6. Određivanje cijene

Okviri za određivanje cijena trebali bi odražavati sklonost preuzimanju rizika i poslovne strategije institucije, uključujući profitabilnost i perspektivu rizičnosti. Određivanje cijena kredita trebalo bi biti povezano i s karakteristikama kreditnog proizvoda te bi trebalo uzeti u obzir konkurenciju i prevladavajuće tržišne uvjete. Institucije bi također trebale definirati svoj pristup određivanju cijena prema vrsti dužnika i kreditnoj kvaliteti te rizičnosti dužnika (u slučaju pojedinačnog određivanja cijena) kada je to prikladno. Institucije bi trebale osigurati da je okvir za određivanje cijena dobro dokumentiran i podržan odgovarajućim upravljačkim strukturama, kao što je odbor za određivanje cijena, koje su odgovorne za održavanje cjelokupnog okvira za određivanje cijena i za pojedinačne odluke o određivanju cijena kada je to relevantno.

Institucije bi trebale razmotriti razlikovanje svojih okvira za utvrđivanje cijena, ovisno o vrstama kredita i dužnika. Za potrošače te za mikropoduzeća i mala poduzeća, određivanje cijena trebalo bi se više temeljiti na portfelju i proizvodu, dok bi za srednja i velika poduzeća određivanje cijena trebalo više temeljiti na specifičnosti vrste transakcije i kredita.

Institucije bi trebale utvrditi specifične pristupe za određivanje cijena promotivnih kredita, kada se razmatranja temeljena na riziku i uspješnosti navedena u ovom odjeljku ne primjenjuju u potpunosti.

Institucije bi trebale razmotriti, i u određivanju cijena kredita odraziti sve relevantne troškove, do sljedećeg datuma izmjene kamatnih stopa ili roka dospijeća, uključujući:

• a. trošak kapitala (uzimajući u obzir regulatorni i ekonomski kapital) koji treba proizlaziti iz postojeće raspodjele kapitala, u skladu s utvrđenim raščlambama, npr. geografska raščlamba, raščlamba po poslovnim linijama i proizvodima;
• b. trošak financiranja, koji bi trebao odgovarati ključnim značajkama kredita, npr. očekivanom trajanju kredita, uzimajući u obzir ne samo ugovorne uvjete, nego i pretpostavke u vezi s ponašanjem, npr. rizik plaćanja unaprijed;
• c. operativne i administrativne troškove koji bi trebali proizlaziti iz raspodjele troškova;
• d. troškove kreditnog rizika izračunate za različite homogene rizične grupe, uzimajući u obzir povijesno iskustvo priznavanja gubitaka od kreditnog rizika i, kada je to relevantno, primjenom modela očekivanog gubitka;
• e. sve druge stvarne troškove povezane s predmetnim kreditom, uključujući porezna pitanja, kada su relevantni;
• f. tržišno natjecanje i prevladavajuće tržišne uvjete, posebno segment kreditiranja te za određene kreditne proizvode.

Za potrebe određivanja cijena i mjerenja profitabilnosti, uključujući unakrsno subvencioniranje između kredita ili poslovnih jedinica/linija, institucije bi trebale razmotriti i uzeti u obzir rizikom prilagođene mjere uspješnosti, na način koji je razmjeran veličini, vrsti i složenosti kredita i profilu rizičnosti dužnika. Takve mjere uspješnosti mogle bi uključivati ekonomsku dodanu vrijednost (EVA), povrat na rizikom prilagođen kapital (RORAC) i riziku prilagođen povrat na kapital (RAROC), povrat na rizikom ponderiranu imovinu (RORWA), povrat na ukupnu imovinu (ROTA) i druge mjere koje su relevantne za karakteristike kredita. Rizikom prilagođene mjere uspješnosti mogu također ovisiti o i odražavati strategije i politike planiranja kapitala institucija.

Institucije bi trebale transparentno dokumentirati i preispitivati osnovni okvir za raspodjelu troškova. Institucije bi trebale uspostaviti pravednu raspodjelu troškova unutar organizacije, kako bi osigurale da poslovne linije i, u mjeri u kojoj je to moguće, pojedinačni krediti, odražavaju točan očekivani povrat koji odgovara pretpostavljenom riziku.

Institucije bi trebale primjenjivati ex ante alate za transakcije i redovito ex post praćenje i na taj način na primjerenoj razini međusobno povezati rizik transakcije, određivanje cijena i očekivanu ukupnu profitabilnost, uključujući poslovne linije i linije proizvoda. Sve značajne transakcije ispod razine troškova trebalo bi prijaviti i na odgovarajući način opravdati, u skladu s politikama i procedurama koje je utvrdila institucija. Proces praćenja trebao bi omogućiti ulazne podatke za preispitivanje primjerenosti cjelokupnog određivanja cijena iz perspektive poslovanja i rizika. Institucije bi trebale, ako je potrebno, poduzeti mjere kako bi osigurala usklađenost s ciljevima i sklonošću preuzimanju rizika.