Pododjeljak 1. Materijalna kreditna zaštita

ti sporazumi imaju pravni učinak i provedivi su u svim relevantnim područjima sudske nadležnosti, uključujući i slučajeve insolventnosti ili stečaja druge ugovorne strane;

institucije mogu u svakom trenutku utvrditi imovinu i obveze koji su predmet tih sporazuma;

institucije kontinuirano nadziru i kontroliraju rizike povezane s prekidom kreditne zaštite;

institucije kontinuirano nadziru i kontroliraju odgovarajuće izloženosti na neto osnovi.

ti sporazumi imaju pravni učinak i provedivi su u svim relevantnim područjima sudske nadležnosti, uključujući i slučajeve insolventnosti ili stečaja druge ugovorne strane;

daju pravo ugovornoj strani koja nije u statusu neispunjavanja obveza da raskine ugovor i pravodobno izvrši netiranje svih transakcija u slučaju nastanka statusa neispunjavanja obveza, uključujući i slučajeve stečaja ili insolventnosti druge ugovorne strane;

ti sporazumi omogućavaju netiranje dobitaka i gubitaka po zatvorenim transakcijama na temelju sporazuma tako da jedna ugovorna strana duguje drugoj neto iznos.

ugovor o kolateralu kojim je materijalna imovina dana instituciji mora imati pravni učinak i biti provediv u svim relevantnim područjima sudske nadležnosti te mora omogućiti instituciji pravodobno unovčenje kolaterala;

uz iznimku dopuštenih potraživanja s prednošću u redoslijedu naplate iz članka 209. stavka 2. točke (b) samo prvotno upisani zalozi ili prvi red naplate iz kolaterala mogu se priznavati kao kolateral, a institucija mora imati prvenstvo u redoslijedu naplate iz kolaterala;

institucije su dužne učestalo pratiti vrijednost kolaterala, i to najmanje jednom godišnje. Institucije su dužne pratiti vrijednosti kolaterala i češće ako su tržišni uvjeti podložni značajnim promjenama;

ugovor o kreditu mora obuhvaćati detaljan opis kolaterala i detaljno razrađen način i učestalost revalorizacije;

institucije su dužne, u svojim internim politikama i postupcima za odobravanje kredita koje su dostupne pregledu, jasno dokumentirati vrste materijalne imovine koje prihvaćaju kao kolateral te svoje politike i prakse u vezi sa zahtijevanim stupnjem pokrivenosti izloženosti određenom vrstom kolaterala;

institucije su dužne politikama za odobravanje kredita, a s obzirom na vrstu plasmana, utvrditi sljedeće:

pri procjeni vrijednosti i ponovnoj procjeni institucije u potpunosti uzimaju u obzir svako pogoršanje kvalitete ili zastarjelost kolaterala i posvećujući posebnu pozornost učinku proteka vremena na kolateral koji je osjetljiv na trendove ili vremenski; za kolaterale u obliku materijalne imovine, zastarjelost kolaterala također uključuje razmatranja vrednovanja povezanih s ESG čimbenicima koja se odnose na zabrane ili ograničenja nametnuta relevantnim regulatornim ciljevima i pravnim aktima Unije i država članica, kao i, ako je to relevantno za institucije koje djeluju na međunarodnoj razini, pravnim i regulatornim ciljevima trećih zemalja;

institucije moraju imati pravo obaviti fizički pregled kolaterala. Institucije su također dužne imati politike i postupke koji se odnose na njihovo pravo obavljanja fizičkoga pregleda kolaterala;

kolateral koji služi kao zaštita mora biti osiguran od nastupanja štetnih događaja i institucije su dužne imati postupke kojima to nadziru.

imovina koja je dana u najam mora ispunjavati uvjete iz članaka 208. ili 210., kako je to primjenjivo;

upravljanje rizicima od strane najmodavca mora biti kvalitetno u vezi s namjenskim korištenjem imovine dane u najam, njezine lokacije, starosti imovine i planiranog vijeka njezine uporabe, uključujući adekvatan nadzor vrijednosti instrumenata osiguranja;

najmodavac ima pravo vlasništva nad imovinom i mogućnost pravodobnog ostvarivanja svojih vlasničkih prava;

ako pri izračunu LGD-a nije uzeta u obzir, razlika između iznosa neamortizirane vrijednosti i tržišne vrijednosti instrumenta osiguranja ne smije precijeniti smanjenje kreditnog rizika povezano s imovinom danom u najam.