Glava III. – Zahtjevi za nadležna tijela u slučaju primjene članka 243. stavka 4. ili članka 244. stavka 4. Uredbe (EU) br. 575/2013 te u slučaju primjene članka 243. stavka 2. ili članka 244. stavka 2. Uredbe (EU) br. 575/2013 ako postoji bilo koja od okolnosti iz Glave II.

Proc jena značajnosti prijenosa kreditnog rizika

Nadležna tijela trebala bi procijeniti dokumentaciju i dokaze o sekuritizaciji koje je dostavila institucija inicijator kako bi utvrdila je li razmjerni kreditni rizik prenesen na treće strane te bi trebala zatražiti dodatne informacije ako je to potrebno za provođenje procjene. Nadležna tijela trebala bi obratiti posebnu pozornost, među ostalim, na sljedeće čimbenike, ako su primjenjivi:

• a. iznose izloženosti ponderiranih rizikom i, ako je bitno, iznose očekivanih gubitaka izračunatih za sekuritizirane izloženosti prije sekuritizacije i odgovarajuće iznose tranši koje je prenijela i zadržala institucija inicijator nakon sekuritizacije;
• b. u pogledu institucije inicijatora i njezina dokazivanja SRT - a u skladu s člankom 243. stavkom 4. ili člankom 244. stavkom 4. Uredbe (EU) br. 575/2013, načine koji se upotrebljavaju za dokazivanje da je kreditni rizik koji je prenesen razmjeran mogućem smanjenju kapitalnih zahtjeva;
• c. ako je institucija inicijator upotrijebila unutarnje modele dokazivanja prijenosa značajnog kreditnog rizika, jesu li ti modeli dovoljno robusni, a ako su upotrijebljeni vanjski modeli, jesu li ti modeli integrirani u redovno poslovanje institucije inicijatora te razumije li institucija inicijator način na koji model radi i njegove temeljne pretpostavke;
• d. ako je institucija inicijator upotrijebila određene pretpostavke o otpornosti na stres za skup odnosne imovine, prikladnost takvih pretpostavki i način na koji se te pretpostavke i projicirani gubitci odnose prema onima upotrijebljenima za nadzorne testove otpornosti na stres ili prema drugim empirijskim izvorima takvih podataka, primjerice agencijama za rejting.

Nadležna tijela trebala bi razmotriti ima li institucija inicijator dovoljno znanja o odnosnoj im ovini koje bi joj omogućilo provođenje odgovarajuće analize prijenosa kreditnog rizika te bi također trebala razmotriti postoji li idiosinkrastični rizik u portfelju koji nije obuhvaćen procjenom kreditnog rizika institucije inicijatora ni izračunima kapitala. Idiosinkrastični rizik trebao bi biti obuhvaćen pretpostavkama konzervativnijima od standardnog scenarija „osnovnog slučaja”. Ta konzervativnost trebala bi obuhvaćati idiosinkrastični rizik koji, ako je primjenjivo, može odgovarati scenariju „stresnog slučaja”.

Kada se institucija inicijator oslanja na nadzornu formulu u utvrđivanju svojih kapitalnih zahtjeva nakon sekuritizacije, nadležna tijela trebala bi razmotriti razinu osjetljivosti kapitalnih zahtjeva po zadržanoj sekuritizacijskoj poziciji institucije inicijatora na promjene odnosnih parametara zasnovanih na internim rejting - sustavima (IRB). Ako su kapitalni zahtjevi za zadržane sekuritizacijske pozicije vrlo osjetljivi na male promjene tih parametara, manje je vjerojatno da je prenesen razmjeran kreditni rizik.

Procjena strukturnih obilježja

Nadležna tijela trebala bi procijeniti postoje li u transakciji strukturna obilježja koja bi mogla ugroziti zahtijevani prijenos kreditnog rizika na treće strane, primjerice obilježja kao što su neobvezne kupnje ili druga ugovorna rješenja koja kod tradicionalnih sekuritizacija povećavaju vjerojatnost povrata imovine u bilancu institucije inicijatora ili koja kod sintetskih sekuritizacija povećavaju vjerojatnost prekida kreditne zaštite prije dospijeća transakcije.

Kod tradicionalnih sekuritizacija samo za sljedeće opcije kupnje odobrene institucijama inicijatorima nadležna tijela ne bi trebala smatrati da onemogućuju učinkovit prijenos kreditnog rizika pod uvjetom da se tim opcijama kupnje instituciji inicijatoru ne dodjeljuje pravo na otkup prethodno prenesene izloženosti od primatelja prijenosa radi ostvarenja koristi ili nametanja obveze instituciji inicijatoru da ponovno preuzme preneseni kreditni rizik:

• a. opcije kupnje u regulatornom ili poreznom kontekstu koje se mogu provesti samo ako dođe do promjena u zakonskom ili regulatornom okviru koje utječu na sadržaj ugovornog odnosa predmetne sekuritizacijske transakcije ili utječu na raspodjelu ekonomskih koristi bilo koje strane u transakciji koje nastaju predmetnom sekuritizacijskom transakcijom;
• b. opcije kupnje s ugrađenim otkupom koje ispunjavanju uvjete iz članka 243. stavka 5. točke (f) Uredbe o kapitalnim zahtjevima.

Kod sintetskih transakcija nadležna tijela ne moraju razmatrati opcije kupnje koje ispunjavaju kriterije utvrđene u odjeljku 5. točki 2. podtočkama (a) ili (b).

Nadalje, da bi se izbjegla svaka nedoumica, kod tradicionalne sekuritizacije nadležna tijela trebala bi smatrati da sve opcije odobrene ulagateljima u sekuritizaciju, osim opcija koje se mogu provesti samo ako institucija inicijator prekrši ugovor, sprečavaju inicijatora u učinkovitom prijenosu kreditnog rizika.

Kod sintetske sekuritizacije nadležna tijela trebala bi smatrati da sve opcije odobrene ulagateljima u sekuritizaciju ili pružateljima kreditne zaštite koje se mogu provesti samo ako jedna od strana u transakciji prekrši ugovor ne sprečava instituciju inicijatora u ostvarivanju učinkovitog prijenosa kreditnog rizika, pod uvjetom da su ispunjeni zahtjevi iz člank a 244. stavka 5. točke (c) Uredbe o kapitalnim zahtjevima. Nadležna tijela trebala bi procijeniti sve druge opcije odobrene ulagačima u sekuritizaciju ili pružateljima kreditne zaštite jer bi one mogle dovesti do dodatnih kapitalnih zahtjeva zbog ročnih neusklađenosti.

Nadležna tijela trebala bi razmotriti je li institucija inicijator u prošlosti sklapala repo transakcije radi zaštite ulagatelja i pridržava li se institucija inicijator pravila o implicitnoj potpori utvrđenih člankom 248. Uredbe (EU) br. 5 75/2013 kako bi osigurala učinkovit prijenos rizika.

Ako transakcije uključuju rokove za dopunjavanje, nadležna tijela trebala bi razmotriti kriterije priznavanja imovine u odnosnom skupu te uzeti u obzir minimalnu i maksimalnu kreditnu kvalitetu priznate imovine, kao i razmotriti može li se imovina zamijeniti u strukturu radi zaštite ulagatelja od gubitaka i istodobnog povećanja kreditnog rizika institucije inicijatora kako bi se osigurao učinkovit prijenos rizika.

Nadležna tijela trebala bi utvrditi da transakcije ne sadrže ugrađeni mehanizam na početku sekuritizacije koji tijekom vremena nerazmjerno smanjuje iznos prijenosa kreditnog rizika s institucije inicijatora na treće strane.

6. Neusklađenosti između kreditne zaštite i odnosne imovine za sintetske sekuritizacije

Nadležna tijela trebala bi razmotriti postoje li ročne ili valutne neusklađenosti između pružene zaštite i odnosne imovine. Prilikom razmatranja dospijeća zaštite nadležna tijela trebala bi razmotriti bi li neobvezne kupnje ili druga obilježja mogla u praksi smanjiti dospijeće zaštite, kao i način na koji se to odnosi prema očekivanom roku neispunjenih obveza po skupu imovine.

Nadležna tijela trebala bi procijeniti ročne neusklađenosti transakcija u kojima se skupovi imovine mogu dopuniti jer bi institucije inicijatori mogle mijenjati imovinu s dužim dospijećem pred kraj razdoblja zaštite i time povećati ročne neusklađenosti.

Nadležna tijela trebala bi procijeniti valutne neusklađenosti transakcija u kojima se valutni profili skupova imovina razlikuju od valutnih profila obveza. Kada se pojave takve neusklađenosti, trebali bi se primijeniti razboriti korektivni faktori na traženo oslobođenje kapitala sukladno mišljenju nadležnih tijela. Trebalo bi procijeniti prikladnost instrumenata smanji vanja, kao što su razmjene valuta u pogledu razmijenjenog iznosa bilance, samog trajanja razmjene i mogućih okidača.

7. Problemi s kreditnom zaštitom za sintetske sekuritizacije

Ako se sekuritizacija ostvaruje sintetski uz uporabu kreditne izvedenice ili jamstva, nadležna tijela trebala bi osigurati da kreditna zaštita zadovoljava sve mjerodavne zahtjeve utvrđene Uredbom (EU) br. 575/2013 te da pruža dovoljnu sigurnost naplate kako se ne bi ugrozio prijenos kreditnog rizika. Ako je kreditna zaštita materijalna, trebaju se razmotriti ugovori o kolateralu, uključujući i pitanje ispunjavaju li sve mjerodavne zahtjeve za materijalnu kreditnu zaštitu utvrđene Uredbom (EU) br. 575/2013. Ako kreditna zaštita nije materijalna, nadležna tijela trebala bi razmotriti postoje li odgovarajući ugovori koji osiguravaju pravodobnu naplatu.

Nadležna tijela trebala bi razmotriti kreditne događaje obuhvaćene ostvarenom kreditnom zaštitom (npr. uključuje li standardne kreditne događaje kao što je stečaj, neplaćanje ili restrukturiranje kredita).

Ako se premije plaćene pružateljima kreditne zaštite ne priznaju u računu dobiti i gubitka institucije inicijatora, nadležna tijela trebala bi razmotriti jesu li premije plaćene pružateljima kreditne zaštite toliko visoke da će ugroziti SRT. To se može procijeniti na nekoliko načina, primjerice usporedbom plaćenih premija i i. prinosa od skupa imovine ili ii. gubitaka koje pokriva zaštita ili iii. fer tržišnih stopa ili iv. kombinacije tih različitih čimbenika. Nadležna tijela također bi trebala razmotriti postoje li druga obilježja transakcije osim premija, primjerice naknade, kojima se povećava trošak pružene zaštite u toj mjeri da se ugrožava prijenos kreditnog rizika.

Kada se premije plaćaju unaprijed ili se ne povezuju s gubitcima u skupu imovine koja je zaštićena ili za koju se jamči na neki drugi način, nadležna tijela trebala bi razmotriti smanjuje li to opseg prijenosa kreditnog rizika.

8. Prijenos kreditnog rizika na treće strane

Nadležna tijela trebala bi procijeniti prenosi li se značajni kreditni rizik na treće strane koje nisu povezane s institucijom inicijatorom na način koji bi mogao ugroziti prijenos kreditnog rizika. Nadležna tijela trebala bi razmotriti sve bitne veze između ulagatelja ili pružatelja kreditne zaštite i institucije inicijatora te pitanje osigurava li institucija inicijator trećim stranama znatna financijska sredstva prilikom provođenja procjene SRT -a.

9. Kreditni rejtinzi

Kada institucija inicijator upotrebljava metodu zasnovanu na rejtinzima utvrđenu člankom 26 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 za izračun kapitalnih zahtjeva za izloženosti sekuritizaciji, nadležna tijela trebala bi razmotriti ima li odabrana agencija za kreditni rejting odgovarajuće iskustvo i stručnost u razredu imovine kojoj se dodjeljuje rejting, u mjeri u kojoj su s tim upoznata nadležna tijela.

10. Unutarnje politike za procjenu prijenosa kreditnog rizika i SRT -a

Nadležna tijela trebala bi razmotriti imaju li institucije inicijatori odgovarajuće unutarnje politike za provođenje vlastite procjene prijenosa kreditnog rizika i SRT - a. To bi trebalo podrazumijevati početnu procjenu transakcije kada institucija inicijator prvo zahtijeva izuzeće sekuritiziranih izloženosti iz izračuna iznosa izloženosti ponderiranih rizikom i, eventualno, iznose očekivanih gubitaka, ali i razmatranje kontinuirane procjene SRT - a tijekom trajanja transakcije.