5.1. Kanali prijenosa

Institucije bi trebale promatranjem i prosudbom utvrditi najrelevantnije kanale prijenosa putem kojih okolišni rizici mogu utjecati na njihove izloženosti. Kako bi to učinile, trebale bi primijeniti strukturiran, dobro dokumentiran i redovito preispitivan postupak.

Institucije bi trebale utvrditi pouzdane izvore podataka, primjenjivati transparentne metodologije i jasno formulirane pretpostavke. U skladu s odjeljkom 4.2. Smjernica o upravljanju okolišnim, socijalnim i upravljačkim (ESG) rizicima, institucije trebaju prikupiti potrebne podatke na temelju procjene značajnosti.

Radi utvrđivanja kanala prijenosa okolišnih rizika, institucije trebaju prepoznati relevantne pokretače rizika uzimajući u obzir i tranzicijske i fizičke rizike. Nepotpuni popis mogućih kanala prijenosa, mikrokanala i makrokanala, prikazan je u Prilogu.

Institucije trebaju procijeniti u kojoj su mjeri njihove druge ugovorne strane neizravno izložene okolišnim rizicima putem svojeg lanca vrijednosti ili mogućih učinaka prelijevanja na lokalno gospodarstvo, počevši od svojih najvećih ili najkoncentriranijih drugih ugovornih strana. Ako se procijeni da su takvi neizravni učinci značajni, institucije trebaju razmotriti njihovo uzimanje u obzir u relevantnim kanalima prijenosa.

S obzirom na vremensko razdoblje analize, institucije trebaju razmotriti moguće čimbenike ublažavanja ili pojačavanja rizika. To može uključivati:

• a. pokrivenost privatn im i javn im osiguranjem , uzimajući u obzir postojeće i moguće buduće nedostatke u pokrivenosti osiguranjem
• b. neprekidne napore drugih ugovornih strana i strategije usmjerene na ublažavanje klimatskih promjena i/ili prilagodbu klimatskim promjenama (npr. tranzicijske planove, ako su dostupni), uključujući rizike koji proizlaze iz mogućeg neuspjeha ili kašnjenja u učinkovitom provođenju takve tranzicije/prilagodbe i
• c. relevantne lokalne ili državne mjere prilagodbe, pri čemu treba biti oprezan i ne oslanjati se na prekomjerno optimistične državne mjere ili programe financijske potpore koje vodi država.

Institucije trebaju procijeniti kako se tranzicijski i fizički okolišni rizici šire relevantnim kanalima prijenosa i kako se javljaju u utvrđenim kategorijama rizika, uključujući:

• a. rizik poslovnog modela i strateški rizik (npr. veći trošak rizika i niža profitabilnost)
• b. kreditni rizik (npr. neispunjavanje obveza drugih ugovornih strana ili povećana vjerojatnost neispunjavanja obveza, utjecaj na vrijednosti kolaterala)
• c. tržišni rizik (npr. gubitak vrijednosti financijske imovine, povećana kolebljivost, širenje kreditnih marži za određen u imovin u)
• d. likvidnosni rizik (npr. poteškoće u pristupu financiranju ili likvidaciji imovine, povećane potrebe klijenata za likvidnošću) i
• e. operativni rizik (npr. iznenadni ili postupni poremećaji u procesima, uključujući odsutnost osoblja i prekide rada IT sustava).