DIREKTIVA (EU) 2021/2167 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 24. studenoga 2021. o pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU (Tekst značajan za EGP)

(1)

Uspostava sveobuhvatne strategije za rješavanje problema neprihodonosnih kredita od prioritetne je važnosti za Uniju. Iako je odgovornost za rješavanje problema neprihodonosnih kredita prije svega na kreditnim institucijama i državama članicama, postoji i jasan interes Unije u pogledu smanjenja postojećih razina neprihodonosnih kredita i sprečavanja njihova pretjeranog akumuliranja u budućnosti. S obzirom na međusobnu povezanost bankarskih i financijskih sustava u Uniji, pri čemu kreditne institucije posluju u više područja nadležnosti i država članica, prisutan je značajan potencijal za pojavu učinaka prelijevanja među državama članicama, ali i na Uniju u cjelini, u smislu gospodarskog rasta i financijske stabilnosti.

(2)

Integrirani financijski sustav pojačat će otpornost ekonomske i monetarne unije na negativne šokove olakšavanjem prekogranične podjele rizika s privatnim sektorom uz istodobno smanjenje potrebe za podjelom rizika s javnim sektorom. Da bi se ostvarili ti ciljevi, Unija bi trebala dovršiti bankovnu uniju i nastaviti razvijati uniju tržišta kapitala. Rješavanje problema visokih razina loših kredita i njihova mogućeg akumuliranja u budućnosti ključno je za jačanje bankovne unije jer je neophodno za osiguravanje tržišnog natjecanja u bankarskom sektoru, očuvanje financijske stabilnosti i poticanje kreditiranja u cilju otvaranja radnih mjesta i ostvarenja rasta u Uniji.

(3)

U zaključcima Vijeća od 11. srpnja 2017. o Akcijskom planu za rješavanje problema neprihodonosnih kredita u Europi („Akcijski plan”) razne institucije pozvane su da provedu primjerene mjere kako bi se dodatno odgovorilo na velik broj neprihodonosnih kredita u Uniji i spriječilo njihovo potencijalno akumuliranje u budućnosti. U Akcijskom planu utvrđuje se sveobuhvatan pristup koji je usmjeren na kombinaciju komplementarnih djelovanja politike u četiri područja: i. nadzor i regulacija banaka, ii. reforma okvirâ za restrukturiranje, nesolventnost i povrat duga, iii. razvoj sekundarnih tržišta za imovinu umanjene vrijednosti i iv. poticanje restrukturiranja bankarskog sustava. Mjere u tim područjima trebalo bi donijeti na nacionalnoj razini te prema potrebi na razini Unije. Komisija je sličnu namjeru najavila u svojoj komunikaciji od 11. listopada 2017. o dovršetku bankovne unije, u kojoj se pozvalo na donošenje sveobuhvatnog paketa mjera za rješavanje problema neprihodonosnih kredita u Uniji.

(4)

Ova će Direktiva, u kombinaciji s drugim mjerama koje je predložila Komisija, kao i djelovanje koje poduzimaju Europska središnja banka (ESB) u kontekstu nadzora banaka u okviru jedinstvenog nadzornog mehanizma i Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), koje je osnovano Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (4), stvoriti primjereno okruženje u kojem će se kreditne institucije moći posvetiti rješavanju problema neprihodonosnih kredita u svojim bilancama i smanjiti rizik akumuliranja neprihodonosnih kredita u budućnosti.

(5)

Pri razvoju makrobonitetnih pristupa sprečavanju nastanka sistemskih rizikâ povezanih s neprihodonosnim kreditima, Europski odbor za sistemske rizike, osnovan Uredbom (EU) br. 1092/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (5), dužan je izdati, prema potrebi, makrobonitetna upozorenja i preporuke koji se odnose na sekundarno tržište neprihodonosnih kredita.

(6)

Uredbom (EU) 2019/630 Europskog parlamenta i Vijeća (6) uvedena su u Uredbu (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (7) nova pravila kojima se kreditnih institucija zahtijeva da izdvoje dostatne resurse za nove loše kredite, što bi trebao biti primjeren poticaj za rješavanje problema neprihodonosnih kredita u ranoj fazi te bi trebalo spriječiti njihovo pretjerano akumuliranje. Učinkovitijim mehanizmima naplate osiguranih kredita kreditnim bi se institucijama omogućila provedba holističke strategije za naplatu kredita u slučaju kada oni postanu neprihodonosni, uz snažne i učinkovite zaštitne mjere za dužnike. Međutim, ako razine neprihodonosnih kredita postanu previsoke, kreditne institucije trebale bi imati mogućnost da ih prodaju drugim subjektima na učinkovitim, konkurentnim i transparentnim sekundarnim tržištima. Nadležna tijela kreditnih institucija pritom ih usmjeravaju na temelju postojećih specifičnih ovlasti koje imaju u odnosu na banke, odnosno takozvanih ovlasti drugog stupa na temelju Uredbe (EU) br. 575/2013. Ako neprihodonosni krediti postanu značajan i raširen problem, države članice imaju mogućnost osnovati nacionalna društva za upravljanje imovinom ili provesti druge alternativne mjere u okviru postojećih pravila o državnim potporama i sanaciji banaka.

(7)

Ovom bi Direktivom kreditnim institucijama trebalo omogućiti da bolje rješavaju problem neprihodonosnih kredita poboljšanjem uvjeta za prodaju kredita trećim stranama. Osim toga, kada se kreditne institucije suoče s velikim akumuliranjem neprihodonosnih kredita, a nedostaje im potrebno osoblje i stručno znanje za njihovo servisiranje, trebale bi moći ili eksternalizirati servisiranje tih kredita specijaliziranom pružatelju usluge servisiranja kredita ili prenijeti ugovore o kreditu na kupca kredita koji ima potrebnu sklonost preuzimanju rizika i stručno znanje za upravljanje njime.

(8)

Iako se u nekim državama članicama u javnoj raspravi obično govori o „zajmovima” i „bankama”, u nastavku se upotrebljavaju izrazi „kredit” ili „ugovor o kreditu” i „kreditna institucija”. Uz to, ovom su Direktivom obuhvaćena i prava vjerovnika iz ugovora o neprihodonosnom kreditu i sam ugovor o neprihodonosnom kreditu.

(9)

Ovom bi se Direktivom trebao potaknuti razvoj sekundarnih tržišta neprihodonosnih kredita u Uniji uklanjanjem prepreka i uvođenjem zaštitnih mehanizama za prijenos neprihodonosnih kredita s kreditnih institucija na kupce kredita, uz istodobnu zaštitu prava dužnika. U svim usvojenim mjerama trebalo bi uskladiti zahtjeve za izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita. Ovom bi Direktivom stoga trebalo uspostaviti okvir na razini Unije i za kupce neprihodonosnih kredita i za pružatelje usluge servisiranja ugovora o neprihodonosnom kreditu koje odobravaju kreditne institucije, pri čemu bi pružatelji usluge servisiranja kredita trebali ishoditi odobrenje za rad od nadležnih tijela država članica i podlijegati njihovu nadzoru.

(10)

Kupci kredita i pružatelji usluge servisiranja kredita zasad ne mogu iskoristiti sve prednosti unutarnjeg tržišta zbog prepreka prouzročenih razlikama u nacionalnim sustavima te nepostojanjem odgovarajućeg i koherentnog regulatornog i nadzornog sustava. Trenutačno ne postoje zajednički standardi Unije za reguliranje pružatelja usluga servisiranja kredita. Osobito nisu utvrđeni zajednički standardi za reguliranje naplate dugova. Države članice imaju vrlo različita pravila o tome kako kupci kredita mogu steći ugovore o kreditu od kreditnih institucija. Kupci kredita koji kupuju kredit koji su odobrile kreditne institucije u nekim državama članicama nisu regulirani, dok u drugima podliježu različitim zahtjevima, koji se ponekad svode na zahtjev za ishođenjem odobrenja za rad kao kreditna institucija. Te razlike u regulatornim zahtjevima rezultirale su ozbiljnim preprekama zakonitoj prekograničnoj kupnji kredita u Uniji, uglavnom zbog povećanih troškova povezanih s usklađivanjem s kojima se suočavaju oni koji žele kupiti kreditne portfelje. Kao posljedica toga kupci kredita posluju u ograničenom broju država članica, zbog čega je tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu slabo, a broj zainteresiranih kupaca kredita i dalje nizak. To pak dovodi do neučinkovitosti sekundarnog tržišta neprihodonosnih kredita. Osim toga, tržišta neprihodonosnih kredita koja su u osnovi nacionalna tržišta bilježe mali obujam transakcija.

(11)

Ograničeno sudjelovanje kupaca kredita rezultira niskom potražnjom, slabim tržišnim natjecanjem i niskim kupovnim cijenama portfelja ugovora o kreditu na sekundarnim tržištima, što kreditne institucije odvraća od prodaje ugovora o neprihodonosnom kreditu. Prema tomu, postoji i jasan interes Unije u pogledu razvoja tržišta kredita koje odobravaju kreditne institucije i prodaju kupcima kredita. Kreditnim institucijama trebalo bi s jedne strane omogućiti da ugovore o neprihodonosnom kreditu prodaju u cijeloj Uniji na učinkovitim, konkurentnim i transparentnim sekundarnim tržištima. S druge strane, s dovršetkom bankovne unije i unije tržišta kapitala bit će nužno djelovati kako bi se spriječilo akumuliranje ugovora o neprihodonosnom kreditu u bilancama kreditnih institucija kako bi one mogle nastaviti obavljati svoju funkciju financiranja gospodarstva. Stoga su ovom Direktivom obuhvaćeni kupci kredita koji u okviru svoje trgovinske, poslovne ili profesionalne djelatnosti stječu ugovor o kreditu samo ako je taj ugovor o kreditu ugovor o neprihodonosnom kreditu.

(12)

Neprihodonosni krediti koje je izvorno odobrila kreditna institucija mogu u procesu servisiranja kredita postati prihodonosni. U tom slučaju pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi moći nastaviti obavljati svoje aktivnosti na temelju odobrenja za rad pružatelja usluge servisiranja kredita u skladu s ovom Direktivom.

(13)

Pojedine države članice reguliraju aktivnosti servisiranja kredita, ali to ne čine u jednakoj mjeri. Kao prvo, te aktivnosti reguliraju samo neke države članice, ali su i u onima koje to čine one vrlo neujednačeno definirane. Povećani troškovi usklađivanja s propisima prepreka su razvoju strategija širenja poslovanja putem sekundarnog poslovnog nastana ili prekograničnim pružanjem usluga. Kao drugo, velik broj država članica zahtijeva ishođenje odobrenja za rad za neke od aktivnosti koje obavljaju ti pružatelji usluge servisiranja kredita. Tim odobrenjima za rad uvode se različiti zahtjevi, no ne predviđaju se mogućnosti prekograničnog širenja. To pak predstavlja prepreku pružanju prekograničnih usluga. Naposljetku, u nekim se slučajevima zakonom zahtijeva postojanje lokalnog poslovnog nastana, što ometa ostvarivanje slobode pružanja prekograničnih usluga.

(14)

Iako pružatelji usluge servisiranja kredita mogu pružati usluge kreditnim institucijama i kupcima kredita koji nisu kreditne institucije, konkurentno i integrirano tržište za pružatelje usluge servisiranja kredita povezano je s razvojem konkurentnog i integriranog tržišta za kupce kredita. Kupci kredita često odlučuju eksternalizirati aktivnosti servisiranja drugim subjektima jer sami nemaju kapacitete za servisiranje kredita, te stoga mogu biti neskloni kupnji kredita od kreditnih institucija ako ne mogu eksternalizirati određene usluge.

(15)

Nedostatak konkurentskog pritiska na tržištu kupnje kredita i servisiranja kredita dovodi do toga da društva koja se bave servisiranjem kredita kupcima kredita naplaćuju visoke naknade za svoje usluge, što dovodi do niskih cijena na sekundarnim tržištima kredita. Zbog toga su kreditne institucije manje motivirane da riješe problem neprihodonosnih kredita.

(16)

Stoga je potrebno djelovanje na razini Unije kako bi se razjasnio položaj kupaca kredita i pružatelja usluge servisiranja kredita u odnosu na neprihodonosni kredit koji su izvorno odobrile kreditne institucije. Međutim, ovom Direktivom ne dovode se u pitanje pravila Unije i nacionalno pravo kojim je uređeno odobravanje kredita, među ostalim i u slučajevima kada se može smatrati da su pružatelji usluge servisiranja kredita uključeni u kreditno posredovanje. Ovom Direktivom također se ne dovode u pitanje nacionalna pravila kojima se uvode dodatni zahtjevi za kupca kredita ili pružatelja usluge servisiranja kredita u pogledu ponovnog pregovaranja o uvjetima ugovora o kreditu.

(17)

Države članice mogu regulirati aktivnosti servisiranja kredita koje nisu obuhvaćene područjem primjene ove Direktive, kao što su usluge koje se nude za ugovore o kreditima koje odobravaju nekreditne institucije ili aktivnosti servisiranja kredita koje obavljaju fizičke osobe, među ostalim utvrđivanjem zahtjeva jednakovrijednih onima iz ove Direktive. Ti subjekti i fizičke osobe, međutim, ne bi imali mogućnost pružanja tih usluga u drugim državama članicama.

(18)

Ova Direktiva ne bi smjela utjecati na ograničenja u okviru nacionalnog prava u pogledu prijenosa prava vjerovnika iz ugovora o neprihodonosnom kreditu ili prijenosa samog ugovora o neprihodonosnom kreditu koji nije raskinut u skladu s nacionalnim građanskim pravom s učinkom da svi iznosi plativi na temelju ugovora o kreditu dospijevaju odmah, ako se to zahtijeva za prijenos na subjekt izvan bankarskog sustava. U skladu s time u nekim će državama članicama, uzimajući u obzir nacionalna pravila, nereguliranim vjerovnicima i dalje biti ograničena mogućnost stjecanja ugovora o neprihodonosnom kreditu koji nisu dospjeli ili su dospjeli manje od 90 dana ili nisu raskinuti u skladu s nacionalnim građanskim pravom. Države članice mogu regulirati prijenos ugovora o prihodonosnom kreditu, među ostalim i uvođenjem zahtjeva koji su jednakovrijedni onima iz ove Direktive.

(19)

Ova Direktiva ne bi smjela utjecati na pravo Unije koje se odnosi na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima, posebno odredbe o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze i nadležnost, uključujući primjenu tih akata i odredaba u pojedinačnim slučajevima na temelju uredaba (EZ) br. 593/2008 (8) i (EU) br. 1215/2012 (9) Europskog parlamenta i Vijeća. Svi vjerovnici i osobe koje ih zastupaju dužni su poštovati pravo Unije u svojim odnosima s potrošačima i nacionalnim tijelima kako bi se osigurala zaštita prava potrošača.

(20)

Pružatelji usluge servisiranja kredita i kupci kredita uvijek trebaju djelovati u dobroj vjeri, pošteno postupati prema dužnicima i poštovati njihovu privatnost. Dužnike ne smiju uznemirivati niti im davati obmanjujuće informacije. Prije prve naplate duga i kad god to dužnici zatraže, trebali bi im dostaviti informacije o, među ostalim, obavljenom prijenosu, identifikacijske podatke i podatke za kontakt kupca kredita i pružatelja usluge servisiranja kredita, ako je on imenovan, kao i informacije o iznosima koje dužnik duguje te izjavu o tome da se cjelokupno relevantno pravo Unije i nacionalno pravo i dalje primjenjuju.

(21)

Osim toga, ovom se Direktivom ne smanjuje područje primjene pravila Unije o zaštiti potrošača te bi kupci kredita. u mjeri u kojoj se smatraju vjerovnicima u skladu s direktivama 2008/48/EZ (10) i 2014/17/EU (11) Europskog parlamenta i Vijeća, trebali podlijegati posebnim obvezama određenima člankom 20. Direktive 2008/48/EZ odnosno člankom 35. Direktive 2014/17/EU. Nadalje, ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje zaštita potrošača zajamčena Direktivom 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (12), kojom se zabranjuje nepoštena poslovna praksa, uključujući onu koja se provodi tijekom izvršenja ugovora, ako je potrošač doveden u zabludu u pogledu prava ili obveza potrošača ili je izložen uznemiravanju, prisili ili nedopuštenom utjecaju, među ostalim u pogledu vremena, lokacije, prirode ili postojanosti mjera izvršenja, u pogledu uporabe prijetećeg ili uvredljivog jezika ili ponašanja, ili prijetnji u smislu poduzimanja radnji koja se pravno ne mogu poduzeti.

(22)

Člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jamči se pravo na pravično i javno ispitivanje slučaja pred neovisnim i nepristranim sudom te mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan od strane odvjetnika. To može biti od posebne važnosti za potpuno i cjelovito razumijevanje svih pitanja i pravnih argumenata koji se razmatraju te za osiguravanje sveobuhvatne pripreme sudskog zastupanja u predmetu spora. Dužnici koji nemaju dovoljno sredstava trebali bi moći koristiti pravnu pomoć ako je to potrebno kako bi se zajamčio učinkovit pristup pravosuđu i pod uvjetima utvrđenima u primjenjivim nacionalnim propisima.

(23)

Kreditne institucije Unije obavljaju aktivnosti servisiranja kredita u okviru redovnog poslovanja. One imaju iste obveze u odnosu na ugovore o kreditu koje su same odobrile i one koje su kupile od druge kreditne institucije. Budući da one već podliježu regulaciji i nadzoru, primjena ove Direktive na njihove aktivnosti servisiranja i kupnje kredita značila bi bespotrebno dupliciranje troškova ishođenja odobrenja za rad i usklađivanja s propisima te one stoga nisu obuhvaćene ovom Direktivom. Eksternalizacija aktivnosti servisiranja kredita od strane kreditnih institucija, kada je riječ i o ugovorima o prihodonosnom i o ugovorima o neprihodonosnom kreditu, s pružateljima usluge servisiranja kredita ili drugim trećim stranama, također je izvan područja primjene ove Direktive jer se od kreditnih institucija već zahtijeva da se pridržavaju primjenjivih pravila o eksternalizaciji. Nadalje, ovom Direktivom nisu obuhvaćeni vjerovnici koji nisu kreditne institucije, ali su unatoč tomu pod nadzorom nadležnog tijela države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili s Direktivom 2014/17/EU te aktivnosti servisiranja kredita koji su odobreni potrošačima obavljaju u okviru svojeg uobičajenog poslovanja kada aktivnosti servisiranja kredita obavljaju u toj državi članici. Osim toga, upravitelji alternativnih investicijskih fondova, društva za upravljanje i društva za investicije (pod uvjetom da društvo za investicije nije imenovalo društvo za upravljanje) koji imaju odobrenje za rad ili su registrirani u skladu s Direktivom 2009/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13) ili Direktivom 2011/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14) također ne bi trebali biti obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive. Naposljetku, neke profesije u okviru svojeg rada obavljaju pomoćne aktivnosti slične aktivnostima servisiranja kredita, primjerice javni bilježnici, odvjetnici i sudski izvršitelji koji svoju profesionalnu djelatnost obavljaju u skladu s nacionalnim pravom i koji su odgovorni za provedbu obvezujućih mjera te bi stoga države članice trebale biti u mogućnosti te profesije izuzeti iz primjene ove Direktive.

(24)

Kako bi se postojećim kupcima kredita i pružateljima usluge servisiranja kredita omogućila prilagodba zahtjevima nacionalnih odredaba kojima se prenosi ova Direktiva, a posebno kako bi se omogućilo izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita, ovom se Direktivom subjektima koji trenutačno u skladu s nacionalnim pravom obavljaju aktivnosti servisiranja kredita omogućuje da to nastave činiti u svojoj matičnoj državi članici u razdoblju od šest mjeseci nakon roka za prenošenje ove Direktive. Nakon isteka tog šestomjesečnog roka na tržištu bi trebalo biti dopušteno poslovati samo pružateljima usluge servisiranja kredita koji su dobili odobrenje za rad u skladu s nacionalnim pravom kojim se prenosi ova Direktiva.

(25)

Države članice koje su već uvele pravila jednakovrijedna onima koja su za aktivnosti servisiranja kredita utvrđena u ovoj Direktivi, ili i stroža od njih, u svojem nacionalnom pravu kojim se prenosi ova Direktiva trebale bi predvidjeti mogućnost da se postojeći subjekti koji obavljaju aktivnosti servisiranja kredita automatski priznaju kao ovlašteni pružatelji usluge servisiranja kredita.

(26)

Izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita za obavljanje aktivnosti servisiranja kredita u cijeloj Uniji trebalo bi podlijegati jedinstvenom i usklađenom skupu uvjeta koje bi nadležna tijela trebala na proporcionalan način primjenjivati.

(27)

Kako bi se izbjeglo smanjenje zaštite dužnika i u cilju promicanja povjerenja, uvjetima za izdavanje i zadržavanje odobrenja za rad pružatelja usluge servisiranja kredita trebalo bi osigurati da pružatelji usluge servisiranja kredita, osobe koje imaju kvalificirani udio u pružateljima usluge servisiranja kredita i članovi upravljačkog ili administrativnog tijela nemaju policijski dosje u odnosu na relevantne kaznene prekršaje povezane s, među ostalim, kaznenim djelima protiv imovine, kaznenim djelima povezanima s financijskim aktivnostima, pranjem novca, prijevarom ili kaznenim djelima protiv fizičkog integriteta te da nisu u postupku u slučaju nesolventnosti niti su bili u stečaju, osim ako su ponovno počeli poslovati u skladu s nacionalnim pravom. Usklađenost sa zahtjevom da su članovi upravljačkog ili administrativnog tijela pružatelja usluge servisiranja kredita u svojim prošlim poslovnim odnosima s nadzornim i regulatornim tijelima bili transparentni, otvoreni i spremni na suradnju trebala bi se ocijeniti na temelju informacija koje su nadležnom tijelu bile dostupne ili za koje je znalo u trenutku izdavanja odobrenja za rad. Ako informacije nisu dostupne ili ako nema saznanja o bilo kakvim informacijama ili ako u tom trenutku nije bilo prethodne interakcije s nadzornim i regulatornim tijelima, zahtjev se smatra ispunjenim.

(28)

Države članice trebale bi osigurati da cijelo upravljačko tijelo pružatelja usluge servisiranja kredita ima odgovarajuće znanje i iskustvo za vođenje poslovanja na kompetentan i odgovaran način, u skladu s aktivnošću koja će se obavljati. Svaka država članica treba utvrditi zahtjeve u pogledu dobrog ugleda, odgovarajućeg znanja i iskustva, no to ne bi trebalo spriječiti slobodno kretanje ovlaštenih pružatelja usluge servisiranja kredita unutar Unije. U tu bi svrhu EBA trebala izraditi smjernice kako bi se umanjio rizik od različitih tumačenja zahtjeva u pogledu odgovarajućeg znanja i iskustva. Naposljetku, kako bi se osigurala usklađenost s pravilima o zaštiti dužnika i s pravilima o zaštiti osobnih podataka, trebalo bi uspostaviti primjerene upravljačke aranžmane i mehanizme unutarnje kontrole, kao i primjerene postupke za evidenciju i obradu pritužbi te bi nad njima trebalo provoditi nadzor. Osim toga, pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi imati uspostavljene odgovarajuće postupke za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma, ako se nacionalnim propisima kojima se prenosi Direktiva (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća (15) pružatelji usluge servisiranja kredita određuju kao obveznici u svrhu sprečavanja i suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma. Nadalje, pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi biti obvezni postupati pošteno i na odgovarajući način voditi računa o financijskom stanju dužnika. Ako su usluge savjetovanja o upravljanju dugom kojima se olakšava otplata duga dostupne na nacionalnoj razini, pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi razmotriti mogućnost da dužnike upute na te usluge.

(29)

Države članice trebale bi u svojem nacionalnom pravu kojim se prenosi ova Direktiva utvrditi smiju li pružatelji usluge servisiranja kredita dok obavljaju aktivnosti servisiranja kredita na njihovu državnom području primati i držati sredstva dužnika. U slučajevima kada je primanje i držanje sredstava dužnika dopušteno u državi članici, a pružatelji usluge servisiranja kredita to namjeravaju učiniti u okviru svojeg poslovnog modela, na te pružatelje usluge servisiranja kredita trebali bi se primjenjivati dodatni zahtjevi kako bi se riješilo pitanje rizika koji bi mogli nastati u slučajevima nesolventnosti, odnosno odvajanje računa i sredstava, kao i u slučajevima otpusta dužnika. Ako matična država članica pružatelja usluge servisiranja kredita zabranjuje pružateljima usluge servisiranja kredita primanje i držanje sredstava dužnika, pružatelj usluge servisiranja kredita tada to ne može učiniti ni u svojoj matičnoj državi članici ni u bilo kojoj državi članici domaćinu, čak i ako država članica domaćin dopušta primanje i držanje sredstava, upravo zato što njegova matična država članica nije pružatelju usluga servisiranja kredita izdala odobrenje za rad u tu svrhu. Međutim, ako matična država članica pružateljima usluge servisiranja kredita dopušta primanje i držanje sredstava dužnika te relevantne zahtjeve uvrsti u svoje nacionalno pravo, pružatelj usluge servisiranja kredita trebao bi moći primati i držati sredstva dužnika u svojoj matičnoj državi članici, kao i u bilo kojoj državi članici domaćinu koja također dopušta primanje i držanje sredstava dužnika.

(30)

Kako bi se izbjegli dugotrajni postupci i nesigurnost, potrebno je utvrditi zahtjeve u pogledu informacija koje se zahtijevaju od podnositelja zahtjeva za odobrenje za rad pružatelja usluge servisiranja kredita te razumne rokove za izdavanje odobrenja za rad i uvjete u kojima se ono oduzima. Ako nadležna tijela oduzmu odobrenje za rad pružatelju usluge servisiranja kredita koji aktivnosti servisiranja kredita obavlja u drugim državama članicama, o tome bi trebalo obavijestiti nadležna tijela države članice domaćina i države članice u kojoj je odobren kredit ako se ona razlikuje od države članice domaćina i matične države članice. Isto tako, u matičnoj državi članici i državi članici domaćinu trebalo bi uspostaviti ažurirani javni registar ili popis te ga učiniti javno dostupnim na internetskim stranicama nadležnih tijela kako bi se osigurala transparentnost u pogledu broja i identiteta ovlaštenih pružatelja usluge servisiranja kredita.

(31)

Ugovorni odnos između pružatelja usluge servisiranja kredita i kupca kredita te obveze pružatelja usluge servisiranja kredita prema kupcu kredita ne bi trebali biti izmijenjeni zbog eksternalizacije aktivnosti servisiranja kredita s izvoditeljima servisiranja kredita. Pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi biti dužni zajamčiti da eksternalizacija njihovih aktivnosti servisiranja kredita izvoditeljima servisiranja kredita ne uzrokuje neprimjereni operativni rizik ili neusklađenost izvoditelja servisiranja kredita sa zahtjevima na razini Unije ili s nacionalnim pravom i da se time ne ograničavaju kapaciteti regulatornog nadzornog tijela za obavljanje njegove zadaće i jamčenje zaštite prava dužnika.

(32)

Kada kupac kredita upravljanje ugovorom o kreditu i njegovo izvršenje povjeri pružatelju usluge servisiranja kredita, kupac kredita prenosi svoja prava i obveze te svoj izravan kontakt s dužnikom na pružatelja usluge servisiranja kredita, ali krajnja odgovornost i dalje ostaje na njemu. U skladu s tim, odnos između kupca kredita i pružatelja usluge servisiranja kredita trebao bi biti jasno definiran u pisanom ugovoru o servisiranju kredita, a nadležna tijela trebala bi moći provjeriti kako je taj odnos određen. Nadalje, pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi postupati pošteno i na odgovarajući način voditi računa o financijskom stanju dužnika. Ako kupac kredita servisiranje ugovora o kreditu koje stekne ne obavlja sam, države članice trebale bi moći propisati da se pružatelj usluge servisiranja kredita i kupac kredita u okviru ugovora o servisiranju kredita moraju dogovoriti da će pružatelj usluge servisiranja kredita prije eksternalizacije aktivnosti servisiranja kredita o tome obavijestiti kupca kredita.

(33)

Kako bi se jamčilo pravo pružatelja usluge servisiranja kredita na obavljanje prekograničnih aktivnosti i predvidio njihov nadzor, ovom se Direktivom uspostavlja postupak za ostvarivanje prava ovlaštenog pružatelja usluge servisiranja kredita na obavljanje prekograničnih djelatnosti. Komunikacija između nadležnih tijela matične države članice i države članice domaćina te s pružateljem usluge servisiranja kredita trebala bi se odvijati u razumnim rokovima. Nadležna tijela države članice u kojoj je odobren kredit trebala bi od nadležnih tijela matične države članice primati i informacije o prekograničnim aktivnostima.

(34)

Pružatelj usluge servisiranja kredita koji aktivnosti obavlja u državi članici domaćinu trebao bi podlijegati ograničenjima i zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu te države članice domaćina u skladu s ovom Direktivom, uključujući, prema potrebi, zabranu primanja i držanja sredstava dužnika, a koji nisu povezani s drugim zahtjevima za izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita. Ako se u skladu s nacionalnim odredbama države članice domaćina kojima se prenosi ova Direktiva uvedu dodatni zahtjevi za izdavanje odobrenja za rad pružatelja usluge servisiranja kredita, takvi dodatni zahtjevi ne bi se trebali primjenjivati na pružatelje usluge servisiranja kredita koji obavljaju prekogranične aktivnosti servisiranja kredita u toj državi članici domaćinu.

(35)

Kako bi se osigurao učinkovit i djelotvoran nadzor prekograničnih pružatelja usluge servisiranja kredita, trebalo bi uspostaviti poseban okvir za suradnju između nadležnih tijela matične države članice i države članice domaćina i, prema potrebi, nadležnih tijela države članice u kojoj je kredit odobren. Tim bi se okvirom trebala omogućiti razmjena informacija uz istodobno očuvanje njihove povjerljivosti, poslovne tajne, zaštite prava pojedinaca i prava poduzeća, izravna i neizravna inspekcija, pružanje pomoći te obavješćivanje o rezultatima provjera i nadzora i o svim poduzetim mjerama.

(36)

Mogućnost pristupa svim relevantnim informacijama trebao bi biti važan preduvjet za preuzimanje uloge kupca kredita i pružatelja usluge servisiranja kredita te bi države članice to trebale osigurati uz istodobno poštovanje pravila o zaštiti podataka na razini Unije i na nacionalnoj razini. U tom je kontekstu ključno da kreditne institucije potencijalnim kupcima kredita dostave detaljne informacije kako bi im omogućile da provedu vlastitu procjenu vrijednosti prava vjerovnika iz ugovora o neprihodonosnom kreditu ili samog ugovora o neprihodonosnom kreditu. Kreditne institucije trebale bi te informacije dostaviti samo jednom tijekom postupka, bilo tijekom početne faze bilo tijekom sljedećih faza, ali u svakom slučaju prije sklapanja ugovora o prijenosu. Ta obveza dostavljanja informacija nužna je i opravdana kako bi potencijalni kupci kredita mogli donijeti informirane odluke prije zaključenja transakcije te je stoga legitimno da kreditne institucije razmjenjuju osobne podatke dužnika s potencijalnim kupcima kredita. Te bi informacije trebale biti strogo ograničene na ono što je nužno kako bi se potencijalnim kupcima kredita omogućilo da procijene vrijednost prava vjerovnika iz ugovora o neprihodonosnom kreditu ili samog ugovora o neprihodonosnom kreditu kao i vjerojatnost povrata vrijednosti tog ugovora. Države članice trebale bi osigurati da je dostavljanje informacija potencijalnim kupcima kredita i njihova naknadna uporaba u skladu s relevantnim okvirom Unije za zaštitu podataka.

(37)

Trebalo bi se zahtijevati da je kreditna institucija koja prenosi ugovore o neprihodonosnom kreditu dužna svoje nadležno tijelo i nadležna tijela države članice domaćina dvaput godišnje obavještavati barem o ukupnom nepodmirenom iznosu prenesenih kreditnih portfelja, kao i o broju i veličini obuhvaćenih kredita te o tome jesu li prijenosom obuhvaćeni i ugovori o kreditu sklopljeni s potrošačima. Za svaki kreditni portfelj prenesen u okviru jedne transakcije dostavljene informacije trebale bi obuhvaćati identifikacijsku oznaku pravne osobe (LEI) kupca kredita, ili prema potrebi njegova predstavnika, ili, kada ona nije dostupna, identitet i adresu kupca kredita, a prema potrebi i njegova predstavnika u Uniji. Nadležna tijela trebala bi moći zahtijevati da se, kad god to smatraju potrebnim, informacije umjesto polugodišnje dostavljaju svaka tri mjeseca, među ostalim zbog velikog broja transakcija tijekom kriznog razdoblja. Nadležna tijela države članice domaćina trebala bi biti dužna te informacije proslijediti tijelima nadležnima za nadzor kupca kredita. Ti zahtjevi za transparentnost omogućuju usklađeno i učinkovito praćenje prijenosa ugovora o kreditu u Uniji. U cilju poštovanja načela proporcionalnosti, nadležna tijela trebala bi, kako bi se izbjeglo dupliciranje, uzeti u obzir informacije koje su im već dostupne na druge načine, posebno u pogledu kreditnih institucija. Države članice trebale bi osigurati da je za zahtjeve za obavješćivanje nadležnih tijela u pogledu kreditnog portfelja nakon prijenosa takvog portfelja na kupca kredita i dalje odgovoran pružatelj usluge servisiranja kredita.

(38)

U akcijskom planu prepoznato je da bi se podatkovna infrastruktura kreditnih institucija ojačala postojanjem jedinstvenih i standardiziranih podataka za ugovore o neprihodonosnom kreditu. EBA je sastavila obrasce za podatke koji sadržavaju informacije o kreditnim izloženostima u knjizi pozicija kojima se ne trguje i omogućuju potencijalnim kupcima da procijene vrijednost ugovora o kreditu i provedu dubinsku analizu. S jedne strane, primjenom tih obrazaca na ugovore o kreditu smanjile bi se neravnoteže u pogledu informacija između potencijalnih kupaca i prodavatelja ugovora o kreditu i tako pridonijelo razvoju funkcionalnog sekundarnog tržišta u Uniji. S druge strane, ako su pretjerano detaljni, ti obrasci za podatke mogu stvoriti prekomjerno opterećenje za kreditne institucije bez znatne dobiti u pogledu informacija. Stoga bi EBA trebala preispitati obrasce za podatke kako bi ih dalje razvila u provedbene tehničke standarde za kreditne institucije. Od kreditnih institucija trebalo bi se zahtijevati da obrasce za podatke upotrebljavaju za prijenose ugovora o neprihodonosnom kreditu, uključujući prijenose drugim kreditnim institucijama. Ta bi se obveza trebala primjenjivati samo na prijenose ugovora o neprihodonosnom kreditu i ne obuhvaća složene transakcije u kojima su ugovori o neprihodonosnom kreditu uključeni kao dio takve transakcije, uključujući prodaju podružnica, prodaju poslovnih linija ili prodaju portfelja klijenata koja nije ograničena na ugovore o neprihodonosnom kreditu i prijenose kao dio tekućeg restrukturiranja kreditne institucije prodavateljice u okviru postupka u slučaju nesolventnosti, sanacije ili likvidacije. Kako bi se poštovalo načelo proporcionalnosti, ti zahtjevi u pogledu informacija trebali bi se primjenjivati na kreditne institucije na proporcionalan način, pri čemu treba voditi računa o prirodi i veličini kredita. Istodobno, opsegom obveze kreditnih institucija da poštuju obrasce za podatke trebalo bi uzeti u obzir datum sklapanja ugovora o neprihodonosnom kreditu. Drugi prodavatelji ugovora o kreditu trebali bi moći koristiti te standarde pri vrednovanju ugovora o kreditu za prodaju. Osim toga, ako su u slučaju sekuritizacijskih transakcija predviđeni obvezni obrasci za transparentnost, trebalo bi izbjeći da ova Direktiva dovede do dvostrukog izvješćivanja.

(39)

Komisija bi trebala biti ovlaštena za donošenje provedbenih tehničkih standarda koje izrađuje EBA kako bi se odredili obrasci koje kreditne institucije trebaju upotrebljavati za pružanje informacija koje se zahtijevaju u skladu s ovom Direktivom. Komisija bi trebala donijeti te provedbene tehničke standarde putem provedbenih akata na temelju članka 291. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i u skladu s člankom 15. Uredbe (EU) br. 1093/2010.

(40)

Budući da kupci kredita ne stvaraju novi kredit, već, kako je predviđeno u ovoj Direktivi, kupuju samo postojeće ugovore o neprihodonosnom kreditu na vlastiti rizik, oni ne otvaraju bonitetna pitanja i njihov potencijalni doprinos sistemskom riziku je zanemariv. Stoga nije opravdano zahtijevati da kupci kredita podnesu zahtjev za izdavanje odobrenja za rad, no ipak je važno da se pravila o zaštiti potrošača na razini Unije i nacionalnoj razini i dalje primjenjuju i da prava dužnika ostanu nepromijenjena u odnosu na prava koja proizlaze iz inicijalnog ugovora o kreditu.

(41)

Kupci kredita iz trećih zemalja mogli bi dužnicima otežati pozivanje na prava koja su im zajamčena na temelju prava Unije, a nacionalnim tijelima nadzor izvršenja neprihodonosnih ugovora o kreditu. Kreditne institucije također bi mogle biti nesklone prijenosu tih neprihodonosnih ugovora o kreditu kupcima kredita iz trećih zemalja zbog reputacijskog rizika povezanog s takvim prenošenjem. U mjeri u kojoj predstavnik kupca kredita iz treće zemlje odobrenih fizičkim osobama, uključujući potrošače i samozaposlene osobe, ili kredita odobrenih mikropoduzećima te malim i srednjim poduzećima (MSP-ovi) nije kreditna institucija ili nekreditna institucija koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU, ili pružatelj usluge servisiranja kredita koji ima odobrenje za rad u Uniji, taj bi predstavnik trebao imenovati takav subjekt kako bi se osiguralo da se nakon prijenosa ugovora o neprihodnosnom kreditu očuvaju isti standardi prava dužnika.

(42)

Nadalje, kako bi se bolje zajamčilo očuvanje istih standarda prava potrošača nakon prijenosa ugovora o neprihodonosnom kreditu, za obavljanje aktivnosti servisiranja kredita u pogledu ugovorâ o neprihodnosnom kreditu sklopljenih s potrošačima i od kupca kredita koji ima prebivalište u Uniji, odnosno koji ima registrirano sjedište ili, ako po svojem nacionalnom pravu nema registrirano sjedište, glavni ured u Uniji, trebalo bi zahtijevati da imenuju kreditnu instituciju ili nekreditnu instituciju koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU, ili pružatelja usluge servisiranja kredita.

(43)

Države članice domaćini trebale bi moći proširiti obvezu imenovanja pružatelja usluge servisiranja kredita u vezi s drugim ugovorima o kreditu. U slučajevima kada prijenos kreditnog portfelja uključuje ugovore o kreditu s potrošačima, drugim fizičkim osobama ili MSP-ovima za koje se zahtijeva imenovanje kreditne institucije ili nekreditne institucije koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU, ili pružatelja usluge servisiranja kredita, a istodobno uključuje i druge ugovore o kreditu za koje se takvo imenovanje ne zahtijeva, kupac kredita ili, prema potrebi, njegov predstavnik trebali bi ispuniti obvezu imenovanja u pogledu ugovora o kreditu s potrošačima, drugim fizičkim osobama ili MSP-ovima. Pružatelj usluge servisiranja kredita i kupac kredita trebali bi poštovati primjenjivo pravo na razini Unije i nacionalnoj razini, dok bi nacionalnim tijelima u pojedinačnim državama članicama trebalo dati potrebne ovlasti kako bi im se omogućio učinkovit nadzor njihove djelatnosti.

(44)

Ako se od kupca kredita ili njegova predstavnika imenovanog u skladu s ovom Direktivom zahtijeva da imenuje pružatelja usluge servisiranja kredita ili kreditnu instituciju ili nekreditnu instituciju koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU te ako on ili njegov predstavnik odluči sâm upravljati pravima i obvezama povezanima s pravima vjerovnika u okviru ugovora o neprihodonosnom kreditu i izvršavati ih, ili upravljati samim ugovorom o neprihodonosnom kreditu, kupac kredita ili njegov predstavnik imenovan u skladu s ovom Direktivom smatra se pružateljem usluge servisiranja kredita te bi u skladu s ovom Direktivom trebao dobiti odobrenje za rad.

(45)

Kupci kredita koji koriste usluge pružatelja usluge servisiranja kredita ili kreditnih institucija ili nekreditnih institucija koje nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU trebali bi o tome obavijestiti nadležna tijela svoje matične države članice kako bi se relevantnim nadležnim tijelima omogućilo izvršavanje njihovih nadzornih ovlasti u pogledu ponašanja pružatelja usluge servisiranja kredita ili kreditne institucije ili nekreditne institucije koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili s Direktivom 2014/17/EU prema dužniku. Osim toga, ako kupci kredita angažiraju drugog pružatelja usluge servisiranja kredita, kreditnu instituciju ili nekreditnu instituciju koju nadzire nadležno tijelo države članice u skladu s Direktivom 2008/48/EZ ili Direktivom 2014/17/EU, dužni su o tome pravodobno obavijestiti nadležna tijela zadužena za nadzor nad njima.

(46)

Kupci kredita koji izravno izvršavaju ugovor o kreditu trebali bi to učiniti u skladu sa pravom koje se primjenjuje na ugovor o kreditu, uključujući pravila o zaštiti potrošača koja se primjenjuju na dužnika. Nacionalna pravila koja se konkretno odnose na izvršavanje ugovora, zaštitu potrošača i kazneno pravo nastavljaju se primjenjivati pa bi nadležna tijela trebala na državnom području država članica osigurati usklađenost tih kupaca kredita s tim pravilima.

(47)

Kako bi se olakšalo izvršavanje obveza utvrđenih u ovoj Direktivi, ako kupac kredita nema prebivalište u Uniji odnosno nema registrirano sjedište ili, ako prema svojem nacionalnom pravu nema registrirano sjedište, glavni ured u Uniji, nacionalnim propisima kojima se prenosi ova Direktiva trebalo bi predvidjeti da u slučaju zaključenja prijenosa ugovora o kreditu kupac kredita iz treće zemlje imenuje predstavnika koji ima prebivalište u Uniji odnosno ima registrirano sjedište ili, ako prema svojem nacionalnom pravu nema registrirano sjedište, glavni ured u Uniji, a kojem se nadležna tijela mogu obratiti s pitanjima kada i samom kupcu kredita ili umjesto njega. Taj je predstavnik odgovaran za obveze koje su za kupce kredita uvedene ovom Direktivom, pri čemu se ne dovode u pitanje obveze kojima podliježu pružatelji usluge servisiranja kredita. Kupci kredita koji prenose ugovore o neprihodonosnom kreditu trebali bi dvaput godišnje i u skupnom obliku obavješćivati nadležno tijelo matične države članice barem o ukupnom nepodmirenom iznosu prenesenih kreditnih portfelja kao i o broju i veličini obuhvaćenih kredita te o tome jesu li prijenosom obuhvaćeni i ugovori o kreditu sklopljeni s potrošačima. Za svaki portfelj prenesen u okviru jedne transakcije dostavljene informacije trebale bi obuhvaćati identifikacijsku oznaku pravne osobe kupca kredita, ili prema potrebi njegova predstavnika u Uniji, ili, kada ona nije dostupna, identitet i adresu kupca kredita, a prema potrebi i njegova predstavnika u Uniji. Nadležna tijela trebala bi moći zahtijevati da se, kad god to smatraju potrebnim, informacije umjesto polugodišnje dostavljaju svaka tri mjeseca, među ostalim zbog velikog broja transakcija tijekom kriznog razdoblja.

(48)

Trenutačno su izdavanje odobrenja za rad pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te nadzor nad njima u državama članicama povjereni različitim tijelima te je stoga nužno da države članice razjasne ulogu tih tijela i dodijele im odgovarajuće ovlasti, osobito zbog toga što će možda morati provoditi nadzor nad subjektima koji se bave pružanjem usluga u drugim državama članicama. Kako bi se osigurao učinkovit i proporcionalan nadzor u cijeloj Uniji, države članice trebale bi nadležnim tijelima dodijeliti potrebne ovlasti za obavljanje dužnosti na temelju ove Direktive, uključujući ovlasti za pribavljanje potrebnih informacija, istraživanje mogućih povreda ove Direktive, obradu pritužbi dužnika i izricanje administrativnih kazni i korektivnih mjera, uključujući oduzimanje odobrenja za rad. Države članice trebale bi u slučaju primjene tih administrativnih kazni i korektivnih mjera osigurati da ih nadležna tijela primjenjuju na proporcionalan način i navedu razloge svoje odluke te da se osim toga te odluke mogu preispitati na sudu, među ostalim i kada nadležna tijela ne postupaju u okviru predviđenih rokova.

(49)

Odredbama o kršenjima ove Direktive ne dovodi se u pitanje pravo države članice da intervenira u slučajevima kršenja nacionalnog prava povezanih s, primjerice, zaštitom potrošača, pravima dužnika ili kriminalnim aktivnostima. U tim slučajevima nadležna tijela države članice domaćina i države članice u kojoj je odobren kredit mjerodavna su za odlučivanje o tome je li došlo do kršenja nacionalnog prava te njihove ovlasti nisu ograničene ovom Direktivom.

(50)

Budući da će uspješnost sekundarnih tržišta kredita u velikoj mjeri ovisiti o dobrom ugledu subjekata koji na njemu sudjeluju, pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi uspostaviti učinkovit mehanizam za obradu pritužbi dužnika. Države članice trebale bi osigurati da tijela nadležna za nadzor kupaca kredita i pružatelja usluge servisiranja kredita uspostave učinkovite i pristupačne postupke za rješavanje pritužbi dužnika.

(51)

Na obradu osobnih podataka za potrebe ove Direktive primjenjuju se i Uredba (EU) 2016/679 (16) i Uredba (EU) 2018/1725 (17) Europskog parlamenta i Vijeća. Osobito, ako se za potrebe ove Direktive obrađuju osobni podatci, trebalo bi navesti točnu svrhu, uputiti na relevantnu pravnu osnovu, poštovati relevantne sigurnosne zahtjeve utvrđene u Uredbi (EU) 2016/679 te poštovati načela nužnosti, proporcionalnosti, ograničenja svrhe te transparentnog i proporcionalnog razdoblja čuvanja podataka. U tu svrhu prednost se daje kodeksu ponašanja na razini cijelog sektora, u skladu s člankom 40. Uredbe (EU) 2016/679. Osim toga, tehnička i integrirana zaštita osobnih podataka trebala bi biti ugrađena u sve sustave za obradu podataka koji se razvijaju i koriste u okviru ove Direktive. Jednako tako, administrativna suradnja i uzajamna pomoć nadležnih tijela država članica trebala bi biti usklađena s pravilima o zaštiti osobnih podataka utvrđenima u Uredbi (EU) 2016/679 te u skladu s nacionalnim pravilima o zaštiti podataka kojima se provodi pravo Unije.

(52)

Kako bi se osigurala visoka razina zaštite potrošača, pravom na razini Unije i na nacionalnoj razini predviđa se niz prava i zaštitnih mjera u vezi s ugovorima o kreditu koji su odobreni potrošaču. Ta prava i zaštitne mjere posebno se primjenjuju na pregovaranje i sklapanje ugovora o kreditu, na upotrebu nepoštenih poslovnih praksi poslovnog subjekta prema potrošaču kako je utvrđeno Direktivom 2005/29/EZ i na ispunjavanje ili neispunjavanje obveza iz ugovora o kreditu. To je posebno slučaj kada je riječ o ugovorima o dugoročnom potrošačkom kreditu obuhvaćenima područjem primjene Direktive 2014/17/EU u okviru kojih potrošač ima pravo u cijelosti ili djelomično ispuniti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka tog ugovora ili, prema potrebi, biti obaviješten putem europskog standardiziranog informativnog obrasca o mogućem prijenosu ugovora o kreditu na kupca kredita. Prava dužnika trebala bi ostati nepromijenjena ako se prijenos ugovora o kreditu između kreditne institucije i kupca kredita provodi u obliku obnove ugovora. U načelu trebalo bi zajamčiti da se dužnici nakon prijenosa ugovora o kreditu s kreditne institucije na kupca kredita ne nađu u lošijem položaju. Ova Direktiva ne bi trebala sprečavati države članice da primjenjuju strože propise kako bi zaštitile dužnike.

(53)

Ne dovodeći u pitanje druge obveze na temelju Direktive 2008/48/EZ i Direktive 2014/17/EU, te kako bi se osigurala visoka razina zaštite potrošača, te bi se direktive trebale izmijeniti kako bi se zajamčilo da se potrošaču prije bilo kakvih izmjena uvjeta ugovora o kreditu pravodobno dostavi jasan i sveobuhvatan popis svih izmjena, rokova za njihovu provedbu i potrebne pojedinosti te ime i adresa nacionalnog tijela kojemu potrošač može podnijeti pritužbu.

(54)

Informacije o izmjeni uvjeta ugovora o kreditu na temelju direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU, kako su uvedene izmjenama utvrđenima ovom Direktivom, ne bi smjele utjecati na prava potrošača utvrđena u direktivama 2008/48/EZ i 2014/17/EU, uključujući prava na informacije.

(55)

Važnost koju zakonodavac Unije pridaje zaštiti koja se potrošačima jamči Direktivom Vijeća 93/13/EEZ (18) te direktivama 2008/48/EZ i 2014/17/EU znači da ustupanje prava vjerovnika iz ugovora o kreditu ili samog ugovora o kreditu kupcu kredita ne bi smjelo ni na koji način utjecati na razinu zaštite koja se potrošačima pruža na temelju zakonodavstva Unije Kupci kredita i pružatelji usluge servisiranja kredita trebali bi stoga poštovati primjenjivo pravo Unije i primjenjivo nacionalno pravo koje se primjenjuje na inicijalni ugovor o kreditu, a na dužnike bi se trebala primjenjivati ista razina zaštite koja im je zajamčena primjenjivim pravom Unije i primjenjivim nacionalnim pravom ili kako je određeno pravilima Unije ili nacionalnim pravilima o sukobu zakona. Države članice trebale bi osigurati da se dužniku ne naplaćuju nikakvi troškovi povezani s prijenosom ugovora o kreditu, osim onih koji su već uključeni u taj ugovor o kreditu. Kad je riječ o naknadama za potrošače u slučaju neispunjavanja obveza, trebalo bi uvesti izmjene Direktive 2008/48/EZ kojima se od država članica zahtijeva da slijede ista pravila kao u Direktivi 2014/17/EU o određivanju gornjih granica naknada i kazni.

(56)

Kad je riječ o potrošačima, ovom Direktivom trebalo bi izmijeniti direktive 2008/48/EZ i 2014/17/EU kako bi se utvrdilo da bi države članice trebale zahtijevati od vjerovnika da raspolažu odgovarajućim politikama i postupcima kako bi se, prema potrebi, izvršilo razumno restrukturiranje prije pokretanja ovršnog postupka. Trebalo bi uzeti u obzir smjernice EBA-e o dospjelim nepodmirenim obvezama i ovršnom postupku od 19. kolovoza 2015., smjernice ESB-a o upravljanju neprihodonosnim i restrukturiranim izloženostima od 31. listopada 2018. i Upute ESB-a bankama o neprihodonosnim kreditima iz ožujka 2017. Pri odlučivanju o tome koje mjere restrukturiranja treba poduzeti vjerovnici bi trebali uzeti u obzir pojedinačne okolnosti potrošača, interese i prava potrošača te mogućnost potrošača da otplati kredit, posebno ako je ugovor o kreditu osiguran stambenom nekretninom koja je primarno mjesto stanovanja potrošača. Mjere restrukturiranja trebale bi se moći sastojati od određenih ustupaka za potrošača, kao što su potpuno ili djelomično refinanciranje ugovora o kreditu ili izmjena njegovih postojećih uvjeta, uključujući, među ostalim, produljenje njegova trajanja, promjenu vrste ugovora o kreditu, odgodu plaćanja cijele obročne otplate ili njezina dijela za određeno razdoblje, promjenu kamatne stope, ponudu za odgodu plaćanja, djelomične otplate, konverziju valute, djelomičan oprost i konsolidaciju duga. Države članice trebale bi uspostaviti primjerene mjere restrukturiranja na nacionalnoj razini. Popis mjera restrukturiranja iz ove Direktive, kao i izmjena direktiva 2008/48/EZ i 2014/17/EU nije iscrpan tako da države članice i dalje imaju slobodu predvidjeti i dodatne mjere. Isto tako, države članice mogu odlučiti da neće uvoditi posebnu mjeru ako je tako predviđeno na nacionalnoj razini, sve dok je i dalje na raspolaganju razuman broj mjera. Ako je dug nakon ovršnog postupka neotplaćen, države članice trebale bi osigurati zaštitu osnovnih životnih uvjeta i poduzeti mjere olakšavanja otplate duga, izbjegavajući pritom dugoročnu prezaduženost. Barem u slučajevima kada cijena postignuta za stambenu nekretninu utječe na iznos koji potrošač duguje, države članice trebale bi poticati vjerovnike da poduzmu razumne mjere kako bi postigli najbolju cijenu za stambenu nekretninu koja je predmet ovrhe u danim tržišnim uvjetima. Države članice ne bi trebale sprečavati stranke ugovora o kreditu da se izričito dogovore da je prijenos vrijednosnog papira na vjerovnika dovoljan za otplatu kredita, posebno ako je kredit osiguran nekretninom koja je primarno mjesto stanovanja potrošača.

(57)

Kako bi se osiguralo da ustupanje vjerovnikovih prava iz hipotekarnog ugovora o kreditu ili samog ugovora o kreditu trećoj osobi ne utječe na razinu zaštite potrošača, Direktivu 2014/17/EU trebalo bi izmijeniti na način da se predvidi da u slučaju prijenosa kredita obuhvaćenog tom direktivom potrošač ima pravo pozivati se na sva prava na obranu u odnosu na kupca kredita koja su mu bila dostupna i u odnosu na izvornog vjerovnika te biti obaviješten o tom ustupanju prava.

(58)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (19), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac Unije smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(59)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 te je on dao mišljenje 24. siječnja 2019.

(60)

Komisija bi trebala preispitati učinkovito funkcioniranje ove Direktive s obzirom na napredak u pogledu uspostave unutarnjeg sekundarnog tržišta ugovora o neprihodonosnom kreditu s visokom razinom zaštite potrošača. Komisija može analizirati specifična prekogranična pitanja koja države članice ne mogu identificirati i na odgovarajući način im pristupiti, kao što su rizik od pranja novca i financiranja terorizma, koji bi mogao nastati u vezi s uslugama servisiranja kredita i aktivnostima kupaca kredita, te suradnja među nadležnim tijelima različitih država članica. Stoga je primjereno da Komisija u svoje preispitivanje ove Direktive također uključi temeljitu procjenu rizika od pranja novca i financiranja terorizma povezanih s aktivnostima koje obavljaju pružatelji usluge servisiranja kredita i kupci kredita te procjenu administrativne suradnje među nadležnim tijelima.

(61)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, to jest jačanje razvoja sekundarnih tržišta neprihodonosnih kredita u Uniji uz istodobno osiguravanje daljnje pojačane zaštite dužnika, posebno potrošača, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njihova opsega i učinaka oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,