DIREKTIVA (EU) 2025/1 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 27. studenoga 2024. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju društava za osiguranje i društava za reosiguranje i o izmjeni direktiva 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2007/36/EZ, 2014/59/EU i (EU) 2017/1132 te uredaba (EU) br. 1094/2010, (EU) br. 648/2012, (EU) br. 806/2014 i (EU) 2017/1129 (Tekst značajan za EGP)

(1)

Ako se društva za osiguranje nađu u poteškoćama koje dovedu do poremećaja u zaštiti koju pružaju ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja i oštećenim osobama, to može imati znatne gospodarske i socijalne posljedice u državama članicama. Zbog uloge društava za reosiguranje u gospodarstvu, njihove povezanosti s primarnim društvima za osiguranje i financijskim tržištima u širem smislu te relativno velike koncentracije tržišta reosiguranja potrebno je uspostaviti odgovarajući okvir za uredno postupanje u situacijama kada su društva za reosiguranje u poteškoćama ili propadaju. Stoga bi trebalo pristupiti rješavanju pitanja oporavka i sanacije i primarnih društava za osiguranje i društava za reosiguranje, uzimajući u obzir njihove posebnosti.

(2)

Globalna financijska kriza 2008. ukazala je na ranjivost financijskog sektora i njegovu međusobnu povezanost. Čini se da su uzroci poteškoća i propasti bili povezani, među ostalim, s razvojem financijskih tržišta i specifičnim obilježjima djelatnosti osiguranja i reosiguranja. U tom se smislu kao glavni razlozi zabrinutosti kod društava za osiguranje i društava za reosiguranje često spominju preuzeti rizici osiguranja, odnosno nedovoljne pričuve za osigurnine, pogrešno određivanje cijena, odnosno podcijenjene premije, loše upravljanje imovinom i obvezama i gubitci od ulaganja. U tom kontekstu novac poreznih obveznika upotrijebljen je za obnovu narušenog financijskog stanja nekoliko društava za osiguranje. Iako je Direktiva 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) bila usmjerena na jačanje financijskog sustava u Uniji i otpornosti društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje, njome se ne otklanja u potpunosti mogućnost propasti takvih društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Velika volatilnost tržišta i dugotrajno niske kamatne stope mogli bi biti osobito štetni za profitabilnost i solventnost društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Zbog osjetljivosti društava za osiguranje i društava za reosiguranje na tržišna i gospodarska kretanja potrebni su poseban oprez i odgovarajući okvir za upravljanje, pa i preventivno, mogućim pogoršanjima financijskog položaja takvih društava. Neki nedavni slučajevi propasti i zamale propasti, posebno prekogranične prirode, ukazali su na slabosti postojećeg okvira koje je potrebno riješiti kako bi se na odgovarajući način organizirao uredan izlazak s tržišta društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje.

(3)

Aktivnosti, usluge i poslove društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje koji se ne mogu lako zamijeniti u razumnom vremenskom okviru ili uz razuman trošak za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja ili oštećene osobe treba smatrati ključnim funkcijama koje se moraju nastaviti. Takve aktivnosti, usluge i poslovi mogu biti ključni na razini Unije, na nacionalnoj razini ili na regionalnoj razini. Kontinuitet osigurateljne odnosno reosigurateljne zaštite često ima prednost pred likvidacijom društva koje propada jer takav kontinuitet osigurava najpovoljniji ishod za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja ili oštećene osobe. Stoga je ključno osigurati dostupnost odgovarajućih instrumenata za sprečavanje propasti, a ako do nje dođe, za smanjenje negativnih posljedica očuvanjem kontinuiteta tih ključnih funkcija.

(4)

Osiguravanje djelotvorne sanacije u Uniji društava za osiguranje i društava za reosiguranje koja propadaju ključan je element u dovršenju unutarnjeg tržišta. Propast tih društava ne utječe samo na ugovaratelje osiguranja i, u određenim slučajevima, na realno gospodarstvo i financijsku stabilnost tržišta na kojima ta društva za osiguranje i društva za reosiguranje posluju nego i na povjerenje u unutarnje tržište osiguranja. Dovršenjem unutarnjeg tržišta financijskih usluga pojačana je interakcija između različitih nacionalnih financijskih sustava. Društva za osiguranje i društva za reosiguranje aktivna su na financijskim tržištima radi upravljanja svojim portfeljem ulaganja i rizicima povezanima s njihovim aktivnostima. U tom kontekstu, nemogućnost država članica da reagiraju na propast društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje i saniraju ih na predvidiv i usklađen način kojim bi se djelotvorno spriječila šira sistemska šteta može ugroziti stabilnost financijskih tržišta i, posljedično, unutarnjeg tržišta u području financijskih usluga.

(5)

Globalna financijska kriza 2008. naglasila je potrebu za izradom odgovarajućeg okvira za oporavak i sanaciju društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Na međunarodnoj razini Odbor za financijsku stabilnost u listopadu 2011. objavio je, a u listopadu 2014. ažurirao, dokument „Ključna obilježja djelotvornih postupaka sanacije financijskih institucija” koji obuhvaća pitanja sanacije svih društava za osiguranje čija bi propast mogla biti sistemski značajna ili kritična. U lipnju 2016. Odbor za financijsku stabilnost objavio je dodatne smjernice za izradu strategija i planova djelotvorne sanacije za sistemski važne osiguratelje. Isto tako, Međunarodno udruženje osiguravateljnih nadzornih tijela donijelo je u studenome 2019. „Osnovna načela osiguranja” za sva društva za osiguranje i društva za reosiguranje i „Zajednički okvir za grupe osiguratelja koje posluju na međunarodnoj razini”, u kojima se utvrđuju standardi za preventivno planiranje oporavka i mjere koje nadležna tijela trebaju poduzeti u odnosu na društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje izlazi s tržišta i krene u sanaciju. Sve bi to trebalo uzeti u obzir pri utvrđivanju okvira za oporavak i sanaciju društava za osiguranje i društava za reosiguranje koja propadaju.

(6)

Mnoga društva za osiguranje i društva za reosiguranje posluju izvan nacionalnih granica. Zbog nedostatka koordinacije i suradnje među javnim tijelima u pogledu pripravnosti na situacije u kojima su društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koja posluju prekogranično u poteškoćama ili propadaju, i upravljanja takvim situacijama, moglo bi se narušiti uzajamno povjerenje među državama članicama, što bi dovelo do neoptimalnih ishoda za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja i oštećene osobe i utjecalo na vjerodostojnost unutarnjeg tržišta osiguranja.

(7)

Trenutačno na razini Unije ne postoje usklađeni postupci za koordiniranu sanaciju društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Naprotiv, vidljive su znatne materijalne i postupovne razlike među nacionalnim zakonima i drugim propisima država članica kojima se uređuje propast društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Osim toga, postupci u slučaju nesolventnosti trgovačkih društava nisu uvijek primjereni za društva za osiguranje i društva za reosiguranje jer se njima ne može uvijek osigurati primjeren nastavak obavljanja ključnih funkcija u interesu ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i oštećenih osoba te realnog gospodarstva i financijske stabilnosti u cjelini.

(8)

Potrebno je osigurati kontinuitet ključnih funkcija društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje koja propadaju ili je vjerojatno da će propasti i istodobno maksimalno ograničiti učinak njihove propasti na gospodarstvo ili financijski sustav. Stoga je potrebno utvrditi okvir kako bi se tijelima pružio vjerodostojan skup instrumenata za ranu i brzu intervenciju ako društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje propada ili je vjerojatno da će propasti. Tim bi okvirom trebalo osigurati da dioničari prvi snose gubitke i da vjerovnici snose gubitke nakon dioničara, pri čemu nijedan vjerovnik ne bi smio snositi veće gubitke od onih koje bi snosio da je društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje likvidirano u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti, u skladu s načelom prema kojem „nijedan vjerovnik ne bi smio biti doveden u nepovoljniji položaj nego u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti” (načelo „nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj”). Kako bi se osiguralo da se prema pogođenim dioničarima, ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja, podnositeljima odštetnih zahtjeva i drugim vjerovnicima postupa jednako kako bi se postupalo da je nad društvom u sanaciji pokrenut redovni postupak u slučaju nesolventnosti, trebalo bi uzeti u obzir sve relevantne događaje koji bi nastali pokretanjem redovnog postupka u slučaju nesolventnosti ili prije njega kao i sve relevantne događaje povezane s pokretanjem takvih postupak, uključujući one povezane sa zaštitom oštećenih osoba u skladu s Direktivom 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) u pogledu štete nastale kao posljedica nezgoda u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje.

(9)

Nastavno na Direktivu 2009/138/EZ okvir koji treba utvrditi trebao bi nadležnim tijelima omogućiti da osiguraju kontinuitet osigurateljne zaštite za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja i oštećene osobe, da prenesu održive aktivnosti i portfelje društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje ako je to primjereno te raspodijele gubitke na pravedan i predvidiv način. Ti ciljevi trebali bi doprinijeti izbjegavanju nepotrebnih gubitaka odnosno nepovoljnih socijalnih posljedica za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja i oštećene osobe, ublaženju negativnih učinaka na realno gospodarstvo, umanjenju negativnih posljedica za financijska tržišta i smanjenju troškova za porezne obveznike.

(10)

Revizijom Direktive 2009/138/EZ, a posebno uvođenjem potrebnog kapitala koji je osjetljiviji na rizik, pojačanog nadzora, boljeg praćenja likvidnosti i boljih instrumenata makrobonitetne politike, trebala bi se dodatno smanjiti vjerojatnost propasti društava za osiguranje odnosno društva za reosiguranje i povećati njihova otpornost na gospodarske šokove, bilo da su uzrokovani sistemskim poremećajima ili događajima koji su specifični za određeno društvo. Ipak, unatoč čvrstom i pouzdanom bonitetnom okviru, pojave financijskih poteškoća ne mogu se u potpunosti isključiti. Stoga bi države članice trebale biti pripremljene i raspolagati odgovarajućim instrumentima za oporavak i sanaciju i za slučaj sistemskih kriza i za slučaj propasti pojedinačnih društava. Takvi bi instrumenti trebali uključivati mehanizme koji tijelima omogućuju da djelotvorno reagiraju na situacije kad društva propadaju ili je vjerojatno da će propasti. Pri upotrebi takvih instrumenata i izvršavanju takvih ovlasti trebalo bi se uzeti u obzir okolnosti u kojima dolazi do propasti.

(11)

Neke su države članice već uvele zahtjeve za preventivno planiranje oporavka i mehanizme za sanaciju društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje koja propadaju. Međutim, nedostatak zajedničkih uvjeta, ovlasti i postupaka za oporavak i sanaciju društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje u Uniji može biti prepreka neometanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i kočiti suradnju među nacionalnim tijelima u situacijama kad su prekogranične grupe društava u poteškoćama ili propadaju. To se posebno odnosi na situaciju u kojoj različiti pristupi znače da nacionalna tijela nemaju jednaku razinu kontrole ili jednaku sposobnost za sanaciju društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje. Te razlike u sustavima za oporavak i sanaciju mogle bi utjecati na jednake uvjete na tržištu i potencijalno narušiti tržišno natjecanje među društvima. Tu bi prepreku trebalo ukloniti i trebalo bi donijeti pravila kako se ne bi ugrozilo unutarnje tržište. Stoga bi pravila o preventivnim mjerama za oporavak i sanaciji društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje trebala podlijegati zajedničkim pravilima o minimalnom usklađivanju. Kako bi se osigurala usklađenost s postojećim zakonodavstvom Unije u području usluga osiguranja, sustav preventivnih mjera za oporavak i sanaciju trebao bi se primjenjivati na društva za osiguranje i društva za reosiguranje koja podliježu bonitetnim zahtjevima utvrđenima u Direktivi 2009/138/EZ.

(12)

Propast subjekta povezanog s grupom može brzo utjecati na solventnost i poslovanje cijele grupe. Stoga je potrebno utvrditi zahtjeve za preventivno planiranje oporavka i planiranje sanacije grupe. Osim toga, tijela bi trebala imati na raspolaganju djelotvorna sredstva za djelovanje u odnosu na te subjekte kako bi mogla odrediti korektivne mjere kojima se uzima u obzir financijska stabilnost svih subjekata grupe, riješiti prepreke mogućnosti sanacije u kontekstu grupe i izraditi dosljedan program sanacije za grupu u cjelini, posebno u prekograničnom kontekstu. Stoga bi se zahtjevi u pogledu preventivnog planiranja oporavka i planiranja sanacije i mogućnosti sanacije te sustav sanacije trebali primjenjivati i na matična društva, holdinge i ostale subjekte grupe, uključujući podružnice društava za osiguranje i društava za reosiguranje s poslovnim nastanom izvan Unije.

(13)

Kako bi se osigurali neometano planiranje oporavka i sanacije te neometana sanacija društava za osiguranje i društava za reosiguranje koja su dio financijskih konglomerata ili grupa osiguratelja koja su i sama financijski konglomerati ili su dio financijskih konglomerata te s ciljem smanjenja administrativnog opterećenja, trebalo bi utvrditi obveze razmjene informacija između sanacijskih tijela za osiguranje i sanacijskih tijela za banke i nadzornih tijela za osiguranje i nadzornih tijela za banke te bi se sanacijskom tijelu za banke trebao dodijeliti status promatrača u sanacijskim kolegijima za osiguranje grupe osiguratelja koja je financijski konglomerat ili dio njega u skladu s Direktivom 2002/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (5) i obratno.

(14)

Zahvaljujući novim pravilima uvedenima ovom Direktivom, sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje te sanacijska tijela za banke imat će svaka svoj vlastiti okvir za sanaciju koji je prilagođen posebnostima sektora osiguranja i reosiguranja odnosno bankarskog sektora. Vremenski okvir sanacije u kontekstu osiguranja i reosiguranja razlikuje se od sanacije u bankarskom kontekstu. Kako bi se spriječilo masovno povlačenje sredstava iz banke, Jedinstveni sanacijski odbor i nacionalna sanacijska tijela za banke obično moraju djelovati brzo. S druge strane, sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje često imaju na raspolaganju više vremena za pronalaženje odgovarajućih rješenja koja su najpovoljnija za ugovaratelje osiguranja. Manje je vjerojatno da će se događaj sličan masovnom povlačenju sredstava iz banke dogoditi u sektoru osiguranja i reosiguranja, a posljedice takvog događaja bile bi drukčije nego u bankarskom sektoru.

(15)

Oba sektorska zakonodavna okvira odgovarajućim tijelima daju neovisne ovlasti za donošenje odluka. Slijedom toga, sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje i sanacijska tijela za banke trebala bi djelovati ravnopravno. Za obavljanje zadaća sanacije od presudne je važnosti da se sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje i sanacijska tijela za banke međusobno obavješćuju i surađuju u dobroj vjeri. Zahtjevi za razmjenu informacija predviđeni ovom Direktivom trebali bi olakšati tu suradnju. Stoga bi sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje i sanacijska tijela za banke, kao i odgovarajuća nadzorna tijela za osiguranje i reosiguranje te nadzorna tijela za banke trebala bez odgode razmjenjivati informacije koje se smatraju potrebnima za obavljanje svojih zadaća.

(16)

Kako bi se osiguralo da se sanacijska tijela obavješćuju i da se s njima savjetuje dovoljno rano u postupku i na strukturiran način, čime im se omogućuje izvršavanje njihova mandata na informiran i dosljedan način, sanacijska tijela za osiguranje i reosiguranje i sanacijska tijela za banke jedna bi druge trebala pozivati u svoje sanacijske kolegije kao promatrače. To je posebno važno u kontekstu preventivnog planiranja oporavka i planiranja sanacije, kao i za procjenu jesu li ispunjeni uvjeti za sanaciju i, naposljetku, pri poduzimanju mjera sanacije u odnosu na jedan ili više subjekata koji su dio financijskih konglomerata. Komisija bi na temelju stečenog iskustva trebala preispitati relevantne odredbe ove Direktive unutar pet godina od njezina stupanja na snagu.

(17)

Potrebno je osigurati prikladnost i djelotvornost okvira za oporavak i sanaciju bez stvaranja nepotrebnog administrativnog opterećenja i troškova za društva i tijela. Stoga bi provedba takvog okvira za oporavak i sanaciju trebala biti razmjerna prirodi, opsegu i složenosti dotičnog društva i njegovih aktivnosti i usluga. Osim toga, trebalo bi uzeti u obzir razlike između oporavka s jedne strane i sanacije s druge strane. Kad je riječ o području primjene zahtjeva za planiranje oporavka i sanacije, tijela bi na temelju skupova kriterija koji se temelje na riziku trebala odrediti koja društva podliježu sveobuhvatnim ili pojednostavnjenim zahtjevima planiranja. U cilju poticanja povjerenja u jedinstveno tržište osiguranja i reosiguranja i promicanja ravnopravnih uvjeta na tržištu, minimalni stupanj pripravnosti trebao bi se postići utvrđivanjem minimalne razine pokrića za tržišta životnog osiguranja i reosiguranja te tržišta neživotnog osiguranja i reosiguranja. Kad je riječ o području primjene zahtjeva za planiranje sanacije, tijela bi trebala odrediti za koja je društva, u odnosu na druga društva u njihovoj nadležnosti, vjerojatnije da bi mjera sanacije bila u javnom interesu u slučaju propasti odnosno koja društva obavljaju ključne funkcije.

(18)

Zbog istog bi razloga tijela trebala, kad je to primjereno, primijeniti drukčije ili smanjene zahtjeve u pogledu preventivnog planiranja oporavka i planiranja sanacije te dostave informacija na razini pojedinačnog društva, te zahtijevati ažuriranja uz smanjenu učestalost. Pri primjeni takvih pojednostavnjenih obveza tijela bi trebala uzeti u obzir prirodu, veličinu, složenost i zamjenjivost poslovanja društva, njegovu dioničarsku strukturu i pravni oblik, profil rizičnosti i stupanj povezanosti s drugim reguliranim društvima ili s financijskim sustavom općenito. Tijela bi trebala uzeti u obzir i pitanje je li vjerojatno da bi propast i naknadna likvidacija društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti u znatnoj mjeri negativno utjecale na ugovaratelje osiguranja, financijska tržišta, ostala društva ili šire gospodarstvo. Tijela bi na godišnjoj osnovi trebala izvješćivati europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje) (EIOPA), osnovano Uredbom (EU) br. 1094/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (6), o primjeni takvih pojednostavnjenih obveza.

(19)

Kako bi se osigurao uredan postupak sanacije i izbjegli sukobi interesa, države članice trebale bi imenovati javna upravna tijela ili tijela kojima su povjerene ovlasti javne uprave koja će izvršavati funkcije i zadaće povezane s okvirom za oporavak i sanaciju. Države članice trebale bi osigurati dodjelu odgovarajućih sredstava tim sanacijskim tijelima. Ako država članica imenuje sanacijsko tijelo koje ima i druge funkcije, trebalo bi uspostaviti odgovarajuće strukturne aranžmane kako bi se te funkcije razdvojile od sanacijskih funkcija i osigurala operativna neovisnost. Takvim razdvajanjem ne bi se smjelo spriječiti da sanacijska funkcija ima pristup informacijama koje su joj potrebne za izvršavanje dužnosti povezanih s okvirom za oporavak i sanaciju ili za suradnju među različitim tijelima koja su uključena u primjenu okvira za oporavak i sanaciju.

(20)

S obzirom na posljedice koje bi propast društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje mogla imati za ugovaratelje osiguranja, financijski sustav i gospodarstvo država članica te moguću potrebu da se za rješavanje tih posljedica upotrebljavaju javna sredstva, ministarstva financija ili druga relevantna ministarstva u državama članicama trebala bi u ranoj fazi biti uključena u postupak kriznog upravljanja i sanacije.

(21)

Ključno je da grupe ili, ovisno o slučaju, pojedinačna društva, pripreme i redovito ažuriraju preventivne planove oporavka u kojima se navode mjere koje te grupe odnosno društva trebaju poduzeti kako bi obnovili svoj financijski položaj nakon njegova znatnog pogoršanja koje bi moglo ugroziti njihovu održivost. Društva za osiguranje i društva za reosiguranje trebala bi stoga utvrditi skup kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja koji bi bili pokretači korektivnih mjera predviđenih u preventivnim planovima oporavka. Takvi pokazatelji trebali bi pomoći društvima za osiguranje i društvima za reosiguranje da poduzmu korektivne mjere u najboljem interesu svojih ugovaratelja osiguranja u skladu sa sustavima za upravljanje rizicima društava i ne bi trebali sadržavati nove regulatorne bonitetne zahtjeve. Ovom Direktivom stoga društva ne bi trebalo spriječiti, ali niti od njih zahtijevati, da u svoje preventivne planove oporavka uključe točke pogoršanja kapitalne pozicije koje bi prethodile neusklađenosti s potrebnim solventnim kapitalom utvrđenim u glavi I. poglavlju VI. odjeljku 4. Direktive 2009/138/EZ. Preventivnim planovima oporavka trebalo bi obuhvatiti sve bitne pravne subjekte u grupi, a trebali bi se temeljiti na realnim pretpostavkama koje se mogu primijeniti u odnosu na niz koherentnih i ozbiljnih scenarija. Ti preventivni planovi oporavka trebali bi biti sastavni dio sustava upravljanja društva. U pripremi tih preventivnih planova oporavka mogu se uzeti u obzir postojeći alati, uključujući vlastitu procjenu rizika i solventnosti, planove za nepredvidive situacije i planove upravljanja rizikom likvidnosti. Međutim, zahtjev za pripremu preventivnog plana oporavka trebao bi se primjenjivati razmjerno i ne bi smio dovesti u pitanje izradu i dostavu realnog plana oporavka kako je propisano člankom 138. stavkom 2. Direktive 2009/138/EZ. Kad je to relevantno, elementi preventivnog plana oporavka mogu se upotrijebiti kao izvor ili osnova za izradu plana oporavka propisanog člankom 138. stavkom 2. Direktive 2009/138/EZ.

(22)

Potrebno je osigurati odgovarajući stupanj pripravnosti za krizne situacije. Stoga bi trebalo zahtijevati da krajnja matična društva ili pojedinačna društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje svoj preventivni plan oporavka podnesu nadzornim tijelima na temeljitu procjenu, među ostalim kako bi provjerila je li sveobuhvatan i može li se njegovom provedbom pravodobno obnoviti održivost društva odnosno grupe, također i u razdobljima ozbiljnog financijskog stresa. Ako preventivni plan oporavka koji je društvo predstavilo nije primjeren, nadzorna tijela trebala bi biti ovlaštena zahtijevati da društvo poduzme potrebne mjere kako bi se ispravili bitni nedostatci plana.

(23)

Planiranje sanacije ključan je dio postupka djelotvorne sanacije. Sanacijska tijela stoga bi trebala raspolagati svim potrebnim informacijama kako bi mogla utvrditi ključne funkcije i osigurati da se one nastave obavljati. Društva za osiguranje i društva za reosiguranje najbolje poznaju vlastito poslovanje i sve probleme koji iz njega mogu proizaći, te bi stoga sanacijska tijela trebala izraditi planove sanacije među ostalim i na temelju informacija koje su im dostavila dotična društva. Kako bi se izbjeglo nepotrebno administrativno opterećenje, sanacijska tijela trebala bi potrebne informacije prvenstveno pribavljati od nadzornih tijela.

(24)

Mala i nesložena društva ne bi trebala biti obvezna izraditi zasebne preventivne planove oporavka ni podlijegati planiranju sanacije, osim ako takvo društvo predstavlja poseban rizik na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

(25)

Kako bi se predvidjela moguća interakcija korektivnih i sanacijskih mjera te povećala pripravnost za krizu i mogućnost sanacije grupa, svako postupanje prema grupi u okviru preventivnog planiranja oporavka i planiranja sanacije trebalo bi se primjenjivati na sve subjekte grupe koji podliježu nadzoru grupe. U preventivnim planovima oporavka i planovima sanacije trebalo bi uzeti u obzir financijsku, tehničku i poslovnu strukturu dotične grupe i stupanj njezine unutarnje povezanosti.

(26)

Preventivni planovi oporavka i planovi sanacije grupe trebali bi se pripremiti za grupu u cjelini i trebali bi sadržavati mjere i za krajnje matično društvo i za pojedinačna društva kćeri koja su dio te grupe. Međutim, u preventivnim planovima oporavka i planovima sanacije društva kćeri bi trebalo uzeti u obzir u mjeri u kojoj su relevantna za grupu, ugovaratelje osiguranja, realno gospodarstvo i financijski sustav u državama članicama u kojima posluju. U izradu planova sanacije trebalo bi uključiti sanacijska tijela država članica u kojima grupa ima društva kćeri. Dotična tijela koja djeluju u kolegijima nadzornika ili sanacijskim kolegijima trebala bi uložiti potrebne napore kako bi se postigla zajednička odluka o procjeni i donošenju tih planova. Međutim, izostanak zajedničke odluke u kolegiju nadzornika ili sanacijskom kolegiju ne bi trebao utjecati na odgovarajuću pripravnost za krizu. U takvim slučajevima svako nadzorno tijelo nadležno za društvo kći trebalo bi moći zahtijevati preventivni plan oporavka za društva kćeri u svojoj nadležnosti i provesti vlastitu procjenu preventivnog plana oporavka. Zbog istog bi razloga svako sanacijsko tijelo nadležno za društvo kći trebalo izraditi i ažurirati plan sanacije za društva kćeri u svojoj nadležnosti. Pojedinačni preventivni planovi oporavka i planovi sanacije za društva koja su dio grupe trebali bi se izraditi samo u iznimnim, valjano opravdanim slučajevima i pritom bi trebalo primjenjivati iste standarde koji se primjenjuju na usporediva društva u dotičnoj državi članici. Ako se pojedinačni preventivni planovi oporavka i planovi sanacije za društva koje su dio grupe pripremaju, dotična tijela trebala bi nastojati postići najveću moguću usklađenost s preventivnim planovima oporavka i sanacije za ostatak grupe.

(27)

Sanacijska tijela koja se ne protive zajedničkoj odluci mogu među sobom donijeti zajedničku odluku o planu sanacije grupe kao i o utvrđivanju bitnih prepreka te, prema potrebi, o procjeni mjera koje je predložilo krajnje matično društvo i mjera koje zahtijevaju tijela kako bi se riješile ili uklonile prepreke.

(28)

Kako bi sva dotična tijela u svakom trenutku imala na raspolaganju sve potrebne informacije, nadzorna tijela trebala bi prosljeđivati preventivne planove oporavka i sve njihove izmjene dotičnim sanacijskim tijelima, a sanacijska tijela trebala bi prosljeđivati planove sanacije i sve njihove izmjene dotičnim nadzornim tijelima.

(29)

Na temelju procjene mogućnosti sanacije društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje, sanacijska tijela trebala bi biti ovlaštena zahtijevati, izravno ili neizravno preko nadzornog tijela, da društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje promijeni svoju strukturu i organizaciju. Osim toga, sanacijska tijela trebala bi moći poduzeti nužne ali razmjerne mjere kako bi se smanjile ili uklonile bitne prepreke primjeni instrumenata sanacije i osigurala mogućnost sanacije dotičnih subjekata. Sanacijska tijela trebala bi procijeniti mogućnost sanacije društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje na razini onih društava za koja se, u skladu s planom sanacije grupe, očekuje poduzimanje mjera sanacije. Mogućnost sanacijskih tijela da zahtijevaju promjene u strukturi i organizaciji društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje ili da poduzmu mjere za smanjenje ili uklanjanje bitnih prepreka primjeni instrumenata sanacije i osiguravanje mogućnosti sanacije dotičnih društava ne bi smjela prelaziti ono što je nužno za pojednostavnjenje strukture i poslovanja dotičnog društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje kako bi se poboljšala mogućnost njegove sanacije.

(30)

Provedba mjera navedenih u preventivnom planu oporavka ili u planu sanacije mogla bi utjecati na zaposlenike društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje. Ti bi planovi stoga trebali sadržavati procedure za informiranje predstavnika zaposlenika i savjetovanje s njima u svim fazama procesa oporavka i sanacije, kad je to primjereno. Tim procedurama trebalo bi uzeti u obzir kolektivne ugovore, druge aranžmane koje predviđaju socijalni partneri te pravo Unije i nacionalno pravo o uključivanju sindikata i predstavnika radnika u postupak restrukturiranja društva.

(31)

Djelotvoran oporavak i sanacija društava za osiguranje i društava za reosiguranje ili subjekata grupe koji posluju u više država članica Unije zahtijevaju suradnju među nadzornim tijelima i sanacijskim tijelima u okviru kolegija nadzornika i sanacijskih kolegija u svim fazama procesa, od pripreme preventivnih planova oporavka i planova sanacije do same sanacije društva. Ako se ta tijela ne slažu oko odluka koje treba donijeti u pogledu grupa i društava, EIOPA bi, kao krajnja mjera, trebala imati ulogu posredovanja.

(32)

U fazi oporavka i u preventivnoj fazi dioničari bi trebali zadržati punu odgovornost i kontrolu nad društvom za osiguranje odnosno društvom za reosiguranje. Oni tu odgovornost ne bi smjeli zadržati nakon pokretanja sanacije društva. Okvirom za sanaciju trebalo bi stoga predvidjeti pravodobno pokretanje sanacije, to jest prije nego što nastupi nesolventnost u bilanci ili novčanim tokovima društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje, prije nego što se njegov vlasnički kapital potpuno iscrpi ili prije nego što društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje postane nesposobno podmirivati svoje obveze plaćanja po njihovu dospijeću. Sanaciju bi trebalo pokrenuti ako nadzorno tijelo, nakon savjetovanja sa sanacijskim tijelom, ili sanacijsko tijelo, nakon savjetovanja s nadzornim tijelom, utvrdi da društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje propada ili je vjerojatno da će propasti, a alternativne mjere ne bi spriječile takvu propast u razumnom vremenskom okviru. Trebalo bi smatrati da društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje propada ili je vjerojatno da će propasti u sljedećim okolnostima: i. društvo nije usklađeno ili vjerojatno neće biti usklađeno s minimalnim potrebnim kapitalom iz glave I. poglavlja VI. odjeljka 5. Direktive 2009/138/EZ i nije realno očekivati da će se s njim ponovno uskladiti; ii. društvo više ne ispunjava uvjete za dobivanje odobrenja za rad ili u velikoj mjeri ne ispunjava svoje pravne obveze prema zakonima i drugim propisima koji se na njega odnose ili je vjerojatno da će u skoroj budućnosti u velikoj mjeri prestati ispunjavati svoje pravne obveze prema zakonima i drugim propisima koji se na njega odnose na način koji opravdava oduzimanje odobrenja za rad; iii. imovina društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje manja od njegovih obveza ili postoje objektivni elementi na temelju kojih se utvrđuje da će imovina tog društva u skoroj budućnosti biti manja od njegovih obveza; iv. društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje nije u mogućnosti ili u skoroj budućnosti vjerojatno neće biti u mogućnosti otplaćivati svoje dugove ili izvršavati druge obveze, uključujući isplate ugovarateljima osiguranja ili korisnicima osiguranja, po njihovu dospijeću; ili v. društvu za osiguranje odnosno društvu za reosiguranje potrebna je izvanredna javna financijska potpora.

(33)

Kako bi se osigurala jasna podjela odgovornosti između nadzornih i sanacijskih tijela, trebalo bi navesti da, nakon što sanacijsko tijelo poduzme mjeru sanacije, sanacijsko tijelo postaje u konačnici odgovorno za djelotvornu provedbu takve mjere sanacije. Stoga bi se od tog trenutka nadzorno tijelo trebalo suzdržati od donošenja bilo kakvih mjera u pogledu društva u sanaciji bez prethodne suglasnosti sanacijskog tijela. Slično tome, sanacijsko tijelo trebalo bi imati ovlast ukinuti, u kontekstu mjere sanacije, svaku mjeru koju poduzima nadzorno tijelo ako bi se nastavkom te mjere ometala primjena instrumenata sanacije.

(34)

Primjenom instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti mogla bi se narušiti prava dioničara i vjerovnika društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Konkretno, ovlast sanacijskih tijela da bez suglasnosti dioničara prenesu dionice ili svu imovinu društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje ili njezin dio privatnom kupcu posebno utječe na vlasnička prava dioničara. Osim toga, ovlast za donošenje odluke o tome koje obveze treba prenijeti iz društva koje propada kako bi se osigurao kontinuitet usluga i izbjegle negativne posljedice za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja i oštećene osobe te realno gospodarstvo ili financijsku stabilnost u cjelini mogla bi utjecati na jednako postupanje prema vjerovnicima. Svaki instrument sanacije trebalo bi stoga primjenjivati samo na društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koja propadaju ili je vjerojatno da će propasti i samo kad je to nužno i razmjerno za ostvarenje ciljeva sanacije u općem interesu posvećujući dužnu pozornost cilju zaštite zajedničkog interesa ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i podnositelja odštetnih zahtjeva. Pojedinačni interes određene osobe ili skupine ne bi trebao imati prednost pred ukupnom ravnotežom zajedničkog interesa ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i podnositelja odštetnih zahtjeva dotičnog društva.

(35)

Konkretno, instrumente sanacije trebalo bi primjenjivati samo ako se društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje ne može likvidirati u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti bez neželjenog utjecaja na zaštitu ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i podnositelja odštetnih zahtjeva, destabiliziranja financijskog sustava ili sprečavanja brzog prijenosa i nastavka obavljanja ključnih funkcija te ako ne postoji realna mogućnost da bi se bilo kakvim alternativnim rješenjem privatnog sektora, među ostalim povećanjem kapitala koje bi izvršili postojeći dioničari ili bilo koja treća strana, mogla u potpunosti obnoviti održivost društva bez utjecaja na osigurnine ili odštetne zahtjeve od reosiguranja. Pri utvrđivanju je li primjena instrumenata sanacije nužna u javnom interesu trebalo bi uzeti u obzir sustave jamstva u osiguranju koji se primjenjuju na društvo koje ispunjava uvjete za postupak u slučaju nesolventnosti ili sanaciju. Svako zadiranje u prava dioničara i vjerovnika koje bi proizašlo iz mjere sanacije moralo bi biti u skladu s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”). Osobito, ako se prema vjerovnicima iste kategorije postupa različito u kontekstu mjere sanacije, takva razlikovanja trebala bi biti opravdana javnim interesom i biti razmjerna rizicima koji se njima rješavaju te ne bi smjela uzrokovati izravnu ili neizravnu diskriminaciju na temelju državne pripadnosti.

(36)

Sanacijska tijela trebala bi imati određeni stupanj fleksibilnosti kako bi osigurala ravnotežu među ciljevima sanacije, uzimajući u obzir, prema potrebi, prirodu i okolnosti svakog slučaja.

(37)

Pri ostvarivanju ciljeva sanacije sanacijska tijela trebala bi procijeniti najprikladniji način za smanjenje troškova sanacije. Smanjenje oslanjanja na izvanrednu javnu financijsku potporu jedan je od ciljeva sanacije, dok upotreba takve potpore također predstavlja trošak sanacije. Međutim, smanjenje troškova ne bi se trebalo smatrati zasebnim ciljem sanacije, već načelom kojim bi se sanacijska tijela trebala voditi pri odlučivanju o tome kako najbolje postići ciljeve sanacije.

(38)

Pri primjeni instrumenata sanacije i izvršavanju sanacijskih ovlasti sanacijska tijela trebala bi poduzeti sve što je potrebno kako bi se mjere sanacije provele poštujući načelo da osigurnine i odštetni zahtjevi od reosiguranja ne smiju biti pogođeni dok dioničari i ostali vjerovnici ne podnesu svoj dio gubitaka. Osim toga, sanacijska tijela trebala bi osigurati da se troškovi sanacije društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje svedu na najmanju moguću mjeru i da se prema vjerovnicima iste kategorije postupa jednako.

(39)

U okviru otpisa ili konverzije instrumenata kapitala, dužničkih instrumenata i ostalih prihvatljivih obveza trebalo bi predvidjeti unutarnji mehanizam pokrivanja gubitaka. Taj mehanizam, u kombinaciji s instrumentima za prijenos kojima je cilj održavanje kontinuiteta osigurateljnog pokrića u korist ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i oštećenih osoba, trebao bi omogućiti postizanje ciljeva sanacije i u velikoj mjeri ograničiti učinak propasti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje na ugovaratelje osiguranja. Međutim, moglo bi se dogoditi da je u nekim ekstremnim slučajevima u sanaciji društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje potrebna intervencija u okviru određenih nacionalnih programa, posebno sustava jamstva u osiguranju ili sanacijskog fonda, kako bi se osigurali dodatni resursi za pokrivanje gubitaka i restrukturiranje ili, kao krajnja mjera, izvanredno javno financiranje. Zaštitnim mjerama nužnim za zaštitu vjerovnika trebalo bi uzeti u obzir postojanje takvih posebnih nacionalnih programa, koji moraju biti usklađeni s okvirom Unije za državne potpore. Instrument otpisa ili konverzije trebalo bi primijeniti prije korištenja bilo kakve izvanredne javne financijske potpore.

(40)

Zadiranje u vlasnička prava ne bi smjelo biti nerazmjerno. Pogođeni dioničari, ugovaratelji osiguranja, korisnici osiguranja, podnositelji odštetnih zahtjeva te drugi vjerovnici društava za osiguranje i društava za reosiguranje stoga ne bi trebali snositi veće gubitke od onih koje bi snosili da je društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje likvidirano u trenutku donošenja odluke o sanaciji. Načelo „nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj” odražava temeljno pravo na vlasništvo zaštićeno člankom 17. Povelje. To bi pravo trebalo zaštititi u administrativnom postupku sanacije tako da se osigura da nijedan pogođeni dioničar, ugovaratelj osiguranja, korisnik osiguranja, podnositelj odštetnog zahtjeva ili drugi vjerovnik ne bude doveden u nepovoljniji položaj nego u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Vrednovanje postupanja prema ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja i oštećenim osobama u takvom slučaju trebalo bi uključivati sva plaćanja koja bi ugovaratelji osiguranja, korisnici osiguranja i oštećene osobe primili iz sustava jamstva u osiguranju, ako je primjenjivo, i od tijela za naknadu štete u skladu s Direktivom 2009/103/EZ. U slučaju djelomičnog prijenosa imovine i obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje u sanaciji na privatnog kupca ili prijelazno društvo, preostali dio društva u sanaciji trebalo bi likvidirati u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Dioničari i vjerovnici koji ostaju u postupku likvidacije društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje trebali bi u postupku likvidacije na ime svojih potraživanja imati pravo na isplatu ili naknadu u iznosu koji nije manji od onog koji bi primili da je cijelo društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje likvidirano u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti.

(41)

Da bi se zaštitila prava dioničara i vjerovnika, među ostalim ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i podnositelja odštetnih zahtjeva, potrebno je utvrditi jasne obveze u pogledu vrednovanja imovine i obveza društva u sanaciji i u pogledu vrednovanja postupanja prema dioničarima i vjerovnicima, među ostalim ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja i podnositeljima odštetnih zahtjeva, koje bi se primijenilo da je društvo likvidirano u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Stoga je potrebno utvrditi da se prije poduzimanja bilo kakve mjere sanacije mora provesti pravedno i realno vrednovanje imovine i obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje. Takvo vrednovanje trebalo bi biti podložno pravu na žalbu. Međutim, zbog prirode mjere sanacije i njezine uske povezanosti s vrednovanjem, takva bi žalba trebala biti moguć samo ako je istodobno usmjerena protiv odluke o sanaciji. Osim toga, potrebno je utvrditi da je nakon primjene instrumenata sanacije potrebno provesti usporedbu između postupanja koje je stvarno primijenjeno prema dioničarima i vjerovnicima, među ostalim ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja i podnositeljima odštetnih zahtjeva, i onoga koje bi bilo primijenjeno u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Ta ex post usporedba trebala bi se moći pobijati odvojeno od odluke o sanaciji. Dioničari i vjerovnici koji su primili manji iznos od onog koji bi primili u redovnom postupka u slučaju nesolventnosti trebali bi imati pravo na isplatu razlike.

(42)

Kada se poduzmu mjere sanacije, ugovaratelji osiguranja mogli bi zadržati neke ili sve koristi predviđene njihovim ugovorima i ne bi nužno morali sklopiti novi ugovor o osiguranju. Ako je društvo likvidirano u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti, izmjena ugovora mogla bi podrazumijevati troškove zamjene za ugovaratelje osiguranja. Posebno za ugovore o dugoročnom osiguranju, tržišni uvjeti i obilježja ugovaratelja osiguranja, kao i dodatni troškovi kao što su naknade za brokerske usluge i zatvaranje, mogli bi dovesti do znatnih troškova za ugovaratelje osiguranja koji moraju zamijeniti svoje ugovore. Pri procjeni takvih troškova zamjene u kontekstu načela „nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj” mora se pretpostaviti da se u razumnom roku od datuma mjere sanacije sklapa novi ugovor o osiguranju s usporedivim pokrićem dostupnim na tržištu u odnosu na prevladavajuće tržišne stope.

(43)

Važno je priznati gubitke nakon propasti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje. Vrednovanje imovine i obveza društava za osiguranje odnosno društava za reosiguranje koja propadaju trebalo bi se temeljiti na pravednim, razboritim i realnim pretpostavkama u trenutku primjene instrumenata sanacije. Međutim, pri tom vrednovanju na vrijednost obveza ne bi smjelo utjecati financijsko stanje društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje. Vrednovanja u svrhu pružanja informacija za odabir i osmišljavanje mjera sanacije trebala bi biti u skladu s primjenjivim bonitetnim regulatornim okvirom, ali bi se u kontekstu sanacije mogle provesti ciljane izmjene načela na kojima se temelji taj okvir, posebno ako nije ispunjena pretpostavka da će društvo nastaviti poslovati kao društvo koje trajno posluje. Sanacijskim tijelima trebalo bi omogućiti da u iznimno hitnim slučajevima provedu brzo vrednovanje imovine i obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada. To bi vrednovanje trebalo biti privremeno i primjenjivati se do provedbe neovisnog vrednovanja. EIOPA bi trebala utvrditi okvir načela koja treba primjenjivati u provođenju takvih vrednovanja, pri čemu bi trebalo omogućiti da sanacijska tijela i neovisni procjenitelji prema potrebi primjenjuju različite posebne metodologije.

(44)

Pri poduzimanju mjera sanacije sanacijska tijela trebala bi uzeti u obzir i slijediti mjere predviđene u planovima sanacije, osim ako sanacijska tijela procijene, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, da će se ciljevi sanacije djelotvornije postići poduzimanjem mjera koje nisu predviđene u planovima sanacije.

(45)

Instrumenti sanacije trebali bi biti osmišljeni i prikladni za širok spektar uglavnom nepredvidivih scenarija, uzimajući u obzir moguće razlike između krize pojedinačnog društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje i šire sistemske krize. Instrumentima sanacije trebalo bi stoga obuhvatiti svaki od tih scenarija, uključujući režim solventnog isteka portfelja osiguranja društva u sanaciji do njegove obustave poslovanja, prodaju poslovanja ili dionica društva u sanaciji, osnivanje prijelaznog društva, odvajanje imovine i obveza društva koje propada od portfelja umanjene vrijednosti odnosno portfelja koji ostvaruju slabe rezultate te otpis ili konverziju instrumenata kapitala i ostalih prihvatljivih obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada.

(46)

U posebnim slučajevima, ako određeni subjekti grupe društvu u sanaciji pružaju usluge koje su ključne za osiguravanje kontinuiteta osigurateljnog pokrića, sanacijsko tijelo trebalo bi imati ovlast osigurati da se roba i usluge koje pruža takav pružatelj ključne usluge nastave pružati u slučajevima kada se njegov financijski položaj pogorša zbog propasti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje unutar iste grupe, a upotreba takve ovlasti potrebna je kako bi se očuvao kontinuitet osigurateljnog pokrića koje pružaju drugi subjekti grupe. Te bi ovlasti mogle uključivati izvršavanje sanacijskih ovlasti i primjenu instrumenata sanacije i na pružatelja ključne usluge.

(47)

Ako su instrumenti sanacije primijenjeni kako bi se portfelj osiguranja prenio na zdrav subjekt, koji može biti kupac iz privatnog sektora ili prijelazno društvo, preostali dio društva trebalo bi likvidirati u primjerenom roku. Duljina tog roka trebala bi se temeljiti na potrebi da društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje propada pruža usluge ili potporu kako bi kupac iz privatnog sektora ili prijelazno društvo mogli obavljati aktivnosti ili usluge stečene prijenosom.

(48)

U svakoj državi članici trebalo bi uspostaviti aranžmane financiranja za naknadu štete ugovarateljima osiguranja, korisnicima osiguranja i podnositeljima odštetnih zahtjeva društava za osiguranje i društava za reosiguranje kojima je izdano odobrenje za rad u toj državi članici. Aranžmani financiranja trebali bi biti dostupni za namirenje potraživanja dioničara i drugih vjerovnika u skladu s načelom „nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj” ako je to potrebno kako bi se izbjeglo oslanjanje na javna sredstva. Ta bi se potraživanja trebala izračunati u skladu s hijerarhijom vjerovnika u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti kako bi se spriječilo da se dioničarima ili drugim vjerovnicima naknada isplati prije nego što se to u cijelosti učini za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja ili podnositelje odštetnih zahtjeva. Iako bi trebalo izbjegavati izravno pokrivanje gubitaka društva za osiguranje, trebalo bi omogućiti upotrebu takvih aranžmana financiranja za financiranje drugih troškova povezanih s upotrebom instrumenata sanacije kao krajnje mjere, onoliko koliko je to potrebno za postizanje ciljeva sanacije i pod uvjetom da se načela sanacije u potpunosti poštuju. Države članice trebale bi moći odlučiti da bi se aranžmani financiranja mogli upotrijebiti za pokrivanje gubitaka ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja ili podnositelja odštetnih zahtjeva. U tom bi slučaju društvo koje propada izašlo s tržišta i cijeli portfelj ili dio portfelja ugovora o osiguranju bio bi prenesen u okviru instrumenta prodaje poslovanja ili na prijelazno društvo ili bi se držao u društvu u sanaciji ako je ono u režimu solventnog isteka portfelja osiguranja. U svakom slučaju potraživanja dioničara trebala bi biti otpisana prije nego što bi se aranžmani financiranja za sanaciju mogli upotrijebiti za pokrivanje gubitaka. Uvažavajući raznolikost na tržištima osiguranja, državama članicama trebalo bi pružiti određenu fleksibilnost u pogledu preciznih aranžmana vanjskog financiranja pod uvjetom da je osigurana dostupnost dostatne likvidnosti za jamčenje naknade u razumnom vremenskom roku. Država članica trebala bi uvesti obvezu doprinosa samo društvima za osiguranje i društvima za reosiguranje koja imaju odobrenje za rad u toj državi članici i podružnicama društva iz treće zemlje u Uniji koje imaju poslovni nastan na njezinu državnom području.

(49)

Instrumentom prodaje poslovanja sanacijskim tijelima trebalo bi omogućiti da bez suglasnosti dioničara prodaju društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje ili dijelove njegova poslovanja jednom kupcu ili više njih. Pri primjeni instrumenta prodaje poslovanja tijela bi trebala uspostaviti aranžmane za stavljanje na tržište društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje ili dijela njegova poslovanja u okviru otvorenog, transparentnog i nediskriminirajućeg postupka, istodobno nastojeći postići što je moguće veću prodajnu cijenu. Kada je zbog hitnosti takav postupak nemoguć, tijela bi trebala poduzeti korake za popravljanje štetnih učinaka na tržišno natjecanje i unutarnje tržište.

(50)

Svi neto prihodi od prijenosa imovine ili obveza društva u sanaciji pri primjeni instrumenta prodaje poslovanja trebali bi ići u korist društva koje ostaje u postupku likvidacije. Svi neto prihodi od prijenosa dionica ili drugih vlasničkih instrumenata koje je izdalo društvo u sanaciji pri primjeni instrumenta prodaje poslovanja trebali bi ići u korist vlasnika tih dionica odnosno drugih vlasničkih instrumenata, pod uvjetom da se ugovarateljima osiguranja i drugim vjerovnicima prvima isplati naknada, u mjeri u kojoj su njihova potraživanja otpisana bez potpune naknade. Ti bi se prihodi trebali računati bez troškova nastalih zbog propasti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje i postupka sanacije.

(51)

Informacije o stavljanju na tržište društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada i pregovorima s potencijalnim stjecateljima prije primjene instrumenta prodaje poslovanja mogu biti osjetljive i predstavljati rizik za povjerenje u tržište osiguranja. Stoga je važno osigurati da se objavljivanje takvih informacija, koje je propisano Uredbom (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (7), može odgoditi za onoliko dugo koliko je potrebno za planiranje i strukturiranje sanacije društva za osiguranje odnosno dotičnog društva za reosiguranje.

(52)

Prijelazno društvo je društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje je u potpunom ili djelomičnom vlasništvu jednog ili više javnih tijela ili pod kontrolom sanacijskog tijela. Glavna je svrha prijelaznog društva osigurati nastavak pružanja ključnih funkcija za ugovaratelje osiguranja društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada. Prijelaznim društvom stoga bi trebalo upravljati kao održivim subjektom koji trajno posluje te ga vratiti na tržište čim uvjeti to dopuste ili ga likvidirati ako nije održivo.

(53)

Instrumentom odvajanja imovine i obveza trebalo bi omogućiti da tijela prenesu imovinu, prava i obveze društva u sanaciji na odvojeni subjekt radi uklanjanja i likvidacije takve imovine, prava ili obveza ili upravljanja njima. Kako društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje propada pritom ne bi steklo neprimjerenu konkurentsku prednost, instrument odvajanja imovine i obveza, čija je glavna svrha olakšati prijenos portfelja, trebalo bi upotrebljavati samo u kombinaciji s drugim instrumentima.

(54)

Djelotvornim sustavom sanacije trebalo bi osigurati da se društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje saniraju tako da njihova propast ima što manji negativan učinak na ugovaratelje osiguranja, porezne obveznike, realno gospodarstvo i financijsku stabilnost. Otpisom ili konverzijom trebalo bi osigurati da, čim se upotrijebi sanacijska ovlast, dioničari i vjerovnici društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada prvi podnesu gubitke i snose odgovarajući dio troškova koji proizlaze iz propasti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje, prije nego što budu pogođeni osigurnine i odštetni zahtjevi od reosiguranja. Instrument otpisa ili konverzije trebao bi stoga dati snažniji poticaj dioničarima i vjerovnicima društava za osiguranje i društava za reosiguranje, a donekle i ugovarateljima osiguranja, da prate stabilnost društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje u normalnim okolnostima.

(55)

Važno je osigurati da sanacijska tijela u različitim okolnostima imaju potrebnu fleksibilnost da društvo u sanaciji podvrgnu režimu solventnog isteka portfelja osiguranja, da prenesu njegovu imovinu, prava i obveze po najboljim uvjetima za ugovaratelje osiguranja ili da raspodijele preostale gubitke. Stoga je primjereno utvrditi da bi sanacijska tijela trebala imati mogućnost primijeniti instrument otpisa ili konverzije i kad je cilj društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje propada sanirati kao društvo u režimu solventnog isteka portfelja osiguranja i kad se ključne usluge osiguranja prenose, a preostali dio društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje prestaje s radom i likvidira se. U tom kontekstu može biti opravdano restrukturiranje obveza iz osiguranja kako bi se osigurao nastavak pružanja znatnog dijela osigurateljnog pokrića ako se smatra da je to u najboljem interesu ugovaratelja osiguranja.

(56)

Ako postoji realna mogućnost da se obnovi održivost društva i da ugovaratelji osiguranja ne pretrpe gubitke u postupku sanacije, instrument opisa ili konverzije mogao bi se upotrijebiti kako bi se osigurao nastavak trajnog poslovanja društva u sanaciji. U tom bi slučaju sanacija primjenom otpisa ili konverzije trebala biti popraćena zamjenom rukovodstva, osim ako je zadržavanje rukovodstva primjereno i nužno za ostvarenje ciljeva sanacije.

(57)

Instrument otpisa ili konverzije nije primjereno primjenjivati na potraživanja u mjeri u kojoj su ona osigurana, kolateralizirana ili na neki drugi način zajamčena jer bi takav otpis ili konverzija mogli biti nedjelotvorni ili imati negativan učinak na financijsku stabilnost. Međutim, da bi se osigurala djelotvornost instrumenta otpisa ili konverzije i postizanje njegovih ciljeva, poželjno je da se on može primijeniti na što veći broj neosiguranih obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada. Bez obzira na to, primjereno je izuzeti određene vrste neosiguranih obveza iz područja primjene instrumenta otpisa ili konverzije. Kako bi se osigurao kontinuitet ključnih funkcija, instrument otpisa ili konverzije stoga se ne bi trebao primjenjivati na određene obveze prema zaposlenicima društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada ni na komercijalna potraživanja koja se odnose na robu i usluge ključne za dnevno funkcioniranje društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje. Kako bi se poštovala mirovinska prava i iznosi mirovina koji se duguju mirovinskim fondovima i njihovim upraviteljima, instrument otpisa ili konverzije ne bi se trebao primjenjivati na obveze koje društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje propada ima prema sustavu mirovinskog osiguranja. Kako bi se smanjio rizik od učinka sistemske zaraze, instrument otpisa ili konverzije ne bi se trebao primjenjivati na obveze koje proizlaze iz sudjelovanja u platnim sustavima s preostalim rokom do dospijećem kraćim od sedam dana i obveze prema društvima za osiguranje odnosno društvima za reosiguranje, kreditnim institucijama i investicijskim društvima, osim subjekata koji pripadaju istoj grupi, s izvornim rokom dospijeća kraćim od sedam dana.

(58)

Zaštita zajedničkog interesa ugovaratelja osiguranja, korisnika osiguranja i podnositelja odštetnih zahtjeva jedan je od glavnih ciljeva sanacije. Stoga bi instrument otpisa ili konverzije trebalo primjenjivati na osigurnine i odštetne zahtjeve od reosiguranja samo u krajnjoj nuždi i sanacijska tijela trebala bi pažljivo razmotriti posljedice mogućeg otpisa osigurnina koje proizlaze iz ugovora o osiguranju sklopljenih s fizičkim osobama te mikropoduzećima i malim i srednjim poduzećima.

(59)

Sanacijska tijela trebala bi moći isključiti ili djelomično isključiti obveze u određenim okolnostima u kojima obveze nije moguće otpisati ili konvertirati u razumnom vremenskom okviru ako je takvo isključenje strogo potrebno i razmjerno da bi se postigli ciljevi sanacije ili ako bi primjena instrumenta otpisa ili konverzije uzrokovala uništenje vrijednosti zbog kojeg bi gubici koje bi snosili ostali vjerovnici bili veći nego da te obveze nisu bile isključene. Ako se primjenjuju ta izuzeća, može se podići razina otpisa ili konverzije ostalih prihvatljivih obveza kako bi se ta izuzeća uzela u obzir, pod uvjetom da se poštuje načelo „nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj”. Istodobno se od država članica ne bi smjelo zahtijevati da financiraju sanaciju iz svojeg općeg proračuna.

(60)

Pri primjeni instrumenta otpisa ili konverzije na ugovore o osiguranju sanacijska tijela trebala bi uzeti u obzir da su obvezne minimalne razine pokrića u skladu s primjenjivim pravom ostvarene nakon restrukturiranja ugovora. To ne bi trebalo spriječiti sanacijsko tijelo da primijeni instrument otpisa ili konverzije na osigurnine nastale prije datuma mjere sanacije.

(61)

Sanacijska tijela trebala bi u pravilu primijeniti instrument otpisa ili konverzije poštujući jednako postupanje prema vjerovnicima i zakonski isplatni red potraživanja na temelju primjenjivog stečajnog prava. Gubitci bi se stoga prvo trebali pokriti instrumentima regulatornog kapitala i trebali bi se raspodijeliti dioničarima poništenjem ili prijenosom dionica ili njihovim značajnim razvodnjavanjem. Ako to nije dovoljno, podređeni dug trebalo bi konvertirati ili otpisati. Nadređene obveze trebale bi se konvertirati ili otpisati samo ako je podređeni dug potpuno konvertiran ili otpisan. Osporavanje smanjenja glavnice instrumenta ili obveze ili njezine konverzije koje proizlazi iz izvršenja ovlasti otpisa ili konverzije trebalo bi biti moguće samo na temelju prava države članice sanacijskog tijela koje je izvršilo ovlasti otpisa ili konverzije.

(62)

Izuzeće obveza, među ostalim za platne sustave i sustave namire, zaposlenike i trgovačke vjerovnike, te povlašteno rangiranje trebali bi se primjenjivati jednako u trećim zemljama i u Uniji. Kako bi se omogućio otpis ili konverzija obveza u trećim zemljama, potrebno je predvidjeti da se ugovornim odredbama na koje se primjenjuje pravo trećih zemalja prizna ta mogućnost. Takve ugovorne odredbe ne bi trebalo zahtijevati za obveze izuzete od primjene instrumenta otpisa ili konverzije ili ako se pravom treće zemlje ili obvezujućim sporazumom sklopljenim s trećom zemljom sanacijskom tijelu dotične države članice omogućuje da primijeni instrument otpisa ili konverzije.

(63)

Dioničari i vjerovnici trebali bi u potrebnoj mjeri doprinijeti mehanizmu raspodjele gubitaka društva koje propada. Države članice trebale bi stoga osigurati da se instrumentima kapitala kategorije 1, kategorije 2 i kategorije 3 potpuno pokriju gubitci u trenutku neodrživosti društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje izdavatelja. U skladu s tim, trebalo bi zahtijevati da u trenutku neodrživosti, a prije poduzimanja bilo kakve mjere sanacije, sanacijska tijela potpuno otpišu te instrumente ili ih konvertiraju, ako je to primjenjivo, u instrumente kategorije 1. U tu svrhu trenutkom neodrživosti trebao bi se smatrati trenutak u kojem dotično sanacijsko tijelo utvrdi da društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje zadovoljava uvjete za sanaciju ili trenutak u kojem dotično sanacijsko tijelo zaključi da bi društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje prestalo biti održivo kad se ti instrumenti kapitala ne bi otpisali ili konvertirali. Ti bi zahtjevi trebali biti priznati u uvjetima koje se primjenjuju na instrument i u prospektu ili dokumentima ponude objavljenima ili dostavljenima u vezi s instrumentima.

(64)

Kako bi se osigurala djelotvorna provedba sanacije, sanacijska tijela trebala bi imati sve potrebne pravne ovlasti koje se, u različitim kombinacijama, mogu izvršavati pri primjeni instrumenata sanacije. Te bi pravne ovlasti trebale uključivati ovlast prijenosa dionica, imovine, prava i obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada na drugi subjekt, uključujući drugo društvo ili prijelazno društvo, ovlast otpisa ili poništenja dionica, otpisa ili konverzije obveza društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada, ovlast zamjene uprave i ovlast izricanja privremenog moratorija na isplatu potraživanja. Potrebne su dodatne ovlasti, uključujući ovlast zahtijevanja nastavka pružanja osnovnih usluga od drugih dijelova grupe.

(65)

Nije potrebno propisati točan način na koji sanacijska tijela trebaju intervenirati u društvu za osiguranje odnosno društvu za reosiguranje koje propada. Sanacijska tijela trebala bi imati mogućnost izbora između preuzimanja kontrole izravnom intervencijom u društvu za osiguranje odnosno društvu za reosiguranje ili putem izvršnog naloga. Trebala bi odlučiti u skladu s okolnostima slučaja.

(66)

Potrebno je utvrditi postupovne zahtjeve kako bi se osiguralo primjereno obavješćivanje o mjerama sanacije i njihovo objavljivanje. Međutim, informacije koje su dostupne sanacijskim tijelima i njihovim stručnim savjetnicima tijekom postupka sanacije mogu biti osjetljive i stoga bi do objave odluke o sanaciji trebale podlijegati djelotvornom režimu povjerljivosti. Za svaku informaciju koja se pruži u vezi s odlukom prije nego što je ona donesena, bilo o tome jesu li uvjeti za sanaciju zadovoljeni, o upotrebi određenog instrumenta ili o bilo kojoj mjeri tijekom postupka, mora se pretpostaviti da ima učinak na javne i privatne interese koji su mjerom obuhvaćeni. Stoga je potrebno osigurati da postoje primjereni mehanizmi za čuvanje povjerljivosti takvih informacija, među ostalim kad je riječ o sadržaju i detaljima planova oporavka i sanacije te rezultatima bilo koje procjene provedene u tom kontekstu.

(67)

Ne bi trebalo sprečavati razmjenu informacija između sanacijskih tijela i poreznih tijela. Takve razmjene trebale bi biti u skladu s nacionalnim pravom i, ako informacije potječu iz druge države članice, trebale bi se razmjenjivati samo uz izričitu suglasnost relevantnog tijela koje ih je podijelilo.

(68)

Sanacijska tijela trebala bi imati dodatne ovlasti kako bi osigurala djelotvoran prijenos dionica ili dužničkih instrumenata te imovine, prava i obveza na kupca koji je treća osoba ili prijelazno društvo. Osobito, kako bi se omogućio prijenos osigurnina ili odštetnih zahtjeva od reosiguranja bez utjecanja na ukupni profil rizičnosti povezanog portfelja i povezanih tehničkih pričuva i potrebnog kapitala, trebalo bi očuvati ekonomske koristi ugovora o reosiguranju. Sanacijska tijela stoga bi trebala imati mogućnost prenijeti osigurnine ili odštetne zahtjeve od reosiguranja zajedno s pripadajućim pravima iz reosiguranja. U okviru toga trebala bi imati ovlast ukidanja prava trećih strana iz prenesenih instrumenata ili imovine, ovlast izvršenja ugovora i ovlast osiguravanja nastavka primjene aranžmana na primatelje prenesene imovine i dionica. Osim toga, pravo bilo koje strane da otkaže ugovor s društvom u sanaciji ili subjektom grupe kojoj pripada iz drugih razloga osim sanacije društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada ne bi se smjelo dovesti u pitanje. Isto tako, sanacijska tijela trebala bi imati dodatnu ovlast da od preostalog dijela društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje se likvidira u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti zatraži pružanje usluga koje su nužne da bi se omogućilo poslovanje društva na koje je prenesena imovina ili dionice primjenom instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelaznog društva.

(69)

U skladu s člankom 47. Povelje, svatko čija su prava i slobode koji su zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom. Odluke koje donose sanacijska tijela trebale bi stoga biti podložne pravu na žalbu.

(70)

Za mjere za upravljanje krizom koje poduzimaju nacionalna sanacijska tijela mogu biti potrebne složene ekonomske procjene i široko diskrecijsko pravo. Sanacijska tijela imaju posebna stručna znanja potrebna za provedbu takvih procjena i utvrđivanje primjerene upotrebe diskrecijskog prava. Stoga je važno osigurati da nacionalni sudovi upotrebljavaju složene ekonomske procjene koje u tom kontekstu provedu sanacijska tijela kao osnovu pri preispitivanju dotičnih mjera za upravljanje krizom. Međutim, složena narav tih procjena ne bi trebala spriječiti nacionalne sudove da ispitaju jesu li dokazi na koje se sanacijsko tijelo oslanja činjenično točni, pouzdani i dosljedni, sadržavaju li sve relevantne informacije koje bi se trebale uzeti u obzir kako bi se procijenila složena situacija i opravdavaju li zaključke koji se iz njih donose.

(71)

Kako bi se obuhvatile hitne situacije, potrebno je predvidjeti da podnošenje žalbe ne uzrokuje automatsku suspenziju učinaka pobijane odluke te da je odluka sanacijskog tijela odmah izvršiva pod pretpostavkom da bi suspenzija bila suprotna javnom interesu.

(72)

Potrebno je zaštititi treće strane koje su u dobroj vjeri stekle imovinu, prava i obveze društva u sanaciji izvršavanjem sanacijskih ovlasti tijela. Jednako je tako potrebno i osigurati stabilnost financijskih tržišta. Pravo na žalbu protiv odluke o sanaciji stoga ne bi smjelo utjecati na naknadne administrativne akte ili transakcije koji se temelje na poništenoj odluci. U takvim slučajevima, pravni lijekovi protiv protupravnih odluka trebali bi biti ograničeni na dodjelu naknade za štetu koju su pretrpjele pogođene osobe.

(73)

Zbog ozbiljnih rizika za financijsku stabilnost u dotičnoj državi članici i Uniji hitno može biti potrebno poduzimanje mjera za upravljanje krizom. Stoga bi svaki postupak u okviru nacionalnog prava povezan sa zahtjevom za ex ante suglasnost suda za mjeru upravljanja krizom i razmatranje tog zahtjeva od strane suda trebali biti žurni. Države članice trebale bi osigurati da dotično tijelo može donijeti odluku čim dobije suglasnost suda. Ta mogućnost ne bi smjela utjecati na pravo zainteresiranih strana da sudu podnesu zahtjev za poništenje odluke. Međutim, takva bi mogućnost trebala postojati samo u ograničenom razdoblju nakon što je sanacijsko tijelo poduzelo mjeru za upravljanje krizom kako se ne bi neprimjereno odgodila primjena odluke o sanaciji.

(74)

Kako bi se osigurala učinkovita sanacija i izbjegli sukobi nadležnosti, redovni postupak u slučaju nesolventnosti za društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje koje propada ne bi se trebao pokrenuti odnosno nastaviti dok sanacijsko tijelo izvršava svoje sanacijske ovlasti ili primjenjuje instrumente sanacije, osim na inicijativu sanacijskog tijela ili uz njegovu suglasnost. Stoga je potrebno utvrditi da se određene ugovorne obveze mogu suspendirati na ograničeno razdoblje kako bi se sanacijskim tijelima omogućila primjena instrumenata sanacije. Međutim, ta se mogućnost ne bi trebala primjenjivati na obveze u odnosu na sustave koje je država članica odredila u skladu s Direktivom 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (8), uključujući središnje druge ugovorne strane. Direktivom 98/26/EZ smanjuje se rizik povezan sa sudjelovanjem u platnim sustavima i sustavima za namiru vrijednosnih papira, posebno smanjenjem poremećaja u slučaju nesolventnosti sudionika u takvom sustavu. Potrebno je osigurati da se te zaštite nastave primjenjivati i u kriznim situacijama te da se održi određena sigurnost za upravitelje platnih sustava i sustava za namiru vrijednosnih papira i druge sudionike na tržištu. Stoga se mjera za sprečavanje krize ili mjera za upravljanje krizom sama po sebi ne bi trebala smatrati postupkom u slučaju nesolventnosti u smislu Direktive 98/26/EZ, pod uvjetom da se bitne obveze iz dotičnih ugovora i dalje izvršavaju.

(75)

Potrebno je osigurati da sanacijska tijela pri prijenosu imovine i obveza na kupca iz privatnog sektora ili prijelazno društvo imaju na raspolaganju odgovarajuće vrijeme za utvrđivanje ugovora koje treba prenijeti. Stoga bi sanacijska tijela trebala moći ograničiti pravo drugih ugovornih strana na zatvaranje, prijevremeno ispunjenje ili otkaz financijskih ugovora na drugi način dok se ne izvrši prijenos. Takva ograničenja trebala bi sanacijskim tijelima omogućiti da dobiju točan uvid u bilancu društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada, bez promjena vrijednosti i opsega do kojih bi došlo opsežnim izvršavanjem prava otkaza, te doprinijeti sprečavanju nestabilnosti na tržištu. Međutim, zadiranje u ugovorna prava drugih ugovornih strana trebalo bi svesti na najmanju moguću mjeru. Sva ograničenja prava otkaza koja uvedu sanacijska tijela stoga bi se trebala primjenjivati samo u odnosu na mjere za upravljanje krizom ili događaje izravno povezane s primjenom takvih mjera. Prema tome, trebalo bi zadržati prava na otkaz proizišla iz nekog drugog neispunjavanja obveza, uključujući neplaćanje ili neisplatu iznosa nadoknada.

(76)

Potrebno je očuvati legitimne aranžmane tržišta kapitala u slučaju kad se prenosi dio, ali ne i sva imovina, prava i obveze društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada. Stoga je primjereno utvrditi zaštitne mjere kako bi se spriječilo razdvajanje povezanih obveza ili povezanih prava i ugovora, uključujući ugovore s istom drugom ugovornom stranom obuhvaćene sporazumima o osiguranju, ugovorima o financijskom kolateralu s prijenosom vlasničkih prava, sporazumima o prijeboju, sporazumima o konačnom netiranju i strukturiranim financijskim sporazumima. Ako se primjenjuju takve zaštitne mjere, sanacijska tijela trebala bi biti obvezna prenijeti sve povezane ugovore u okviru zaštićenog aranžmana ili ih sve ostaviti u preostalom dijelu društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koje propada. Tim zaštitnim mjerama trebalo bi osigurati da se ne utječe na tretman regulatornog kapitala u pogledu izloženosti na koje se primjenjuje sporazum o netiranju za potrebe Direktive 2009/138/EZ.

(77)

Kako bi se osigurala financijska stabilnost društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje, potrebno je uvesti moratorij na prava otkupa ugovaratelja osiguranja. Takav moratorij, i financijska stabilnost dotičnog društva koja iz njega proizlazi, sanacijskim tijelima trebali bi osigurati dovoljno vremena da provedu vrednovanje društva i ocijene koje bi instrumente sanacije trebalo primijeniti. Takvim moratorijem trebalo bi se isto tako osigurati jednako postupanje prema ugovarateljima osiguranja i izbjeći mogući negativni financijski učinci na ugovaratelje osiguranja koji ne bi među prvima otkupili policu. Budući da je jedan od ciljeva sanacije nastavak osigurateljnog pokrića, ugovaratelji osiguranja trebali bi nastaviti izvršavati sva obvezna plaćanja na temelju dotičnih ugovora o osiguranju ili reosiguranju, među ostalim i u slučaju renti.

(78)

Osiguravanjem istih instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti za sva sanacijska tijela olakšava se usklađeno djelovanje u slučaju propasti prekogranične grupe. Međutim, potrebne su dodatne mjere kako bi se potaknula suradnja i spriječili fragmentirani nacionalni odgovori. Stoga bi se u slučaju sanacije subjekata grupe sanacijska tijela trebala međusobno savjetovati i surađivati u sanacijskim kolegijima kako bi postigla dogovor o programu sanacije grupe. Kako bi se osigurao forum za raspravu i postizanje takvog dogovora, sanacijski kolegiji trebali bi se osnivati na temeljima postojećih kolegija nadzornika uključivanjem sanacijskih tijela, nadležnih ministarstava, EIOPA-e i, prema potrebi, tijela odgovornih za sustave jamstva u osiguranju. Sanacijski kolegiji ne bi trebali biti tijela za donošenje odluka, već platforma koja nacionalnim tijelima olakšava donošenje odluka, a dotična nacionalna tijela trebala bi biti odgovorna za donošenje zajedničkih odluka.

(79)

S obzirom na regulatorne promjene kao odgovor na globalnu financijsku krizu, iskustvo stečeno nakon te krize i primjenu ove Direktive, Komisija bi, nakon savjetovanja s EIOPA-om, trebala podnijeti izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o procjeni primjerenosti minimalnih zajedničkih standarda za sustave jamstva u osiguranju unutar Unije. U tom bi izviješću trebalo barem: ocijeniti trenutačno stanje sustava jamstva u osiguranju u državama članicama (razina pokrića, vrste pokrivenog osiguranja, pokretači djelovanja); razmotriti opcije politike, uključujući različite opcije kao što je upotreba sustava jamstva u osiguranju za nastavak ili unovčenje polica osiguranja, uzimajući pritom u obzir razlike u proizvodima osiguranja u različitim državama članicama; procijeniti potrebu za uvođenjem i, prema potrebi, opisati potrebne korake za uvođenje minimalne osnovne vrijednosti za sustave jamstva u osiguranju u cijeloj Uniji. Izvješće bi trebalo biti popraćeno zakonodavnim prijedlogom ako je to primjereno.

(80)

Pri sanaciji prekograničnih grupa trebala bi se postići ravnoteža između potrebe za postupcima kojima se uzima u obzir hitnost situacije i omogućuju učinkovita, pravedna i pravodobna rješenja za cijelu grupu, s jedne strane, i potrebe da se zaštite ugovaratelji osiguranja, realno gospodarstvo i financijska stabilnost u svim državama članicama u kojima grupa posluje, s druge strane. Stoga bi različita sanacijska tijela trebala razmjenjivati mišljenja u sanacijskom kolegiju, a sve mjere sanacije koje predlaže sanacijsko tijelo za grupu trebale bi se pripremiti i raspraviti među različitim sanacijskim tijelima u kontekstu planova sanacije grupe. Kako bi se olakšalo brzo donošenje zajedničkih odluka kad god je to moguće, sanacijski kolegiji trebali bi uzeti u obzir i mišljenja sanacijskih tijela svih država članica u kojima grupa posluje.

(81)

Sanacijska tijela za grupu trebala bi uvijek voditi računa o utjecaju mjera sanacije koje poduzimaju na ugovaratelje osiguranja, realno gospodarstvo i financijsku stabilnost u državama članicama u kojima grupa posluje. Stoga bi sanacijska tijela države članice u kojoj društvo kći ima sjedište trebala, u krajnjoj nuždi i u valjano opravdanim slučajevima, moći prigovoriti na odluke sanacijskog tijela za grupu ako smatraju da mjere sanacije nisu primjerene, bilo zbog potrebe da se zaštite ugovaratelji osiguranja, realno gospodarstvo i financijska stabilnost u toj državi članici ili zbog obveza kojima podliježu usporediva društva u toj državi članici.

(82)

Programi sanacije grupe trebali bi olakšati koordiniranu sanaciju, koja će vjerojatnije dati najbolje rezultate za sva društva grupe. Sanacijska tijela za grupu trebala bi stoga predložiti programe sanacije grupe i podnijeti ih sanacijskom kolegiju. Ako se sanacijska tijela ne slažu s programom sanacije grupe ili odluče poduzeti nezavisnu mjeru sanacije, trebala bi sanacijskom tijelu za grupu i ostalim sanacijskim tijelima obuhvaćenima programom sanacije grupe objasniti razloge svojeg neslaganja i priopćiti im te razloge, zajedno s pojedinostima nezavisne mjere sanacije koju namjeravaju poduzeti. Svako nacionalno tijelo koje odluči odstupiti od programa sanacije grupe trebalo bi primjereno razmotriti mogući učinak takvog odstupanja na ugovaratelje osiguranja, realno gospodarstvo i financijsku stabilnost u državama članicama u kojima se nalaze ostala sanacijska tijela te moguće učinke na ostale dijelove grupe.

(83)

Kako bi se osiguralo koordinirano djelovanje na razini grupe, sanacijska tijela trebalo bi pozvati da, u okviru programa sanacije grupe, na subjekte iz iste grupe koji zadovoljavaju uvjete za sanaciju primjenjuju isti instrument. Sanacijska tijela za grupu trebala bi stoga imati ovlast za primjenu instrumenta prijelaznog društva na razini grupe radi stabilizacije grupe u cjelini i za prijenos vlasništva nad društvima kćerima na prijelazno društvo radi prodaje tih društava kćeri, u paketu ili pojedinačno, kad tržišni uvjeti budu za to primjereni. Osim toga, sanacijsko tijelo za grupu trebalo bi imati ovlast primjene instrumenta otpisa ili konverzije na razini matičnog društva.

(84)

Za djelotvornu sanaciju društava i grupa za osiguranje i reosiguranje koji posluju na međunarodnoj razini potrebna je suradnja između sanacijskih tijela država članica i trećih zemalja. U tu bi svrhu, kad dotična situacija to opravdava, EIOPA trebala biti ovlaštena za izradu i sklapanje neobvezujućih okvirnih sporazuma o suradnji s tijelima trećih zemalja u skladu s člankom 33. Uredbe (EU) br. 1094/2010. Zbog istog bi razloga nacionalnim tijelima trebalo dopustiti sklapanje bilateralnih sporazuma s tijelima trećih zemalja u skladu s EIOPA-inim okvirnim sporazumima o suradnji. Izradom takvih bilateralnih sporazuma trebalo bi se osigurati djelotvorno planiranje, donošenje odluka i koordinacija u odnosu na takva društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje koja posluju na međunarodnoj razini. Kako bi se osigurali jednaki uvjeti, takvi bilateralni sporazumi trebali bi biti recipročni, pri čemu bi sanacijska tijela međusobno priznavala i izvršavala postupke drugog sanacijskog tijela, osim ako se primjenjuje iznimka koja omogućuje odbijanje priznavanja sanacijskog postupka treće zemlje.

(85)

Suradnjom među sanacijskim tijelima trebalo bi obuhvatiti i društva kćeri grupa iz Unije ili treće zemlje i podružnice društava za osiguranje i društava za reosiguranje iz Unije ili treće zemlje. Društva kćeri grupa iz treće zemlje su društva s poslovnim nastanom u Uniji te stoga u cijelosti podliježu pravu Unije, uključujući primjenu instrumente sanacije. Međutim, potrebno je da države članice zadrže pravo djelovanja u pogledu podružnica društava za osiguranje i društava za reosiguranje sa sjedištem u trećim zemljama ako bi priznavanje i primjena sanacijskog postupka treće zemlje u odnosu na podružnicu ugrozili realno gospodarstvo ili financijsku stabilnost u Uniji ili ako postupanje prema ugovarateljima osiguranja u Uniji ne bi bilo jednako kao prema ugovarateljima osiguranja u trećoj zemlji. U tim okolnostima države članice trebale bi imati pravo odbiti priznavanje sanacijskog postupka treće zemlje, nakon savjetovanja sa svojim sanacijskim tijelima.

(86)

Provedbom ove Direktive ne bi se trebalo spriječiti usporedno postojanje nacionalnih sustava jamstva u osiguranju i okvira za oporavak i sanaciju, bez obzira na izvor financiranja nacionalnih sustava jamstva u osiguranju. Primjenom instrumenata i ovlasti sanacije na društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje ne bi se trebalo spriječiti naknade za ugovaratelje osiguranja, korisnike osiguranja i druge podnositelje odštetnih zahtjeva dobivene putem tih nacionalnih sustava jamstva u osiguranju.

(87)

EIOPA bi trebala promicati konvergenciju praksi sanacijskih tijela putem smjernica koje se izdaju u skladu s člankom 16. Uredbe (EU) br. 1094/2010. Posebice, EIOPA bi trebala utvrditi sve od sljedećeg: (a) dodatne pojedinosti o kriterijima koji se odnose na primjenu pojednostavnjenih obveza za određena društva; (b) niz scenarija za preventivne planove oporavka i minimalni popis kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja; (c) kriterije za utvrđivanje ključnih funkcija; (d) dodatna pitanja i kriterije za procjenu mogućnosti sanacije; (e) pojedinosti o mjerama za rješavanje ili uklanjanje prepreka mogućnosti sanacije i okolnosti u kojima se može primijeniti svaka mjera; i (f) način pružanja informacija u sažetom ili zbirnom obliku za potrebe zahtjeva povjerljivosti.

(88)

Tehnički standardi u području financijskih usluga trebali bi olakšati dosljedno usklađivanje i odgovarajuću zaštitu ugovaratelja osiguranja, ulagatelja i potrošača u Uniji. Budući da je EIOPA visokospecijalizirano stručno tijelo, bilo bi učinkovito i primjereno da joj se dodijeli zadaća izrade nacrta regulatornih i provedbenih tehničkih standarda koji ne uključuju odluke o politikama, koje će ona dostaviti Komisiji.

(89)

Komisija bi, u slučajevima predviđenima u ovoj Direktivi, trebala delegiranim aktima na temelju članka 290. UFEU-a donijeti nacrt regulatornih tehničkih standarda koje je izradila EIOPA u skladu s člancima od 10. do 14. Uredbe (EU) br. 1094/2010 radi utvrđenja sljedećeg: (a) kriterija na temelju kojih društvo mora preventivno planirati oporavak, metode koje treba koristiti pri određivanju tržišnih udjela za potrebe planiranja oporavka i informacije koje trebaju sadržavati preventivni planovi oporavka; (b) sadržaja planova sanacije i sadržaja planova sanacije grupe; (c) različitih elemenata vrednovanja, uključujući okolnosti u kojima se osoba smatra neovisnom za potrebe provedbe vrednovanja, metodologiju za procjenu vrijednosti imovine i obveza u kontekstu sanacije, odvajanje različitih vrednovanja, metodologiju izračuna zaštitnog sloja za dodatne gubitke koje treba uvrstiti u privremena vrednovanja, metodologije i načela o vrednovanju obveza koje proizlaze iz izvedenica i metodologiju za vrednovanje razlike u postupanju; (d) sadržaja ugovornih odredbi koje treba uključiti u financijske ugovore na koje se primjenjuje pravo treće zemlje; (e) operativnog funkcioniranja sanacijskih kolegija. Komisija bi, u slučajevima predviđenima u ovoj Direktivi, trebala provedbenim aktima na temelju članka 291. UFEU-a i u skladu s člankom 15. Uredbe (EU) br. 1094/2010 donijeti nacrt provedbenih tehničkih standarda koje je izradila EIOPA radi utvrđenja postupaka, sadržaja i minimalnog skupa standardnih obrazaca i predložaka za dostavu informacija za potrebe planova sanacije te suradnja društva za osiguranje odnosno društva za reosiguranje.

(90)

Direktiva 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9), Direktiva 2007/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (10) i Direktiva (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća (11) sadržavaju pravila o zaštiti dioničara i vjerovnika društava koja su obuhvaćena područjem primjene tih direktiva. U okolnostima u kojima sanacijska tijela moraju brzo djelovati ta bi pravila mogla ometati sanacijska tijela pri djelotvornoj provedbi mjera sanacije i primjeni instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti. Odstupanja na temelju Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća (12) i Uredbe (EU) 2021/23 Europskog parlamenta i Vijeća (13) trebalo bi stoga proširiti na mjere koje se poduzimaju u kontekstu sanacije društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Kako bi se dioničarima zajamčila najviša moguća razina pravne sigurnosti, takva odstupanja trebala bi biti jasno utvrđena i ograničena te bi se njima trebalo koristiti samo u javnom interesu i nakon što su ispunjeni uvjeti za pokretanje sanacije.

(91)

Kako bi se osigurala odgovarajuća razmjena informacija i pristup svim dotičnim tijelima, potrebno je osigurati da su sanacijska tijela zastupljena u svim relevantnim forumima i da EIOPA raspolaže stručnim znanjem koje je potrebno za obavljanje zadaća povezanih s oporavkom i sanacijom društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Stoga bi Uredbu (EU) br. 1094/2010 trebalo izmijeniti kako bi se sanacijska tijela imenovala nadležnim tijelima kako su navedena u toj uredbi. To izjednačavanje sanacijskih tijela s nadležnim tijelima u skladu je s funkcijama dodijeljenima EIOPA-i na temelju članka 25. Uredbe (EU) br. 1094/2010 u pogledu doprinosa i aktivnog sudjelovanja u izradi i koordinaciji planova oporavka i sanacije.

(92)

Potrebno je osigurati da društva za osiguranje i društva za reosiguranje, oni koji stvarno kontroliraju njihovo poslovanje te njihovo upravno, upravljačko ili nadzorno tijelo ispunjavaju svoje obveze u vezi sa sanacijom tih društava. Isto je tako potrebno osigurati da se prema tim društvima, onima koji stvarno kontroliraju njihovo poslovanje te njihovu upravnom, upravljačkom odnosno nadzornom tijelu postupa na sličan način u cijeloj Uniji. Stoga bi trebalo zahtijevati da države članice propišu administrativne sankcije i druge administrativne mjere koje su djelotvorne, proporcionalne i odvraćajuće. Takve administrativne sankcije ili druge administrativne mjere trebale bi zadovoljavati određene bitne zahtjeve s obzirom na osobe kojima su upućene, kriterije koje treba uzeti u obzir kad se primjenjuje administrativna sankcija ili druga administrativna mjera, objavljivanje administrativnih sankcija ili drugih administrativnih mjera, ključne ovlasti za sankcioniranje i razinu administrativnih novčanih kazni. Podložno strogoj obvezi čuvanja poslovne tajne, EIOPA bi trebala voditi središnju bazu podataka o svim administrativnim sankcijama ili drugim administrativnim mjerama te o žalbama o kojima su je obavijestila nadzorna tijela i sanacijska tijela.

(93)

Ne bi trebalo zahtijevati da države članice utvrde pravila o administrativnim sankcijama ili drugim administrativnim mjerama za kršenja koja podliježu nacionalnom kaznenom pravu. Međutim, zadržavanje kaznenih sankcija za kršenja ove Direktive umjesto administrativnih sankcija ili drugih administrativnih mjera ne bi smjelo smanjiti ili na drugi način utjecati na sposobnost sanacijskih tijela i nadzornih tijela da surađuju te pravodobno pristupaju informacijama i razmjenjuju informacije sa sanacijskim tijelima i nadzornim tijelima u drugim državama članicama, među ostalim i nakon što je dotično kršenje već upućeno nadležnim pravosudnim tijelima radi kaznenog progona.

(94)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, to jest usklađivanje pravila i postupaka sanacije društava za osiguranje i društava za reosiguranje, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog učinaka propasti bilo kojeg društva u cijeloj Uniji on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(95)

Pri donošenju odluka ili poduzimanju mjera u skladu s ovom Direktivom nadzorna tijela i sanacijska tijela trebala bi uvijek uzeti u obzir učinak svojih odluka i mjera na ugovaratelje osiguranja, realno gospodarstvo i financijsku stabilnost u drugim državama članicama te razmotriti značaj svih društava kćeri i prekograničnih aktivnosti za ugovaratelje osiguranja, financijski sektor i gospodarstvo države članice u kojoj takvo društvo kći ima poslovni nastan odnosno u kojoj se obavljaju aktivnosti, čak i kad su dotično društvo kći odnosno aktivnosti manje važni za grupu.

(96)

Do pet godina nakon stupanja na snagu ove Direktive Komisija bi, na temelju stečenog iskustva i nakon savjetovanja s EIOPA-om, trebala provesti evaluaciju i detaljnije izvijestiti Europski parlament i Vijeće usredotočivši se pritom na odabrane aspekte primjene ove Direktive,