2.1. Pregled okvira SREP-a

Nadležna tijela trebaju imati sveobuhvatan okvir SREP-a koji obuhvaća sljedeće komponente, a koje je potrebno redovito procjenjivati, uzimajući u obzir popis pravnih akata koji se objavljuju zasebno na mrežnom mjestu EBA-e na temelju kojih se treba ocjenjivati usklađenost institucije. Modelom angažmana u okviru SREP-a u odjeljku 2.4. utvrđuje se kako se taj okvir može kalibrirati na razini različitih institucija primjenom načela proporcionalnosti. Te komponente obuhvaćaju:

• a. kategorizaciju institucije na način određen u odjeljku 2.1.1.;
• b. praćenje ključnih pokazatelja na način određen u glavi 3.;
• c. analizu poslovnog modela na način određen u glavi 4.;
• d. procjenu internog upravljanja i kontrola na razini institucije na način određen u glavi 5.;
• e. procjenu rizika za kapital na način određen u glavi 6.;
• f. procjenu adekvatnosti regulatornog kapitala institucije na način određen u glavi 7.;
• g. procjenu rizika za likvidnost i izvore financiranja te procjenu likvidnosti i izvora financiranja u okviru SREP-a na način određen u glavi 8.;
• h. ukupnu procjenu u okviru SREP-a (uključujući primjenu nadzornih mjera – i mjera rane intervencije, prema potrebi) i komunikaciju na način određen u glavi 9. odnosno odjeljku 2.1.2.

Nadležna tijela trebala bi SREP smatrati kontinuiranim procesom kojim se ishod svih nadzornih aktivnosti i svi dostupni izvori informacija integriraju u sveobuhvatni nadzorni pregled institucije. SREP bi trebao uključivati razmatranje sljedećeg:

• a. rezultate prethodnih procjena u okviru SREP-a, analize poslovnog modela i kontinuiranog neizravnog nadzora;
• b. financijsko izvještavanje institucije, strateške planove, regulatorno izvještavanje (zajedničko izvještavanje – COREP, financijsko izvještavanje – FINREP i registar kredita, gdje je dostupan) i interno izvještavanje (npr. informacije o upravljanju, izvještaji o kapitalu i likvidnosti, interni izvještaji o riziku);
• c. mehanizme institucije za planiranje ICAAP-a/ILAAP-a i oporavka;
• d. neposredne nadzore;
• e. procjene internih modela;
• f. ciljane detaljne analize;
• g. horizontalne tematske preglede;
• h. analize testiranja otpornosti na stres;
• i. izvješća trećih strana (npr. revizorska izvješća, izvješća analitičara vlasničkog kapitala / kreditnih analitičara);
• j. drugih relevantnih sektorskih ili makroekonomskih studija/istraživanja.

2.1.1. Kategorizacija institucija

Nadležna tijela trebaju kategorizirati sve institucije koje su u njihovoj nadzornoj ovlasti u četiri različite kategorije na temelju veličine, sistemske važnosti, prirode, opsega i složenosti aktivnosti predmetnih institucija i uzimajući u obzir članak 97. stavak 4. Direktive 2013/36/EU. Kategorizacija bi trebala odražavati procjenu sistemskog rizika koji institucije predstavljaju za financijski sustav.

Unutar grupe subjekata, ako nadležna tijela utvrde da se relevantnost različitih subjekata unutar grupe, na temelju elemenata navedenih u točki 17., razlikuje, mogu primijeniti kategorizaciju na pojedinačnoj razini kako bi uzela u obzir te razlike (npr. dodjeljivanje različitih kategorija različitim društvima kćerima grupe i/ili konsolidiranom subjektu).

Nadležna tijela trebaju povremeno preispitivati kategorizaciju svojih institucija, kao i nakon događaja koji mogu utjecati na rizičnost poslovnih modela ili velikih korporativnih operacija, poput velikog otuđenja imovine, spajanja ili preuzimanja te važnih strateških poteza.

Kako bi se osigurao minimalni stupanj usporedivosti, nadležna tijela trebaju uzeti u obzir sljedeće kategorije kao polaznu osnovu:

► 1. kategorija – sve institucije definirane kao „velike institucije” u članku 4. stavku 1. točki 146. Uredbe (EU) br. 575/2013. Nadležna tijela mogu klasificirati „velike institucije” kao institucije 2. ili 3. kategorije iz razloga proporcionalnosti pod uvjetom da nisu GSV institucije. Reklasifikaciju „velikih institucija” koje nisu GSV institucije trebalo bi provesti u skladu s kvalitativnim kriterijima 2. i 3. kategorije u nastavku, uzimajući u obzir veličinu, sistemsku važnost, vrstu, opseg i složenost aktivnosti institucije.

► 2. kategorija – i. srednje velike i velike institucije koje nisu uključene u 1. kategoriju, a koje nisu „male i jednostavne institucije” kako je definirano u članku 4. stavku 1. točki 145. Uredbe (EU) 575/2013 i posluju u više poslovnih linija, uključujući nebankarske djelatnosti, ili imaju značajne prekogranične aktivnosti te nude kreditne i financijske proizvode maloprodajnim i korporativnim klijentima; ii. specijalizirane institucije koje nisu sistemski važne, a imaju značajan tržišni udio u svojim poslovnim linijama ili platnim sustavima, ili platformama/tržištima za financijske instrumente; iii. institucije koje se smatraju važnima zbog svoje veličine, djelatnosti ili poslovnog modela (npr. središnje institucije u institucionalnom sustavu zaštite, središnje druge ugovorne strane, središnji depozitoriji vrijednosnih papira, središnje zadružne banke ili središnje štedne banke), za gospodarstvo (npr. u pogledu ukupne imovine u odnosu na bruto domaći proizvod – ukupna imovina/BDP) ili za bankarski sektor u određenoj državi članici.

► 3. kategorija – i. male do srednje institucije koje nisu uključene u 1. i 2. kategoriju, a koje nisu „male i jednostavne institucije” kako je definirano u članku 4. stavku 1. točki 145. Uredbe (EU) 575/2013 i posluju u ograničenom broju poslovnih linija ili imaju neznatne prekogranične aktivnosti te nude pretežno kreditne proizvode maloprodajnim, korporativnim i institucionalnim klijentima uz ograničenu ponudu financijskih proizvoda; ii. specijalizirane institucije s manje značajnim tržišnim udjelima u svojim poslovnim linijama ili platnim sustavima, ili financijskim burzama.

► 4. kategorija – sve institucije definirane kao „mala i jednostavna institucija” u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom 145. Uredbe (EU) br. 575/2013 i sve druge male i jednostavne institucije koje nisu obuhvaćene kategorijama od 1. do 3. (npr. s ograničenim opsegom poslova i tržišnim udjelima u svojim poslovnim linijama koji nisu značajni).

2.1.2. Kontinuirana procjena rizika, okvir za eskalaciju i nadzorne mjere

Nadležna tijela trebaju kontinuirano procjenjivati rizike kojima institucija jest ili bi mogla biti izložena putem svojih nadzornih aktivnosti u skladu s modelom angažmana u okviru SREP-a koji je utvrđen u odjeljku 2.4.

Nadležna tijela trebaju osigurati da su nalazi njihovih procjena jasno dokumentirani, s naglaskom na temeljne uzroke utvrđenih nedostataka. Ove nalaze trebalo bi odraziti u ocjenama na temelju SREP-a dodijeljenim u skladu s ovim smjernicama i trebalo bi ih uzeti u obzir u naknadnim nadzornim mjerama koje nadležna tijela mogu poduzeti, kako je propisano člancima 102., 104. i 105. Direktive 2013/36/EU i nacionalnim zakonodavstvom, te, kada je primjenjivo, u mjerama rane intervencije kako je propisano člankom 27. Direktive 2014/59/EU, ili bilo kojoj kombinaciji navedenog.

U okviru svojih kontinuiranih nadzornih aktivnosti nadležna tijela trebaju poduzeti odgovarajuće i pravodobne daljnje aktivnosti kako bi se osiguralo da je institucija učinkovito otklonila utvrđene nedostatke. U tom bi pogledu nadležna tijela trebala uspostaviti okvir za eskalaciju na visokoj razini za nadzorne mjere, čime bi podržala odabir najprikladnijih mjera (kvantitativnih i kvalitativnih) za otklanjanje utvrđenih nedostataka. Time se ne dovode u pitanje nadzorne ovlasti predviđene primjenjivim pravnim okvirom i diskrecijsko pravo nadležnih tijela da utvrde najprikladnije mjere na temelju posebnih okolnosti i nedostataka.

Okvir naveden u prethodnom odlomku trebao bi obuhvatiti sljedeće radnje, koje nisu zamišljene kao strogo uzastopne i mogu se po potrebi eskalirati ili deeskalirati:

• a. sudjelovanje u poboljšanom nadzornom dijalogu s institucijom, kao što je održavanje sastanka s upravljačkim tijelom ili zahtijevanje samoprocjene od institucije;
• b. obavješćivanje o korektivnim mjerama koje se očekuju od institucije (neobvezujuće mjere), kao što su očekivanja ili preporuke nadzornih tijela;
• c. zahtijevanje od institucije da poduzme određene korektivne mjere (obvezujuće mjere), kao što su postavljanje kvalitativnih mjera kojih se institucija mora pridržavati i/ili postavljanje/povećanje zahtjeva u sklopu drugog stupa ili zahtjeva za likvidnost;
• d. provedbu nadzornih mjera za otklanjanje utvrđenih nedostataka, kao što su administrativne sankcije, korektivne mjere ili novčane kazne.

Pri odabiru nadzornih mjera nadležna tijela trebaju utvrditi cjelokupnu putanju eskalacije, uzimajući u obzir dostupne informacije, prirodu, veličinu i složenost institucije te potrebu osiguranja pravodobnog otklanjanja utvrđenih nedostataka. Ovisno o slučaju, pri odabiru bi trebalo razmotriti sljedeće:

• a. namjeravani ishod koji se mjerama nastoji postići i, ako je izvedivo, očekivane rokove u kojima institucija treba otkloniti nedostatke;
• b. težinu nedostataka i potencijalni bonitetni učinak neotklanjanja problema (tj. je li potrebno otkloniti problem posebnom mjerom) te jesu li nedostaci već otklonjeni/pokriveni drugim mjerama;
• c. dokazanu sposobnost ili namjeru institucije da otkloni nedostatke;
• d. bi li se drugim mjerama postigao isti cilj s manjim administrativnim i financijskim učinkom na instituciju;
• e. mogućnost da utvrđeni rizici i ranjivosti mogu biti korelirani ili mogu dovesti do međusobnog povećanja (ili oboje), čime bi se opravdala veća rigoroznost nadzornih mjera;
• f. sve druge čimbenike koje nadležna tijela smatraju relevantnima.

Bez utjecaja na diskreciju nadležnih tijela pri odabiru najprikladnijih mjera, sve dostupne kvantitativne i kvalitativne mjere trebaju se koristiti na način koji omogućuje najbolje rješavanje razine rizika i/ili nedostataka. Pritom bi trebalo uzeti u obzir prirodu rizika (kvantitativni i/ili kvalitativni), postupak eskalacije i činjenicu da bi trebalo primijeniti kvantitativne mjere za otklanjanje nedostataka u internom upravljanju, uključujući mehanizme unutarnje kontrole, i drugih problema ako druge nadzorne mjere nisu bile učinkovite ili se smatraju nedostatnima za otklanjanje utvrđenih nedostataka u odgovarajućem vremenskom okviru⁷ .

⁷ U skladu s člankom 104a. stavkom 1. točkom b Direktive 2013/36 Europske unije i Vijeća o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL L 176, 27.6.2013., str. 338, ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2013/36/2026-01-11).

Odredbama ove glave ne dovodi se u pitanje mogućnost da nadležna tijela poduzimaju nadzorne mjere koje su izravno povezane s rezultatima bilo kojih nadzornih aktivnosti (npr. izravnih nadzora, procjene prikladnosti članova upravljačkog tijela i nositelja ključnih funkcija) ako rezultati tih aktivnosti zahtijevaju neposrednu primjenu nadzornih mjera za otklanjanje značajnih nedostataka.

2.1.3. Dijalog s institucijama

Nadležna tijela trebaju sudjelovati u dijalogu s institucijama tijekom provedbe svojih nadzornih aktivnosti.

Nadležna tijela trebaju obavijestiti instituciju o ishodima procjene u okviru SREP-a u skladu s glavom 9. i obavijestiti instituciju o svim mjerama koje su potrebne za usklađivanje s nadzornim mjerama koje se primjenjuju na temelju tih nalaza.