Članak 7. Posljedice zastoja pojedinačnih radnji ovrhe

1.   Ako tijekom zastoja pojedinačnih radnji ovrhe dužnik bude obvezan, u skladu s nacionalnim pravom, podnijeti zahtjev za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti koji bi mogao dovesti do likvidacije dužnika, ta se obveza suspendira tijekom trajanja tog zastoja.

2.   Zastojem pojedinačnih radnji ovrhe u skladu sa člankom 6. suspendira se tijekom trajanja zastoja pokretanje, na zahtjev jednog ili više vjerovnika, postupka u slučaju nesolventnosti koji bi mogao dovesti do likvidacije dužnika.

3.   Države članice mogu odstupiti od stavaka 1. i 2. u situacijama kada dužnik nije u mogućnosti otplatiti svoje dugove po njihovu dospijeću. U takvim slučajevima države članice osiguravaju da pravosudno ili upravno tijelo može odlučiti zadržati prednosti zastoja pojedinačnih radnji ovrhe ako, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti koji bi mogao dovesti do likvidacije dužnika ne bi bilo u općem interesu vjerovnika.

4.   Države članice predviđaju pravila kojima se vjerovnike na koje se zastoj primjenjuje sprečava da zadržavaju izvršenje ili raskidaju, ubrzavaju ili na bilo koji drugi način mijenjaju osnovne izvršive ugovore na štetu dužnika, za dugove koji su nastali prije zastoja, isključivo zbog toga što ih dužnik nije platio. Smatra se da osnovni izvršivi ugovori znače izvršivi ugovori koji su potrebni kako bi se nastavilo svakodnevno poslovanje, uključujući ugovore koji se odnose na opskrbu, čija bi suspenzija dovela do zastoja u aktivnostima dužnika.

Prvim podstavkom ne sprečava se države članice da takvim vjerovnicima osiguraju primjerene zaštitne mjere kako bi se spriječilo da zbog tog podstavka takvim vjerovnicima bude nepravedno nanesena šteta.

Države članice mogu predvidjeti da se ovaj stavak primjenjuje i na izvršive ugovore koji nisu osnovni.

5.   Države članice osiguravaju da vjerovnicima nije dopušteno zadržavati izvršenje niti raskidati, ubrzavati ili na bilo koji drugi način mijenjati izvršive ugovore na štetu dužnika putem ugovorne klauzule kojom se predviđaju takve mjere, isključivo zbog:

6.   Države članice mogu predvidjeti da se zastoj pojedinačnih radnji ovrhe ne primjenjuje na sporazume o netiranju, uključujući sporazume o konačnom netiranju, na financijskim tržištima, energetskim tržištima i tržištima robe, čak i u slučajevima u kojima se ne primjenjuje članak 31. stavak 1., ako su takvi sporazumi izvršivi u skladu s nacionalnim pravom o nesolventnosti. Zastoj se međutim primjenjuje na ovrhu tražbine koju vjerovnik pokreće protiv dužnika na temelju izvršenja sporazuma o netiranju.

Prvi podstavak ne primjenjuje se na ugovore za isporuku robe, usluga ili energije koji su potrebni za poslovanje dužnika, osim ako takvi ugovori imaju oblik pozicije kojom se trguje na burzi ili drugom tržištu te da time u svakom trenutku mogu biti zamijenjeni po trenutačnoj tržišnoj vrijednosti.

7.   Države članice osiguravaju da istek zastoja pojedinačnih radnji ovrhe bez donošenja plana restrukturiranja sam po sebi ne dovodi do pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti koji bi mogao dovesti do likvidacije dužnika, osim ako su ispunjeni ostali uvjeti za takvo pokretanje utvrđeni nacionalnim pravom.