Preamble: 1

(1)

budući da je 10. svibnja 1993. Vijeće donijelo Direktivu 93/22/EEZ o uslugama investiranja na području vrijednosnih papira (5); budući da je ta Direktiva bitan instrument za ostvarenje unutarnjeg tržišta za investicijska poduzeća;

(2)

budući da se Direktivom 93/22/EEZ utvrđuju pravila nadzora koja investicijska poduzeća moraju poštivati u svako doba, uključujući pravila čija je svrha što je moguće više zaštititi prava investitora u pogledu novca ili novčanih instrumenata;

(3)

budući da, međutim, niti jedan sustav nadzora ne može osigurati potpunu zaštitu, posebice u slučajevima počinjenih prijevara;

(4)

budući da zaštita investitora i održavanje povjerenja u financijske sustave predstavljaju značajan aspekt za dovršetak i neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta na ovom području; budući da je u tu svrhu stoga neophodno da svaka država članica treba imati sustav za naknadu štete investitorima kojim se jamči usklađena minimalna razina barem za male investitore u slučaju da investicijsko poduzeće nije u stanju ispuniti svoje obveze prema klijentima investitorima;

(5)

budući da će mali investitori stoga biti u mogućnosti kupiti investicijske usluge od podružnica investicijskih poduzeća Zajednice ili na osnovi prekograničnog pružanja usluga s podjednakim povjerenjem kao da se radi o domaćim investicijskim poduzećima, i to svjesni toga da im je na raspolaganju usklađena minimalna razina zaštite u slučaju da investicijska firma nije u mogućnosti ispuniti svoje obveze prema svojim klijentima investitorima;

(6)

budući da u nedostatku minimalne usklađenosti država članica domaćin može smatrati da ima pravo radi zaštite investitora zahtijevati pristupanje njezinom sustavu naknade štete, ako investicijsko poduzeće Zajednice koje djeluje kroz podružnicu ili ima slobodu pružati usluge ili nije bilo član sustava naknade štete za investitore u matičnoj državi članici ili je bilo član sustava za koji se smatralo da ne nudi jednakovrijednu zaštitu; budući da taj zahtjev može narušiti funkcioniranje unutarnjeg tržišta;

(7)

budući da, iako većina država članica trenutačno ima neke mjere za naknadu štete investitorima, te mjere općenito ne pokrivaju sva investicijska poduzeća koja imaju jedinstveno ovlaštenje predviđeno Direktivom 93/22/EEZ;

(8)

budući da bi se stoga od svake države članice moglo tražiti da ima sustav ili sustave naknade štete investitorima kojima bi pripadalo svako takvo investicijsko poduzeće; budući da se svakim sustavom moraju obuhvatiti novac i instrumenti investicijskog poduzeća u vezi s investicijskim djelatnostima investitora koji se, u slučajevima kada investicijsko poduzeće nije u mogućnosti ispuniti svoje obveze prema svojim klijentima investitorima, ne mogu vratiti investitoru; budući da se ovime ni na koji način ne utječe na pravila i postupke koji se primjenjuju u svakoj državi članici u pogledu odluka koje se trebaju donijeti u slučaju nesolventnosti ili likvidacije investicijskog poduzeća;

(9)

budući da definicija investicijskog poduzeća obuhvaća kreditne institucije koje su ovlaštene pružati investicijske usluge; budući da se od svake kreditne institucije mora isto tako zahtijevati da pripada sustavu naknade štete investitorima radi pokrića svog investicijskog poslovanja; budući da, međutim, nije potrebno zahtijevati od kreditnih institucija da budu članovi u dva zasebna sustava ako jedan sustav ispunjava i zahtjeve ove Direktive i Direktive 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima depozitnih jamstava (6); budući da, međutim, u slučaju investicijskih poduzeća u određenim slučajevima može biti teško razlikovati depozite na koje se odnosi Direktiva 94/19/EZ i novac koji se drži u vezi s odvijanjem investicijskog poslovanja; budući da državama članicama treba dopustiti da odluče koja se Direktiva primjenjuje na ta potraživanja;

(10)

budući da se Direktivom 94/19/EZ dopušta državi članici da izuzme kreditnu instituciju od obveze da bude član sustava depozitnih jamstava ako ta kreditna institucija pripada sustavu kojim se štiti sama kreditna institucija i, posebice, osigurava njezina solventnost; ako je kreditna institucija koja pripada tom sustavu i investicijsko poduzeće, državi članici se također treba dopustiti da se pod određenim uvjetima oslobodi od obveze da pripada sustavu naknade štete za investitore;

(11)

budući da bi usklađena minimalna razina naknade štete od ECU 20 000 za svakog investitora trebala biti dovoljna da se zaštite interesi malih investitora u slučaju kada investicijsko poduzeće nije u mogućnosti ispuniti svoje obveze prema svojim klijentima investitorima; budući da se stoga čini razumno odrediti minimalnu razinu naknade štete na ECU 20 000; budući da bi se kao i Direktivom 94/19/EZ mogle zahtijevati ograničene prijelazne odredbe kojima bi se omogućilo da sustavi naknade štete budu u skladu s tim iznosom, jer se to odnosi i na države članice koje u trenutku donošenja ove Direktive nemaju takve sustave;

(12)

budući da je isti iznos usvojen Direktivom 94/19/EZ;

(13)

budući da je radi poticanja investitora na dužnu pažnju kod odabira investicijskih poduzeća razumno omogućiti državama članicama da traže od investitora da snose dio mogućeg gubitka; budući da je potrebno investitoru pokriti barem 90 % gubitka ako je naknade štete manja od minimalnog iznosa Zajednice;

(14)

budući da neki sustavi država članica nude razinu zaštite koje su više od usklađene minimalne razine zaštite prema ovoj Direktivi; budući da se, međutim, ne čini primjerenim zahtijevati promjene sustava u tom pogledu;

(15)

budući da zadržavanje onih sustava u Zajednici kojima se osigurava viša razina pokrića od usklađene minimalne razine može na istom državnom području dovesti do razlika u naknadi štete i nejednakih uvjeta tržišnog natjecanja između nacionalnih investicijskih poduzeća i podružnica poduzeća iz drugih država članica; budući da bi podružnice radi sprečavanja takvih nedostataka trebale biti ovlaštene pristupiti sustavima zemalja domaćina kako bi investitorima nudile pokriće jednako pokriću koje pružaju sustavi zemalja u kojima se nalaze; budući da je primjereno da u svom izvještaju o primjeni ove Direktive Komisija navede opseg u kojem su podružnice iskoristile tu mogućnost i sve poteškoće s kojima su se one ili sustavi naknade štete investitorima susrele u provedbi tih odredbi; budući da nije isključena mogućnost da države članice domaćini trebaju same ponuditi dopunsko pokriće, koje je podložno uvjetima koji su utvrđeni tim sustavima;

(16)

budući da bi podružnice investicijskih poduzeća s poslovnim nastanom u državama članicama koje nisu njihove države članice podrijetla, a nude razine pokrića više od onih koje nude investicijska poduzeća ovlaštena u njihovim državama članicama domaćinima; budući da razina ili opseg pokrića sustava naknade štete ne bi trebala postati instrument tržišnog natjecanja; budući da je stoga potrebno, barem tijekom početnog razdoblja, predvidjeti da niti razina niti opseg pokrića sustava države članice domaćina koji se nudi investitorima u podružnicama koje se nalaze u drugim državama članicama ne smije biti veći od najveće moguće razine ili opsega odgovarajućeg sustava u državi članici domaćinu; budući da se svi tržišni poremećaji trebaju preispitati u ranoj fazi, a na temelju stečenog iskustva i u svjetlu razvitka u financijskom sektoru;

(17)

budući da država članica mora imati mogućnosti da od pokrića koja pružaju sustavi naknade štete investitorima isključi određene kategorije investicija ili investitora koji se moraju posebno navesti ako smatra da im nije potrebna posebna zaštita;

(18)

budući da neke države članice imaju sustave naknade štete investitorima za koje su odgovorne strukovne organizacije; budući da u drugim državama članicama postoje već uspostavljeni zakonom uređeni sustavi; budući da raznolikost statusa predstavlja problem ne samo u pogledu obveznog članstva u sustavima i isključenja iz ovih sustava; budući da je stoga potrebno poduzeti korake za ograničenje ovlasti sustava u tom području;

(19)

budući da se investitoru mora nadoknaditi šteta bez pretjeranog kašnjenja nakon što je ustanovljena valjanost njegovog potraživanja; budući da sam sustav naknade štete mora biti u stanju odrediti razuman rok za podnošenje potraživanja; budući da se, međutim, činjenica da je taj rok istekao ne može isticati u odnosu na investitora koji je imao valjan razlog i nije bio u mogućnosti predočiti svoja potraživanja u roku;

(20)

budući da je informiranje investitora o mjerama naknade štete bitan element zaštite investitora; budući da se člankom 12. Direktive 93/22/EEZ tražilo da investicijska poduzeća obavijeste investitore prije nego što s njima uđu u poslovni odnos o eventualnoj primjeni sustava za naknadu štete; budući da bi se ovom Direktivom stoga trebala utvrditi pravila o informiranju potencijalnih investitora o sustavima naknade štete kojima se pokriva njihovo investicijsko poslovanje;

(21)

budući da bi, međutim, neuređeno oglašavanje s naznakama o iznosu i opsegu sustava naknade štete moglo utjecati na stabilnost financijskog sustava ili povjerenje investitora; budući da bi države članice stoga trebale utvrditi pravila za ograničavanje takvih naznaka;

(22)

budući da se u načelu ovom Direktivom zahtijeva da svako investicijsko poduzeće pristupi sustavu naknade štete za investitore; budući da se direktivama kojima se uređuje pristupanje svakog investicijskog poduzeća čije je sjedište u državi koja nije članica, a posebice Direktivom 93/22/EEZ omogućuje državama članicama da odluče hoće li i pod kojim uvjetima dopustiti podružnicama ovih investicijskih poduzeća da posluju na njihovom državnom području; budući da ove podružnice neće uživati slobodu pružanja usluga prema članku 59. stavku 2. Ugovora ili pravo na poslovni nastan u državama članicama u kojima nisu osnovane; budući da stoga država članica koja dopušta te podružnice mora donijeti odluku o tome kako primjenjivati načela ove Direktive na podružnice u skladu s člankom 5. Direktive 93/22/EEZ i s potrebom zaštite investitora i održanja cjelovitosti financijskog sustava; budući da je bitno da investitori u tim podružnicama budu u cijelosti svjesni mjera za naknadu štete koje se na njih primjenjuju;

(23)

budući da nije nužno da se ovom Direktivom usklade načini na koje se sustavi naknade štete investitorima trebaju financirati, s obzirom na to da s jedne strane trošak financiranja ovih sustava moraju u načelu snositi sama investicijska poduzeća i da s druge strane sposobnosti financiranja ovih sustava moraju biti razmjerne njihovim obvezama; budući da to ne smije, međutim, ugroziti stabilnost financijskog sustava dotične države članice;

(24)

budući da ova Direktiva ne smije dovesti do toga da države članice ili njihova nadležna tijela snose odgovornost u pogledu investitora ako su osigurali da je jedan ili više sustava za naknadu štete i zaštitu investitora uveden i službeno priznat;

(25)

budući da je, konačno, potreban najmanji mogući stupanj usklađenosti mjera za naknadu štete investitorima za dovršetak unutarnjeg tržišta za investicijska poduzeća, budući da će to omogućiti investitorima da posluju s tim poduzećima s većim povjerenjem, posebice s poduzećima iz drugih država članica, i omogućiti im da izbjegnu poteškoće koje uzrokuju države članice domaćini time što primjenjuju nacionalna pravila za zaštitu investitora koja nisu usklađena na razini Zajednice; budući da je obvezujuća Direktiva Zajednice jedini prikladan instrument za ostvarenje željenog cilja u općem nedostatku mjera za naknadu štete investitorima koje odgovaraju pokriću Direktive 93/22/EEZ; budući da se ova Direktiva odnosi samo na minimalnu potrebnu usklađenost, omogućava državama članicama slobodni prostor u pogledu organizacije i financiranja sustava za naknadu štete investitorima,