Članak 29. 3.

da nacionalna pravila o početku, trajanju, suspenziji ili prekidu rokova zastare neopravdano ne ometaju pokretanje postupaka za naknadu štete i ni u kojem slučaju nisu restriktivnija od pravila o nacionalnim općim sustavima građanskopravne odgovornosti;

da rok zastare za pokretanje postupaka za naknadu štete na temelju ove Direktive iznosi najmanje pet godina i ni u kojem slučaju nije kraći od roka zastare utvrđenog na temelju nacionalnih općih sustava građanskopravne odgovornosti.

Rokovi zastare ne počinju teći prije prestanka kršenja i prije nego što podnositelj tužbe sazna za, ili se razumno može očekivati da zna za:

da trošak postupka nije nedopustivo visok za podnositelje tužbe koji traže pravdu;

da podnositelji tužbe mogu tražiti mjere zabrane, među ostalim u okviru skraćenih postupaka. Takve mjere zabrane u obliku su konačne ili privremene mjere za prestanak kršenja odredaba nacionalnog prava koje su donesene na temelju ove Direktive, i to poduzimanjem djelovanja ili prestankom postupanja;

da ako je tužba podnesena i podnositelj tužbe predoči utemeljeno obrazloženje koje sadržava razumno dostupne činjenice i dokaze dostatne da se potkrijepi vjerodostojnost njegova zahtjeva za naknadu štete te je naveo da su dodatni dokazi u posjedu poduzeća, sudovi mogu naložiti poduzeću da otkrije takve dokaze u skladu s nacionalnim postupovnim pravom.

Nacionalni sudovi ograničavaju otkrivanje i čuvanje traženih dokaza na ono što je nužno i razmjerno kako bi se potkrijepio mogući zahtjev ili zahtjev za naknadu štete. Kada se utvrđuje je li nalog za otkrivanje ili čuvanje dokaza razmjeran, nacionalni sudovi razmatraju u kojoj su mjeri zahtjev ili obrana potkrijepljeni dostupnim činjenicama i dokazima kojima se opravdava zahtjev za otkrivanje dokaza; opseg i trošak otkrivanja, kao i legitimne interese svih strana, uključujući sve dotične treće strane, što uključuje sprečavanje nespecifičnih traženja informacija za koje su mali izgledi da će biti relevantne strankama u postupku; sadrže li dokazi čije se otkrivanje traži povjerljive informacije, posebno u vezi s bilo kojim trećim stranama, te koji aranžmani postoje za zaštitu takvih povjerljivih informacija.

Države članice osiguravaju da nacionalni sudovi imaju ovlasti naložiti otkrivanje dokaza koji sadrže povjerljive informacije ako smatraju da su one relevantne za postupak za naknadu štete. Države članice osiguravaju da pri davanju naloga za otkrivanje takvih informacija nacionalni sudovi imaju na raspolaganju učinkovite mjere zaštite takvih informacija.