9.7 Procjena vrijednosti ovršene imovine

Kreditne institucije trebaju ozbiljno razmotriti klasifikaciju ovršene imovine kao dugotrajne imovine namijenjene prodaji u skladu s MSFI - jem 5. Takav računovodstveni tretman prednost daje naplati iz kolaterala jer se podrazumijeva da je imovina trenutačno raspoloživa za prodaju u postojećem stanju (MSF I 5.7), da bi upravljačko tijelo trebalo odobriti pojedinačni plan za prodaju imovine u kratkom roku (obično jedna godina) i da bi trebalo primjenjivati politiku aktivne prodaje (MSFI 5.8).

Primljena ovršena imovina trebala bi se vrednovati na temelju nižeg od sljedećih iznosa:

• a) knjigovodstvena vrijednost financijske imovine, pri čemu se ovršenu imovinu ili imovinu primljenu u svrhu plaćanja duga smatra kolateralom;
• b) fer vrijednost preuzete imovine umanjena za troškove prodaje.

Ako fer vrijednost nije utvrđena pozivanjem na aktivno tržište, već se temelji na određenoj tehnici vrednovanja (druga ili treća razina), potrebno je provesti određene prilagodbe, posebno kao rezultat dvaju čimbenika:

• a) stanje ili lokacija imovine. Rizik i neizvjesnost u pogledu imovine trebaju se uključiti u procjenu fer vrijednosti;
• b) obujam ili razina aktivnosti na tržištima na kojima se ulazni podatci promatraju. U izračun prilagodbe treba uključiti prethodno iskustvo kreditne institucije kad je riječ o realizacijama konkretnih kolaterala i razlika između iznosa utvrđenih primjenom tehnike vrednovanja i konačnih iznosa dobivenih realizacijom kolaterala. Pretpostavke primijenjene radi mjerenja prilagodbe fer vrijednosti trebale bi biti dokumentirane i trebale bi biti dostupne nadležnom tijelu na njegov zahtjev. Može se razmotriti primjena faktora umanjenja za nelikvidnost.

Ako je imovina koju je ovršila kreditna institucija još u izgradnji te se donese odluka o dovršetku gradnje prije prodaje imovine, trebalo bi dokazati prednosti takve strategije, a trošak ne bi trebao prijeći fer vrijednost umanjenu za troškove dovršetka i prodaje imovine, uzimajući u obzir primjenu odgovarajućeg faktora umanjenja za nelikvidnost kako je prethodno opisano.

Ako je ovršena imovina premašila prosječno razdoblje držanja za sličnu imovinu za koju su uspostavljene politike aktivne prodaje, kreditne institucije trebaju preispitati primijenjeni faktor umanjenja za nelikvidnost koj i je upotrijebljen u prethodno opisanom postupku vrednovanja i povećati ga u skladu s time. U tim okolnostima kreditna institucija trebala bi se suzdržati od priznavanja prihoda od ukidanja postojećih akumuliranih umanjenja vrijednosti imovine jer držanje te imovine u bilanci dokazuje da kreditna institucija ne može prodati imovinu p o uvećanoj vrijednosti.

Učestalost procjene vrijednosti ovršene imovine i primjenjivi postupci trebali bi biti u skladu s postupkom upravljanja nekretninama kako je utvrđeno u odjeljcima 9.1.2. i 9.2.