|
+PRILOG IV. |
PRILOG IV.
PRILOG IV. OSPOSOBLJAVANJE I CERTIFICIRANJE INSTALATERA I PROJEKTANATA POSTROJENJA U PODRUČJU ENERGIJE IZ OBNOVLJIVIH IZVORA Programi certificiranja ili istovrijedni programi za stjecanje kvalifikacija i programi osposobljavanja iz članka 18. stavka 3. temelje se na sljedećim kriterijima:
1.
Postupak certifikacije ili istovrijednog stjecanja kvalifikacija mora biti transparentan i moraju ga jasno definirati države članice ili administrativno tijelo koje su one imenovale.
1.a
Certifikati koje izdaju certifikacijska tijela moraju biti jasno definirani i lako prepoznatljivi za radnike i stručnjake koji traže certifikaciju.
1.b
Postupak certificiranja mora omogućiti instalaterima da steknu potrebno teorijsko i praktično znanje te mora služiti kao jamstvo da raspolažu vještinama potrebnima za postavljanje visokokvalitetnih postrojenja koja pouzdano rade.
2.
Certificiranje instalatera sustava koji upotrebljavaju biomasu, dizalice topline, plitke geotermalne sustave, solarne fotonaponske sustave i sustave na bazi solarne toplinske energije, uključujući skladištenje energije i mjesta za punjenje, odvija se na temelju akreditiranog programa osposobljavanja ili istovrijednih programa za stjecanje kvalifikacija ili ih certificira akreditirani pružatelj usluga osposobljavanja.
3.
Akreditiranje programa osposobljavanja ili pružatelja usluga osposobljavanja obavljaju države članice ili administrativno tijelo koje imenuju. Akreditacijsko tijelo osigurava da je program osposobljavanja, uključujući usavršavanje i prekvalifikaciju, koji nudi pružatelj usluge osposobljavanja uključiv te da ima kontinuitet i vrijedi na regionalnoj ili nacionalnoj razini. Pružatelj usluge osposobljavanja mora imati odgovarajuće tehničke mogućnosti za izvođenje praktičnog dijela programa osposobljavanja, uključujući dovoljno laboratorijske opreme ili odgovarajuće objekte za obavljanje praktičnog osposobljavanja. Pružatelj usluga osposobljavanja uz osnovno osposobljavanje mora nuditi i tečajeve za obnovu znanja i usavršavanje kraćeg trajanja koji se organiziraju u modulima osposobljavanja, čime se instalaterima i projektantima omogućuje da dodaju nove kompetencije te prošire i diversificiraju svoje vještine u nekoliko vrsta tehnologije i njihovih kombinacija. Pružatelj usluga osposobljavanja mora osigurati prilagodbu osposobljavanja novoj tehnologiji u području energije iz obnovljivih izvora u kontekstu zgrada, industrije i poljoprivrede. Pružatelji usluga osposobljavanja moraju priznati stečene relevantne vještine. Programi i moduli osposobljavanja moraju biti osmišljeni tako da omogućuju cjeloživotno učenje o postrojenjima u području energiju iz obnovljivih izvora i budu kompatibilni sa strukovnim osposobljavanjem za osobe koje prvi put traže posao i odrasle koji se žele prekvalificirati ili traže novo zaposlenje. Programi osposobljavanja moraju biti osmišljeni kako bi se olakšalo stjecanje kvalifikacija koje obuhvaćaju različite vrste tehnologije i rješenja te kako bi se izbjegla ograničena specijalizacija u području određene marke ili tehnologije. Pružatelj usluga osposobljavanja mogu biti proizvođač opreme ili sustava, instituti ili udruženja.
4.
Osposobljavanje na temelju kojeg se instalateru dodjeljuje certifikat ili kvalifikacija je teorijsko i praktično. Na kraju programa osposobljavanja instalater mora vladati vještinama i znanjem potrebnim za instaliranje relevantne opreme i sustava kako bi se ispunile potrebe pouzdanosti i kvalitete izvedbe koje traži korisnik i uzeli u obzir svi primjenjivi propisi i standardi, uključujući oznake energetske učinkovitosti i znakove zaštite okoliša.
5.
Tečaj osposobljavanja završava ispitom koji je temelj za dodjelu certifikata ili kvalifikacije. Ispit uključuje praktičnu ocjenu uspješnosti pri instaliranju kotlova (bojlera) ili peći na biomasu, dizalica topline, plitkih geotermalnih uređaja, solarnih fotonaponskih ili solarnih termalnih uređaja, uključujući skladištenje energije ili mjesta za punjenje, kojima se omogućuje upravljanje potrošnjom.
6.
Programi certificiranja ili programi za stjecanje istovrijednih kvalifikacija iz članka 18. stavka 3. uzimaju u obzir sljedeće smjernice:
(a)
Akreditirani programi osposobljavanja trebaju se ponuditi instalaterima s radnim iskustvom koji su prošli ili koji prolaze sljedeće vrste osposobljavanja:
i.
za instalatera kotlova (bojlera) ili peći na biomasu: osposobljavanje za vodoinstalatera, instalatera cijevnih instalacija, inženjera za grijanje ili tehničara za sanitarnu opremu ili opremu za grijanje i hlađenje, kao preduvjet;
ii.
za instalatera toplinskih crpki: osposobljavanje za vodoinstalatera ili inženjera za hlađenje koji osim toga mora imati osnovna znanja o električnim i vodovodnim instalacijama (rezanje cijevi, zavarivanje cijevnih spojeva, lijepljenje cijevnih spojeva, brtvljenje i testiranje vodovodnih instalacija i sustava za grijanje i hlađenje), kao preduvjet;
iii.
za instalatera solarnih fotonaponskih ili solarnih termalnih uređaja: osposobljavanje vodoinstalatera ili električara, osim toga mora imati znanja o vodoinstalaterskim i električarskim instalacijama te o lotanju cijevnih spojeva, lijepljenju cijevnih spojeva, brtvljenju instalacija i testiranju vodovodnih instalacija, znanja o povezivanju električnih vodova, mora poznavati osnovne krovne materijale, metode izrade metalnih pokrova za odvođenje kišnice i brtvljenje, kao preduvjet; ili
iv.
program strukovnog osposobljavanja na temelju koje instalater dobiva odgovarajuća znanja i vještine koje odgovaraju trogodišnjem obrazovanju za vještine i znanja iz točaka (a), (b) ili (c) uključujući obrazovanje u ustanovi i na radnome mjestu.
(b)
Teorijski dio osposobljavanja instalatera za peći i kotlove na biomasu trebao bi uključiti pregled tržišnoga položaja biomase i obuhvatiti ekološke aspekte, goriva iz biomase, logistiku, vatrogasnu zaštitu, odgovarajuće subvencije, tehnike sagorijevanja, sustave paljenja, optimalna hidraulična rješenja, usporedbu troškova i rentabilnosti te projektiranje, instalacije i održavanje kotlova i peći na biomasu. Osposobljavanjem bi se također trebalo osigurati i dobro poznavanje svih europskih norma za tehnologiju i goriva iz biomase (npr. pelete) te nacionalno pravo i pravo Unije koje se odnosi na biomasu.
(c)
Teorijski dio osposobljavanja instalatera za dizalica topline trebao bi uključiti pregled tržišnog položaja dizalica topline i obuhvatiti izvore geotermalne energije i temperature tla različitih regija, identifikaciju tla i stijena s obzirom na termalnu vodljivost, propise o uporabi izvora geotermalne energije, izvodiljivost uporabe dizalica topline u zgradama te utvrđivanje najpogodnijeg sustava dizalica topline te poznavanje njihovih tehničkih zahtjeva, sigurnosti, filtriranja zraka, priključivanja na izvor topline i plan sustava, kao i integraciju s rješenjima za skladištenje energije, među ostalim, u kombinaciji sa solarnim instalacijama. Osposobljavanjem bi se trebalo također osigurati i dobro poznavanje svih europskih normi za dizalica topline kao i poznavanje relevantnog nacionalnog prava i prava Unije. Instalater bi trebao pokazati sljedeće ključne kompetencije:
i.
osnovno razumijevanje fizikalnih načela i načela funkcioniranja toplinske crpke, uključujući svojstva strujnoga kruga toplinske crpke: povezanost između niske temperature i apsorpcije topline, visokih temperatura izvora topline i učinkovitosti sustava određivanjem koeficijenta učinkovitosti (iskoristivosti) i sezonskog faktora učinkovitosti (SPF);
ii.
razumijevanje sastavnica i njihova funkcioniranja u strujnom krugu toplinske crpke, uključujući kompresor, ekspanzijski ventil, isparivač, kondenzator, pričvršćene i pomične instalacije, ulje za podmazivanje, rashladno sredstvo, mogućnosti pregrijavanja te pothlađivanja i hlađenja toplinskim crpkama; i
iii.
sposobnost izabrati i odrediti veličinu sastavnica u tipičnim situacijama instaliranja, uključujući određivanje tipičnih vrijednosti toplinskog opterećenja različitih zgrada te za proizvodnju tople vode na temelju potrošnje energije, određivanje kapaciteta dizalice topline na temelju toplinskog opterećenja za proizvodnju tople vode, na temelju termalnog kapaciteta zgrade i diskontinuirane opskrbe električnom energijom; utvrditi rješenja za skladištenje energije, među ostalim putem komponente spremišta topline i njegova obujma te integracije drugog sustava grijanja;
iv.
razumijevanje studija izvedivosti i projektnih studija;
v.
razumijevanje bušenja u kontekstu geotermalnih dizalica topline.
(d)
Teorijski dio osposobljavanja instalatera solarnih fotonaponskih i solarnih termalnih uređaja trebao bi uključivati pregled tržišnog položaja solarnih proizvoda i usporedbu troškova i rentabilnosti te obuhvatiti ekološke aspekte, sastavnice, svojstva i dimenzioniranje solarnih sustava, odabir ispravnih sustava i dimenzioniranje komponenata, određivanje potražnje za toplinom, opcije za integraciju rješenja za skladištenje energije, vatrogasnu zaštitu, odgovarajuće subvencije te projektiranje, instalaciju i održavanje solarnih fotonaponskih i solarnih termalnih instalacija. Osposobljavanjem bi se trebalo također osigurati i dobro poznavanje svih europskih normi za tehnologiju i certificiranje, kao što je Solar Keymark, te s tim povezano nacionalno pravo i pravo Unije. Instalater bi trebao dokazati sljedeće ključne kompetencije:
i.
sposobnost za siguran rad s pomoću odgovarajućih alata i opreme te da pritom koristi sigurnosne propise i norme te prepozna vodoinstalaterske, električne i druge opasnosti povezane sa solarnim uređajima;
ii.
sposobnost da identificira sustave i njihove sastavnice specifične za aktivne i pasivne sustave, uključujući strojno projektiranje, i da odredi lokacije sastavnica, plan i konfiguraciju sustava kao i opcije za integraciju rješenjâ za skladištenje energije, uključujući na temelju kombinacije sa stanicama za punjenje.
iii.
sposobnost određivanja potrebne površine za instalaciju, usmjerenje i nagib za solarne fotonaponske i solarne vodne grijače, uzimajući pritom u obzir sjenu, dostupnost sunca, konstrukcijsku cjelovitost, prikladnost instalacije za zgradu ili klimu te utvrđivanja različitih metoda instaliranja pogodnih za vrste krova i uravnoteženost sustava opreme potrebne za instaliranje; i
iv.
ponajprije za solarne fotonaponske sustave sposobnost adaptacije projekta električnih instalacija, uključujući određivanje računskih tokova, odabir odgovarajuće vrste i vrijednosti električnih vodiča za svaki strujni krug, određivanje odgovarajuće veličine, vrijednosti i lokacija za svu pripadajuću opremu i podsustave te odabir odgovarajućeg mjesta za priključivanje.
(e)
Certificiranje instalatera trebalo bi biti vremenski ograničeno time da je za produljenje certificiranja potreban seminar za obnovu znanja (usavršavanje) ili tečaj. 1. Pregled
1.1 Reference1.2 Utvrđeni zahtjevi1.3 Povezani standardi2. Utvrđeni zahtjevi
3. Povezani standardi
|