju informacije u različitim formatima. Standardizirana terminologija, uz ciljane informacije o naknadama predstavljene u usklađenom formatu koji obuhvaća najreprezentativnije usluge povezane s računom za plaćanje, može pomoći potrošačima u razumijevanju i usporedbi naknada.

(16)

Potrošačima bi najviše koristile informacije koje su sažete, standardizirane i jednostavne za usporedbu među različitim pružateljima platnih usluga. Alati dostupni potrošačima za usporedbu ponuda računâ za plaćanje ne bi imali pozitivan učinak ako bi vrijeme uloženo u iščitavanje dugih popisa naknada za različite ponude pobijalo korist odabira ponude koja predstavlja najbolju vrijednost. Ti bi alati trebali biti raznovrsni i trebalo bi provesti testiranje od strane potrošača. U ovoj fazi, trebalo bi standardizirati samo terminologiju najreprezentativnijih pojmova i definicija u pogledu naknada unutar država članica kako bi se izbjegao rizik od previše informacija i olakšala brza provedba.

(17)

Terminologiju o naknadama trebale bi odrediti države članice, uzimajući u obzir posebnosti lokalnih tržišta. Da bi se mogle smatrati reprezentativnima, usluge bi trebale biti podložne naknadi najmanje jednog pružatelja platnih usluga u državi članici. Uz to, ako su usluge zajedničke većini država članica, terminologija koja se koristi pri definiranju takvih usluga trebala bi biti standardizirana na razini Unije, a time bi se omogućila učinkovitija usporedba ponuda računâ za plaćanje diljem Unije. S ciljem osiguravanja dostatne homogenosti nacionalnih popisa, Europsko nadzorno tijelo (Europsko tijelo za bankarstvo) („EBA”) osnovano Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (7) trebalo bi izdati smjernice koje bi pomogle državama članicama u određivanju usluga koje se najčešće koriste i koje dovode do najvećih troškova za potrošače na nacionalnoj razini. U tu svrhu države članice trebale bi do 18. prosinca 2014. naznačiti Komisiji i EBA-i odgovarajuća tijela kojima bi trebalo uputiti te smjernice.

(18)

Nakon što države članice utvrde privremeni popis najreprezentativnijih usluga koje podliježu naknadi na nacionalnoj razini, zajedno s pojmovima i definicijama, EBA bi ih trebala pregledati kako bi nacrtom regulatornih tehničkih standarda utvrdila usluge koje su zajedničke većini država članica te za njih predložila standardizirane pojmove i definicije na razini Unije i na svim službenim jezicima institucija Unije. EBA bi trebala osigurati, kako bi se uzele u obzir nacionalne posebnosti, da se za svaku uslugu upotrebljava samo po jedan pojam na bilo kojem od službenih jezika svake države članice koji je ujedno i službeni jezik institucija Unije. To znači da se različiti pojmovi mogu koristiti za istu uslugu u različitim državama članicama koje dijele isti službeni jezik institucija Unije, vodeći time računa o nacionalnim posebnostima. Države članice tada bi trebale integrirati sve primjenjive pojmove na razini Unije u svoje privremene popise te objaviti svoje konačne popise na temelju toga.

(19)

Kako bi potrošačima pomogli u jednostavnoj usporedbi naknada računâ za plaćanje na cijelom unutarnjem tržištu, pružatelji platnih usluga trebali bi potrošačima staviti na raspolaganje dokument s informacijama o naknadama koji navodi naknade za sve usluge koje se nalaze na popisu najreprezentativnijih usluga povezanih s računom za plaćanje na nacionalnoj razini. Informativni dokument o naknadama trebao bi po potrebi sadržavati standardizirane pojmove i definicije određene na razini Unije. Time bi se također doprinijelo utvrđivanju ravnopravnih uvjeta među pružateljima platnih usluga koji se natječu na tržištu računâ za plaćanje. Informativni dokument o naknadama ne bi trebao sadržavati nikakve druge naknade. Ako pružatelj platnih usluga ne nudi uslugu koja se pojavljuje na popisu najreprezentativnijih usluga povezanih s računom za plaćanje, ona bi to trebala naznačiti, na primjer, na način da označi uslugu kao „nedostupnu” ili „neprimjenjivu”. Države članice trebale bi biti u mogućnosti zahtijevati da se informativnim dokumentom o naknadama pruže ključni pokazatelji poput sveobuhvatnog pokazatelja troškova koji predstavlja sažeti prikaz ukupnog godišnjeg troška računa za plaćanje za potrošače. Kako bi se potrošačima pomoglo da razumiju naknade koje trebaju platiti za svoj račun za plaćanje, trebalo bi im staviti na raspolaganje pojmovnik s jasnim, razumljivim i nedvosmislenim objašnjenjima barem za naknade i usluge navedene u informativnom dokumentu o naknadama. Pojmovnik bi trebao služiti kao koristan alat kako bi se potaklo bolje razumijevanje značenja naknada, čime bi se doprinijelo jačanju položaja potrošača u odabiru među širokim izborom ponuda računa za plaćanje. Pružateljima platnih usluga također bi trebalo uvesti obvezu informiranja potrošača, besplatno i najmanje jednom godišnje, o svim naknadama naplaćenim na njihovom računu za plaćanje, uključujući, kad je primjenjivo, kamatnu stopu na prekoračenje i pasivnu kamatnu stopu.

Time se ne dovode u pitanje odredbe o prekoračenjima određene u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8). Naknadne informacije trebalo bi navesti u posebnom dokumentu pod nazivom „izvješće o naknadama”. U njemu bi trebao biti naveden pregled svih zarađenih kamata i svih naknada nastalih u vezi s korištenjem računa za plaćanje kako bi potrošač mogao razumjeti na što se odnose izdaci za naknade te kako bi procijenio potrebu promjene uzoraka potrošnje ili prelaska drugom pružatelju usluga. Ta bi se prednost maksimizirala naknadnim informacijama o naknadi koje predstavljaju najreprezentativnije usluge istim redoslijedom kao i prethodne informacije o naknadi.

(20)

Kako bi se zadovoljile potrebe potrošača, potrebno je osigurati da su informacije o naknadama računa za plaćanje točne, jasne i usporedive. EBA bi stoga trebala, nakon savjetovanja s nacionalnim tijelima i nakon testiranja od strane potrošača, izraditi nacrt provedbenih tehničkih standarda u vezi sa standardnim formatom informativnog dokumenta o naknadama, kao i izvješća o naknadama te zajedničkih simbola kako bi se potrošačima osigurala njihova razumljivost i usporedivost. Svaki informativni dokument o naknadama i izvješće o naknadama u svim državama članicama trebali bi imati jednak format, redoslijed stavki i naslova, omogućujući potrošačima usporedbu tih dvaju dokumenata, maksimizirajući tako razumijevanje i korištenje informacija. Informativni dokument o naknadama i izvješća o naknadama trebali bi se moći jasno razlikovati od ostalih priopćenja. Nadalje, pri izradi tih formata dokumenata, EBA bi također trebala uzeti u obzir činjenicu da države članice mogu odabrati dostavu informativnog dokumenta o naknadama i izvješća o naknadama zajedno s informacijama koje su potrebne u skladu s drugim zakonodavnim aktima Unije ili nacionalnim zakonodavnim aktima o računima za plaćanje i povezanim uslugama.

(21)

Radi osiguravanja ujednačene uporabe primjenjive terminologije na razini Unije diljem Unije, države članice bi trebale pružateljima platnih usluga nametnuti obvezu uporabe primjenjive terminologije na razini Unije te ostale standardizirane nacionalne terminologije utvrđene u konačnom popisu pri komuniciranju s potrošačima, kao i u informativnom dokumentu o naknadama i izvješću o naknadama. Pružatelji platnih usluga trebali bi biti u mogućnosti koristiti robne marke (brand names) pri pružanju ugovornih, poslovnih i marketinških informacija potrošačima pod uvjetom da jasno odrede primjenjivi odgovarajući standardizirani pojam. Kad odluče koristiti robne marke (brand names) u informativnom dokumentu o naknadama ili u izvješću o naknadama, ona bi trebala biti navedena pored standardiziranih pojmova kao sekundarna oznaka, primjerice u zagradama ili u manjoj veličini slova.

(22)

Internetske stranice za usporedbu koje su neovisne učinkovito su sredstvo koje potrošačima omogućuje da na jednome mjestu procijene prednosti različitih ponuda računâ za plaćanje. Takve internetske stranice mogu osigurati pravu ravnotežu između potrebe za jasnim i sažetim informacijama i potrebe za informacijama koje su ujedno cjelovite i sveobuhvatne, omogućujući korisnicima dobivanje podrobnijih informacija kad je to u njihovom interesu. Ona bi trebala obuhvaćati najširi mogući raspon ponuda kako bi se dobio reprezentativni pregled, a istodobno obuhvatio znatan dio tržišta. Također mogu smanjiti trošak traženja informacija jer potrošači informacije neće trebati prikupljati neovisno od pružatelja platnih usluga. Ključno je da informacije na takvim internetskim stranicama budu vjerodostojne, nepristrane i transparentne te da potrošači budu obaviješteni o dostupnosti takvih internetskih stranica. U tom smislu države članice trebale bi obavještavati javnost o takvim internetskim stranicama.

(23)

Kako bi pribavili nepristrane informacije o naplaćenim naknadama i kamatnim stopama koje se primjenjuju u vezi s računima za plaćanje, potrošači bi trebali moći koristiti javno dostupne internetske stranice za usporedbu koje su operativno neovisne o pružateljima platnih usluga, što znači da se nijednom pružatelju platnih usluga ne bi trebalo davati povlašteni tretman u rezultatima pretraživanja. Stoga bi države članice trebale omogućiti da potrošači imaju slobodan pristup najmanje jednoj takvoj internetskoj stranici na svojem državnom području. Takvim internetskim stranicama za usporedbu mogu upravljati nadležna tijela, ili se njima može upravljati u ime nadležnih tijela, druga tijela javne vlasti i/ili privatni operateri. Funkciju usporedbe naknada povezanih s računima za plaćanje mogla bi također pružati postojeće internetske stranice na kojima se uspoređuje široki raspon financijskih ili nefinancijskih proizvoda. Takvim internetskim stranicama trebalo bi upravljati u skladu s određenim kriterijima kvalitete uključujući zahtjeve da pružaju pojedinosti o svojim vlasnicima, da pružaju ispravne i ažurirane informacije, da navode vrijeme zadnjeg ažuriranja, određuju jasne, objektivne kriterije na kojima će se usporedba temeljiti i uključuju širok raspon ponuda računa za plaćanje koji obuhvaćaju značajan dio tržišta. Države članice trebale bi moći odrediti koliko često internetske stranice za usporedbu trebaju pregledavati i ažurirati informacije koje se pružaju potrošačima, ovisno o tome koliko često pružatelji platnih usluga općenito ažuriraju svoje informacije o naknadama. Također, države članice trebale bi odrediti što predstavlja široki raspon ponuda računa za plaćanje koji obuhvaćaju značajan dio tržišta, procjenjujući na primjer koliko pružatelja platnih usluga postoji te stoga bi li obična većina ili manje bila dostatna i/ili tržišni udjel i/ili njihov zemljopisni položaj. Internetska stranica za usporedbu trebala bi uspoređivati naknade koje se plaćaju za usluge navedene na popisu najreprezentativnijih usluga povezanih s računima za plaćanje uz integriranje terminologije na razini Unije.

Primjereno je da bi države članice trebale biti u mogućnosti zahtijevati od takvih internetskih stranica da uspoređuju druge informacije, na primjer informacije o odrednicama razine usluga koje pružaju pružatelji platnih usluga, poput broja i mjesta podružnica ili bankomata. Ako u državi članici postoji samo jedna internetska stranica, a ta internetska stranica više nije aktivna ili više ne zadovoljava kriterije kvalitete, država članica trebala bi osigurati da se potrošačima u razumnom roku pruži pristup drugoj internetskoj stranici za usporedbu na nacionalnoj razini.

(24)

Trenutačna praksa pružatelja platnih usluga jest nuditi račun za plaćanje u paketu s drugim proizvodima ili uslugama, pored usluga povezanih s računom za plaćanje, poput proizvoda osiguranja ili financijskog savjetovanja. Ta praksa pružateljima platnih usluga može poslužiti kao sredstvo kojim će proširiti svoju ponudu i međusobno se natjecati te ona, u konačnici, može biti korisna za potrošače. Međutim, Komisijino istraživanje iz 2009. godine o praksama povezivanja u financijskom sektoru, kao i relevantna savjetovanja te prigovori potrošača pokazali su da pružatelji platnih usluga mogu nuditi račune za plaćanje u paketu s proizvodima koje potrošači ne traže, a koji nisu ključni za račune za plaćanje, poput osiguranja domaćinstva. Nadalje, uočeno je da te prakse mogu smanjiti transparentnost i usporedivost cijena, potrošačima ograničiti mogućnosti kupovine i negativno utjecati na njihovu mobilnost. Stoga bi države članice trebale osigurati potrošačima da u slučaju da im pružatelj platnih usluga nudi račun za plaćanje u paketu dobiju informacije o tome je li moguće pribaviti račun za plaćanje odvojeno te, ako je to moguće, pružiti posebne informacije u vezi s primjenjivim troškovima i naknadama povezanima sa svakim od drugih proizvoda ili usluga uključenih u paket koji se mogu kupiti odvojeno.

(25)

Postupak prebacivanja računa za plaćanje trebalo bi uskladiti na razini Unije. Trenutačno su postojeće mjere na nacionalnoj razini izrazito raznolike te ne jamče odgovarajuću razinu zaštite potrošača u svim državama članicama. Uvođenje zakonodavnih mjera kojima se utvrđuju glavna načela koja pružatelji platnih usluga moraju poštovati pri pružanju takve usluge u svakoj državi članici unaprijedilo bi funkcioniranje unutarnjeg tržišta za potrošače i pružatelje platnih usluga. S jedne strane, time bi se zajamčili ravnopravni uvjeti za potrošače koji mogu biti zainteresirani za otvaranje računa za plaćanje u drugoj državi članici jer bi se osigurala jednaka razina zaštite. S druge strane, time bi se umanjile razlike između regulatornih mjera na snazi na nacionalnoj razini te bi se stoga smanjilo administrativno opterećenje za pružatelje platnih usluga koji svoje usluge namjeravaju nuditi na prekograničnoj osnovi. Shodno time, mjere o prebacivanju olakšale bi pružanje usluga povezanih s računima za plaćanje na unutarnjem tržištu.

(26)

Prebacivanje ne bi trebalo podrazumijevati prijenos ugovora od pružatelja platnih usluga koji obavlja prijenos pružatelju platnih usluga koji je primatelj.

(27)

Potrošači su skloni prebacivanju računa za plaćanje samo ako postupak ne uključuje preveliko administrativno i financijsko opterećenje. Stoga bi pružatelji platnih usluga trebali potrošačima ponuditi jasan, brz i siguran postupak prebacivanja računa za plaćanje, uključujući račune za plaćanje s osnovnim uslugama. Takav postupak trebao bi se jamčiti u slučaju da potrošači žele promijeniti pružatelja platnih usluga, ali također u slučaju da potrošači žele promijeniti račun za plaćanje unutar istog pružatelja platnih usluga. Na taj bi način potrošači mogli ostvariti korist od najprikladnijih ponuda na tržištu te svoj postojeći račun za plaćanje jednostavno zamijeniti drugim računom koji je možda prikladniji, neovisno o tome izvršava li se ta radnja unutar istog pružatelja platnih usluga ili između različitih pružatelja platnih usluga. Sve naknade koje naplaćuju pružatelji platnih usluga u vezi s uslugom prebacivanja trebale bi biti razumne i u skladu sa stvarnim troškom pružateljâ platnih usluga.

(28)

Državama članicama trebalo bi biti dopušteno, u vezi s prebacivanjem u kojem su oba pružatelja platnih usluga nalaze na državnom području iste države članice, da uspostave ili zadrže mjere koje se razlikuju od onih u ovoj Direktivi ako je jasno da je to u korist potrošača.

(29)

Postupak prebacivanja za potrošača bi trebao biti što otvoreniji. U skladu s time, države članice trebale bi osigurati da pružatelj platnih usluga koji je primatelj bude odgovoran za pokretanje postupka i upravljanje njime u ime potrošača. Države članice pri uspostavi usluge prebacivanja trebale bi moći koristiti dodatna sredstva, poput tehničkog rješenja. Takva dodatna sredstva mogu prelaziti zahtjeve ove Direktive; na primjer, usluga prebacivanja može se pružiti u kraćem roku ili se od pružatelja platnih usluga može zahtijevati da na potrošačev zahtjev za određeno ograničeno razdoblje koje započinje od primanja ovlaštenja za prebacivanje osiguraju automatsko ili ručno preusmjeravanje kreditnih transfera primljenih na prijašnjem računu za plaćanje na novi račun za plaćanje. Takva dodatna sredstva mogu koristiti i pružatelji platnih usluga na dobrovoljnoj osnovi čak kad to od njih ne zahtijeva država članica.

(30)

Potrošačima bi trebalo omogućiti da od pružatelja platnih usluga koji je primatelj zatraže prebacivanje svih ili dijela dolaznih kreditnih transfera, trajnih naloga za kreditne transfere ili ovlaštenja za izravno terećenje, po mogućnosti tijekom jednog sastanka s pružateljem platnih usluga koji je primatelj. U tu svrhu potrošačima bi trebalo omogućiti potpisivanje jednog ovlaštenja kojim odobravaju svaki od gore navedenih zadataka. Države članice mogle bi zahtijevati da ovlaštenje potrošača bude u pisanom obliku, ali bi mogle i odlučiti prihvatiti druga jednakovrijedna sredstva po potrebi, na primjer u slučaju automatskog sustava za prebacivanje. Prije davanja ovlaštenja, potrošač bi trebao biti obaviješten o svim koracima postupka potrebnima za dovršenje prebacivanja. Na primjer, ovlaštenje bi moglo uključiti sve zadaće koje su dijelom usluge prebacivanja te bi moglo sadržavati mogućnost da potrošač odabere samo neke od tih zadaća.

(31)

Kako bi prebacivanje bilo uspješno, potrebna je suradnja pružatelja platnih usluga koji obavlja prijenos. Pružatelj platnih usluga koji obavlja prijenos trebao bi pružatelju platnih usluga koji je primatelj pružiti sve informacije potrebne za ponovnu uspostavu plaćanja na drugom računu za plaćanje. Međutim, takve informacije ne bi trebale prelaziti ono što je potrebno za obavljanje prebacivanja.

(32)

Kako bi se olakšalo prekogranično otvaranje računa, potrošaču bi trebalo omogućiti da od novog pružatelja platnih usluga zatraži da na novom računu za plaćanje uspostavi sve ili dio trajnih naloga za kreditne transfere, prihvati izravna terećenja od datuma koji odredi potrošač te da potrošaču dostavi informacije o novom računu za plaćanje, po mogućnosti tijekom jednog sastanka s novim pružateljem platnih usluga.

(33)

Potrošači ne bi trebali biti podložni financijskom gubitku, uključujući troškove i kamate prouzročene bilo kakvim pogreškama koje je počinio neki od pružatelja platnih usluga uključen u postupak prebacivanja. Potrošači osobito ne bi trebali snositi nikakav financijski gubitak koji proizlazi iz plaćanja dodatnih naknada, kamata ili drugih troškova, kao i nikakve novčane kazne, penale ili bilo koju drugu vrstu financijskog gubitka zbog kašnjenja u izvršavanju plaćanja.

(34)

Države članice trebale bi zajamčiti da potrošači koji planiraju otvoriti račun za plaćanje nisu diskriminirani na temelju svojeg državljanstva ili mjesta boravka. Iako je važno da kreditne institucije osiguraju da njihovi potrošači ne koriste financijski sustav u nezakonite svrhe poput prijevare, pranja novca ili financiranja terorizma, one ne bi trebale postavljati prepreke potrošačima koji se žele okoristiti prednostima unutarnjeg tržišta prekograničnim otvaranjem i korištenjem računa za plaćanje. Stoga se odredbe Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9) ne bi trebale koristiti kao razlog za odbijanje komercijalno manje atraktivnih potrošača.

(35)

Potrošači koji zakonito borave u Uniji ne bi trebali biti diskriminirani na temelju svojeg državljanstva ili mjesta boravka ili po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) kad podnose zahtjev za ili kad pristupaju računu za plaćanje unutar Unije. Osim toga, pristup računima za plaćanje s osnovnim uslugama trebale bi osigurati države članice bez obzira na financijske okolnosti potrošača, kao što je njihova zaposlenost, razina prihoda, kreditna povijest ili osobni bankrot.

(36)

Potrošači koji imaju zakonito boravište u Uniji i koji u određenoj državi članici nemaju račun za plaćanje, u toj bi državi članici trebali moći otvoriti račun za plaćanje s osnovnim uslugama i njime se koristiti. Koncept „zakonitog boravišta u Uniji” trebao bi obuhvaćati građane Unije i državljane trećih zemalja koji već koriste prava koja su im dodijeljena aktima Unije kao što je Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 (10), Direktiva Vijeća 2003/109/EZ (11), Uredba Vijeća (EZ) br. 859/2003 (12) i Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13). Taj koncept trebao bi također obuhvatiti osobe koje su zatražile azil na temelju Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. u vezi sa statusom izbjeglica, njezina Protokola od 31. siječnja 1967. i drugih relevantnih međunarodnih ugovora. Nadalje, države članice trebale bi moći proširiti koncept „zakonitog boravišta u Uniji” na druge državljane trećih zemalja koji se nalaze na njihovu državnom području.

(37)

Države članice trebale bi biti u mogućnosti, uz potpuno poštovanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorima, zatražiti od potrošača koji žele otvoriti račun za plaćanje s osnovnim uslugama na njihovom državnom području da pokažu stvaran interes za tako nešto. Ne dovodeći u pitanje zahtjeve usvojene u skladu s Direktivom 2005/60/EZ za sprečavanje pranja novca, ne bi trebalo zahtijevati fizičku prisutnost u prostorijama kreditnih institucija kako bi se pokazalo takav stvaran interes.

(38)

Države članice trebale bi osigurati da broj kreditnih institucija koje nude račune za plaćanje s osnovnim uslugama bude dovoljan za osiguravanje pokrivenosti svih potrošača, izbjegavanje svake diskriminacije prema njima i sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja. Pri određivanju dostatnog broja kreditnih institucija, čimbenici koje treba uzeti u obzir trebali bi uključiti opseg mreže kreditnih institucija, veličinu državnog područja države članice, raspodjelu potrošača na državnom području, tržišni udio kreditnih institucija i predstavlja li račun za plaćanje s osnovnim uslugama samo mali dio računa za plaćanje koje pruža kreditna institucija. U načelu, što je moguće više kreditnih institucija trebalo bi nuditi račune za plaćanje s osnovnim uslugama kako bi se zajamčilo da potrošači mogu otvoriti takve račune u prostorijama kreditne institucije koja se nalazi u blizini njihova mjesta boravka te da potrošači nisu ni na koji način diskriminirani u pristupu takvim računima te da ih mogu učinkovito koristiti. Države članice posebno bi trebale osigurati da nema vidljive diskriminacije koja se odražava, na primjer, u drukčijem izgledu kartice, drukčijem broju računa ili drukčijem broju kartice. Međutim, trebalo bi biti moguće da država članica predvidi da račune za plaćanje s osnovnim uslugama nudi manji broj kreditnih institucija, ali bi to trebalo biti opravdano na temelju toga da su, na primjer, te kreditne institucije tako široko rasprostranjene na državnom području te države članice da bi mogle služiti svim potrošačima bez da ih se prisiljava da putuju predaleko od svog doma kako bi došli do njih. Nadalje, potrošači koji pristupaju računu za plaćanje s osnovnim uslugama ne bi na nijedan način trebali biti stigmatizirani, a taj se cilj na bolji način može ostvariti ako je imenovan veći broj kreditnih institucija.

(39)

Države članice trebale bi moći uspostaviti mehanizme koji pomažu potrošačima bez stalne adrese, tražiteljima azila i potrošačima kojima nije izdana dozvola boravka, ali čije protjerivanje nije moguće iz pravnih ili činjeničnih razloga, da u potpunosti ostvare pogodnosti iz ove Direktive.

(40)

Ako kreditnim institucijama dopuste da na zahtjev potrošača omoguće ugovor o prekoračenju po računu za plaćanje s osnovnim uslugama, države članice trebale bi moći odrediti maksimalan iznos i maksimalno trajanje svakog takvog prekoračenja. Države članice također bi trebale osigurati da se o svim informacijama u vezi s povezanim naknadama potrošače izvijesti na transparentan način. Naposljetku, kreditne institucije trebale bi poštovati Direktivu 2008/48/EZ ako nude ugovore o prekoračenju po računu za plaćanje s osnovnim uslugama.

(41)

Radi prikladnog pružanja usluga korisnicima računa za plaćanje s osnovnim uslugama, države članice bi od kreditnih institucija trebale zahtijevati prikladnu obuku odgovarajućeg osoblja i da mogući sukobi interesa ne utječu negativno na te potrošače.

(42)

Države članice trebale bi moći dozvoliti kreditnim institucijama da odbiju uslugu otvaranja računa za plaćanje s osnovnim uslugama za potrošače koji u istoj državi članici već imaju aktivan i barem jednakovrijedan račun za plaćanje. U svrhu provjere ima li potrošač već otvoren račun za plaćanje, kreditne institucije trebale bi se moći osloniti na izjavu potrošača.

(43)

Države članice trebale bi osigurati da kreditne institucije obrađuju zahtjeve za račun za plaćanje s osnovnim uslugama u rokovima zadanim u ovoj Direktivi te da u slučaju odbijanja takvog zahtjeva kreditne institucije obavijeste potrošača o konkretnim razlozima odbijanja osim ako bi njihovo otkrivanje bilo protivno nacionalnoj sigurnosti, javnom poretku ili Direktivi 2005/60/EZ.

(44)

Potrošačima bi trebao biti zajamčen pristup nizu osnovnih platnih usluga. Usluge povezane s računima za plaćanje s osnovnim uslugama trebale bi uključivati mogućnost polaganja novčanih sredstava i podizanja gotova novca. Potrošači bi trebali moći obavljati osnovne platne transakcije poput primanja prihoda ili naknada, plaćanja računa ili poreza te kupovine robe i usluga, uključujući putem izravnog terećenja, kreditnim transferom i upotrebom platne kartice. Takve bi usluge trebale omogućivati internetsku kupnju robe i usluga te bi potrošačima trebale omogućiti izdavanje naloga za plaćanje putem internetskog bankarstva kreditne institucije, ako je to moguće. Međutim, račun za plaćanje s osnovnim uslugama ne bi trebao biti ograničen na internetsko korištenje jer bi to stvorilo prepreku za potrošače bez pristupa internetu. Države članice trebale bi osigurati da, za usluge koje se odnose na otvaranje, vođenje i zatvaranje računa za plaćanje, kao i polaganje novčanih sredstava i podizanje gotova novca i poduzimanje platnih transakcija platnim karticama, uz izuzeće kreditnih kartica, ne postoje ograničenja broja radnji koje će se omogućiti potrošaču prema određenim pravilima određivanja cijena utvrđenima ovom Direktivom. Za izvršenje kreditnih transfera i izravnih terećenja, kao i transakcija ostvarenih putem kreditne kartice vezane uz račun za plaćanje s osnovnim uslugama, države članice trebale bi moći odrediti minimalni broj radnji koje će se omogućiti potrošaču po određenim pravilima određivanja cijena utvrđenima ovom Direktivom, pod uvjetom da su usluge na koje se te radnje odnose za osobnu uporabu potrošača. U određivanju toga što se može smatrati osobnom uporabom, države članice trebale bi u obzir uzimati postojeće ponašanje potrošača i uobičajenu trgovačku praksu. Naknade koje se naplaćuju za radnje iznad minimalnog broja radnji nikada ne bi trebale biti više od onih koje se naplaćuju prema uobičajenoj politici određivanja cijena od strane kreditne institucije.

(45)

U postupku utvrđivanja usluga koje treba ponuditi u okviru računa za plaćanje s osnovnim uslugama te najmanjeg broja uključenih radnji trebalo bi uzeti u obzir nacionalne posebnosti. Posebno se određene usluge mogu smatrati ključnima kako bi se zajamčila potpuna upotreba računa za plaćanje u određenoj državi članici zbog njihove široke upotrebe na nacionalnoj razini. Na primjer, u nekim državama članicama potrošači još uvijek često koriste čekove, iako se taj način plaćanja vrlo rijetko koristi u drugim državama članicama. Ova bi Direktiva stoga trebala omogućiti državama članicama utvrđivanje dodatnih usluga koje se smatraju ključnima na nacionalnoj razini te koje bi se trebale pružati u okviru računa za plaćanje s osnovnim uslugama u dotičnoj državi članici. Države članice također bi trebale osigurati da su naknade koje naplaćuju kreditne institucije za takve dodatne usluge u vezi s računom za plaćanje s osnovnim uslugama razumne.

(46)

Kako bi se osigurala dostupnost računa za plaćanje s osnovnim uslugama najširem mogućem rasponu potrošača, trebalo bi ih nuditi besplatno ili uz razumnu naknadu. S ciljem poticanja osjetljivih skupina potrošača bez bankovnog računa na sudjelovanje na tržištu bankovnih usluga stanovništvu, države članice trebale bi moći predvidjeti da računi za plaćanje s osnovnim uslugama budu ponuđeni tim potrošačima po posebno povoljnim uvjetima, na primjer besplatno. Države članice trebale bi moći slobodno odrediti mehanizam za prepoznavanje onih potrošača koji mogu koristiti račune za plaćanje s osnovnim uslugama po povoljnijim uvjetima, pod uvjetom da mehanizam osigurava da osjetljiva skupina potrošača može pristupiti računu za plaćanje s osnovnim uslugama. U svakom slučaju, takav pristup ne bi trebao dovoditi u pitanje prava svih potrošača, uključujući one koji nisu osjetljivi, da pristupe računima za plaćanje s osnovnim uslugama barem uz razumnu naknadu. Nadalje, svi dodatni troškovi potrošača za nepridržavanje uvjeta utvrđenih u ugovoru trebali bi biti razumni. Države članice trebale bi utvrditi što čini razumnu naknadu u skladu s nacionalnim okolnostima.

(47)

Kreditne institucije trebale bi odbiti otvaranje ili bi trebale raskinuti ugovor za račun za plaćanje s osnovnim uslugama samo u posebnim okolnostima kao što je nepridržavanje propisa o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma ili o sprječavanju i istraživanju kaznenih djela. Čak i u tim slučajevima odbijanje može biti opravdano samo ako se potrošač ne pridržava tog propisa, a ne zato što je postupak provjere pridržavanja propisa pretežak ili skup. Međutim, mogu postojati slučajevi kada potrošač zloupotrebljava svoje pravo na otvaranje i korištenje računa za plaćanje s osnovnim uslugama. Na primjer, država članica trebala bi moći dozvoliti kreditnim institucijama da poduzmu mjere protiv potrošača koji su počinili kazneno djelo poput ozbiljne prijevare protiv kreditne institucije, s ciljem izbjegavanja ponavljanja takvih kaznenih djela. Takve mjere na primjer mogu uključiti ograničavanje pristupa tom potrošaču računu za plaćanje s osnovnim uslugama za određeno vremensko razdoblje. Osim toga, mogu postojati slučajevi za koje prethodno odbijanje zahtjeva za račun za plaćanje može biti potrebno radi određivanja potrošača koji bi mogli koristiti račun za plaćanje po povoljnijim uvjetima. U tom slučaju, kreditna institucija trebala bi obavijestiti potrošača da može koristiti posebni mehanizam u slučaju odbijanja zahtjeva za račun za plaćanje za koji se plaća naknada u skladu s ovom Direktivom za dobivanje pristupa računu za plaćanje s osnovnim uslugama koji je besplatan. Oba ta dodatna slučaja trebala bi međutim biti ograničena, određena i utemeljena na točno određenim odredbama nacionalnog prava. Pri utvrđivanju dodatnih slučajeva u kojima kreditne institucije mogu odbiti ponuditi račune za plaćanje potrošačima, države članice trebale bi kao temelj moći u obzir uzeti, između ostalog, javnu sigurnost ili javni poredak.

(48)

Države članice i kreditne institucije trebale bi potrošačima pružiti jasne i razumljive informacije o pravu na otvaranje i korištenje računa za plaćanje s osnovnim uslugama. Države članice trebale bi osigurati da su mjere obavještavanja pravilno usmjerene te posebice da obuhvaćaju potrošače bez bankovnog računa te osjetljivu skupinu potrošača i mobilne potrošače. Kreditne institucije trebale bi aktivno stavljati na raspolaganje potrošačima dostupne podatke i odgovarajuću pomoć vezano uz posebne značajke ponuđenih računa za plaćanje s osnovnim uslugama, s njima povezane naknade i uvjete korištenja te mjere koje bi potrošači trebali poduzeti za ostvarenje prava na otvaranje računa za plaćanje s osnovnim uslugama. Potrošače bi posebno trebalo obavijestiti o tome da kupovina dodatnih usluga nije obvezna za pristup računu za plaćanje s osnovnim uslugama.

(49)

Države članice trebale bi promicati mjere kojima se podržava edukacija najosjetljivije skupine potrošača, pružajući im savjete i pomoć u odgovornom upravljanju njihovim financijama. Također je potrebno pružiti informacije o savjetovanju koje organizacije potrošača i nacionalna tijela mogu pružiti potrošačima. Osim toga, države članice trebale bi poticati inicijative kreditnih institucija kojima se nastoji povezati pružanje usluga računa za plaćanje s osnovnim uslugama i nezavisne službe financijske edukacije.

(50)

Kako bi se potpomogla sposobnost pružatelja platnih usluga da pružaju svoje usluge na prekograničnoj osnovi za potrebe suradnje, razmjene informacija i rješavanja sporova među nadležnim tijelima, nadležna tijela odgovorna za provođenje ove Direktive trebala bi biti ona tijela koja djeluju u okrilju EBA-e, kako je određeno Uredbom (EU) br. 1093/2010 ili druga nacionalna tijela, pod uvjetom da surađuju s tijelima pod okriljem EBA-e u svrhu izvršenja svojih dužnosti u okviru ove Direktive.

(51)

Države članice trebale bi imenovati nadležna tijela ovlaštena za osiguravanje provedbe ove Direktive i osigurati da im se dodijele istražne i provedbene ovlasti te adekvatni resursi potrebni za obavljanje njihovih zadaća. Nadležna tijela mogla bi u vezi s određenim aspektima ove Direktive djelovati podnošenjem zahtjeva sudu nadležnom za donošenje pravne odluke, uključujući, prema potrebi, putem žalbe. To bi moglo omogućiti državama članicama, osobito ako su odredbe ove Direktive prenesene u građansko pravo, da primjenu ovih odredaba prepuste relevantnim tijelima i sudovima. Države članice trebale bi imati mogućnost imenovanja različitih nadležnih tijela za provođenje širokog raspona obveza utvrđenih u ovoj Direktivi. Primjerice, za pojedine odredbe države članice mogle bi imenovati nadležna tijela odgovorna za provedbu zaštite potrošača, dok bi za druge odredbe one mogle odlučiti imenovati tijelo za bonitetni nadzor. Mogućnost imenovanja različitih nadležnih tijela ne bi trebala utjecati na obveze kontinuiranog nadzora i suradnje među nadležnim tijelima, kako je određeno u ovoj Direktivi.

(52)

Potrošači bi trebali imati pristup učinkovitim i djelotvornim postupcima alternativnog rješavanja sporova koji proizlaze iz prava i obveza utvrđenih ovom Direktivom. Takav pristup već osigurava Direktiva 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14) s obzirom na relevantne ugovorne sporove. Međutim, potrošači bi također trebali imati pristup postupcima alternativnog rješavanja sporova u slučaju sporova koji su prethodili ugovoru, a koji se odnose na prava i obveze utvrđene ovom Direktivom, na primjer kad im je odbijen pristup računu za plaćanje s osnovnim uslugama. Stoga je ovom Direktivom predviđeno da bi potrošači trebali imati pristup postupcima alternativnog rješavanja sporova koji se odnose na prava i obveze utvrđene ovom Direktivom bez obzira radi li se o ugovornim sporovima ili sporovima koji su prethodili ugovoru. Takvi postupci alternativnog rješavanja sporova te subjekti koji ih nude trebali bi zadovoljavati kriterije kvalitete utvrđene Direktivom 2013/11/EU. Usklađenost s ovom Direktivom zahtijeva obradu osobnih podataka potrošača. Takva obrada podliježe Direktivi 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (15). Stoga bi ova Direktiva trebala biti usklađena s pravilima utvrđenima u Direktivi 95/46/EZ.

(53)

Jednom u dvije godine, a prvi put u roku od četiri godine od stupanja na snagu ove Direktive, države članice trebale bi pribaviti pouzdanu godišnju statistiku o funkcioniranju mjera uvedenih ovom Direktivom. One bi se trebale koristiti relevantnim izvorima informacija i te informacije prenijeti Komisiji. Komisija bi trebala pripremiti izvješće na temelju informacija primljenih od država članica prvi put nakon četiri godine od stupanja na snagu ove Direktive, a nakon toga jednom u dvije godine.

(54)

Ovu Direktivu trebalo bi preispitati pet godina nakon njezina stupanja na snagu kako bi se u obzir uzela kretanja na tržištu, poput pojave novih vrsta računa za plaćanje i platnih usluga, kao i kretanja u drugim područjima prava Unije te iskustva država članica. Izvješće temeljeno na preispitivanju bi trebalo uključivati popis postupaka radi kršenja koje je pokrenula Komisija u vezi s ovom Direktivom. Preispitivanje bi također bi trebalo uključiti procjenu prosječne razine naknada u državama članicama za račune za plaćanje koji ulaze u područje primjene ove Direktive, procjenu pitanja jesu li uvedene mjere poboljšale potrošačevo razumijevanje naknada za račune za plaćanje, usporedivost računa za plaćanje i lakoću prebacivanja računa za plaćanje te broj imateljâ računa koji su prebacili račune za plaćanje nakon prenošenja ove Direktive.

Preispitivanjem bi se također trebalo analizirati broj pružatelja usluga koji nude račun za plaćanje s osnovnim uslugama i broj takvih računa koje su otvorili potrošači koji su bili bez bankovnog računa, primjere najbolje prakse u državama članicama za smanjenje isključenosti potrošača iz pristupa platnim uslugama i prosječne godišnje naknade obračunate za račune za plaćanje s osnovnim uslugama. Njime bi se također trebali procijeniti troškovi i koristi provedbe prenosivosti računa za plaćanje na razini Unije, izvedivost okvira za osiguravanje automatiziranog preusmjeravanja plaćanja s jednog računa za plaćanje na drugi unutar iste države članice zajedno s automatiziranim obavijestima primateljima plaćanja ili platiteljima ako su njihovi transferi preusmjereni i proširenja usluga prebacivanja ako se pružatelj platnih usluga koji je primatelj te pružatelj platnih usluga koji obavlja prijenos nalaze u različitim državama članicama. Također bi trebalo uključiti procjenu učinkovitosti postojećih mjera i potrebu za dodatne mjere za povećanje financijske uključenosti i za pomoć osjetljivim članovima društva u odnosu na prezaduženost. Trebalo bi procijeniti i je li pružanje informacija koje trebaju davati pružatelji platnih usluga prilikom ponude paketa proizvoda dostatno ili su potrebne dodatne mjere. Također bi trebalo procijeniti potrebu za dodatnim mjerama u odnosu na internetske stranice za usporedbu i potrebu za ovlašćivanjem internetskih stranica za usporedbu. Komisija bi Europskom parlamentu i Vijeću trebala dostaviti to izvješće, prema potrebi popraćeno zakonodavnim prijedlozima.

(55)

Ovom Direktivom poštuju se temeljna prava i načela priznata u Povelji u skladu sa člankom 6. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji (UEU).

(56)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, posebno olakšavanje transparentnosti i usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanjem računa za plaćanje i pristupom računima za plaćanje s osnovnim uslugama ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog potrebe za svladavanjem fragmentiranosti tržišta i osiguranja ravnopravnih uvjeta u Uniji oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(57)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom od 28. rujna 2011. država članica i Komisije o dokumentima s objašnjenjima (16), države članice odlučile su u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama prenošenja priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava odnos između dijelova direktive te odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata prenošenja. U pogledu ove Direktive zakonodavac prijenos takvih dokumenata smatra opravdanim.

(58)

Izvršeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka,