4.3 Smjernice specifične za kreditne institucije koje primjenjuju MSFI 9

4.3.1 Rezervacije za umanjenje vrijednosti u iznosu jednakom očekivanim kreditnim gubicima u dvanaestomjesečnom razdoblju (12-mjesečni ECL)U skladu sa točkom 5.5.5 MSFI- ja 9, „ ako se nakon početnog priznavanja kreditni rizik financijskog instrumenta do datuma izvještavanja nije znatno povećao, subjekt je dužan izmjeriti rezervacije za umanjenje vrijednosti za taj financijski instrument u iznosu jednakom očekivanim kreditnim gubicima u dvanaestomjesečnom razdoblju”. Kreditne institucije trebaju mjeriti ECL za sve izloženosti u obliku financiranja i nula rezervacija za umanjenje vrijednosti treba biti rijetkost zbog toga što su procjene ECL-a na osnovi vjerojatnosti određen iznos koji uvijek treba odražavati mogućnost nastanka kreditnog gubitka (vidjeti točke 5.5.17. i 5.5.18. MSFI-ja 9). Nula rezervacija za umanjenje vrijednosti ipak može nastupiti, na primjer, kod kredita koji su potpuno osigurani (premda bi kreditne institucije trebale biti oprezne pri izradi procjena vrijednosti sredstava osiguranja, jer se vrijednost sredstava osiguranja utvrđena pri odobravanju može promijeniti tijekom vijeka trajanja kredita).

Kreditne institucije trebaju usvojiti aktivan pristup procjenjivanju i mjerenju 12-mjesečnog ECL-a koji omogućava pravovremeno identificiranje promjena kreditnog rizika i stoga pravovremeno priznavanje tih promjena u ECL-u. U skladu s načelom 6., procjene iznosa i vremena 12-mjesečnog ECL-a trebaju odražavati iskustvenu kreditnu prosudbu višeg rukovodstva i trebaju predstavljati nepristranu procjenu ECL-a ponderiranu na osnovi vjerojatnosti, uzimajući u obzir razmatranja niza mogućih ishoda.

MSFI 9 definira iznos jednak 12-mjesečnom ECL-u kao „dio očekivanih kreditnih gubitaka tijekom vijeka trajanja koji predstavlja očekivane kreditne gubitke koji su posljedica neispunjenja obveza povezanih s financijskim instrumentom i koji su mogući u razdoblju od 12 mjeseci nakon datuma izvještavanja”¹⁴ . Za te potrebe, kreditne institucije moraju uzeti u obzir da iznos jednak 12-mjesečnom ECL-u ne predstavlja samo gubitke očekivane tijekom sljedećih 12 mjeseci, već u skladu s MSFI-jem 9, točkom B5.5.43., predstavlja očekivane novčane manjkove tijekom trajanja izloženosti u obliku financiranja ili skupine izloženosti u obliku financiranja zbog događaja povezanima s gubitkom koji mogu nastupiti tijekom sljedećih 12 mjeseci. Kreditne institucije moraju također uzeti u obzir da, u skladu s MSFI-jem 9, točkom 5.5.9., kako bi se procijenilo treba li financijski instrument premjestiti u mjerenje očekivanih kreditnih gubitaka tijekom vijeka trajanja, mora se razmotriti promjena rizika od neispunjenja obveza tijekom očekivanog vijeka trajanja financijskog instrumenta. U nekim okolnostima, MSFI 9 dopušta korištenje promjene rizika od neispunjenja obveza tijekom sljedećih 12 mjeseci radi izrade ove procjene, no to možda nije uvijek prikladno i posebnu pažnju treba posvetiti primjerima navedenima u MSFI-ju 9, točki B5.5.14.

¹⁴ Vidjeti MSFI 9, Dodatak A, Definirani pojmovi.

MSFI-jem 9, točkom B5.5.37., nije definirano neispunjenje obveza, već je potrebno da kreditne institucije definiraju neispunjenje obveza na način dosljedan s onim korištenim za interno upravljanje kreditnim rizicima. MSFI 9, točka B5.5.37., također uključuje oborivu pretpostavku da neispunjenje obveza ne nastupa nakon prekoračenja dospijeća od 90 dana. Pri usvajanju definicije neispunjenja obveza za potrebe računovodstva, kreditne institucije trebaju se voditi definicijom korištenom za regulatorne potrebe danom u članku 178. Uredbe (EU) 575/2013¹⁵ , koja uključuje i:

• a. kvalitativni kriterij prema kojemu

"institucija smatra vjerojatnim da dužnik neće u cijelosti podmiriti svoje obveze prema instituciji, njezinom matičnom društvu ili bilo kojem od njezinih društava kćeri ne uzimajući u obzir mogućnost naplate iz kolaterala" (događaji "vjerojatnosti da dužnik neće uredno ispuniti svoje obveze")

i

• b. objektivan pokazatelj kada „dužnik više od 90 dana nije ispunio svoju dospjelu obvezu po bilo kojoj značajnoj kreditnoj obvezi prema instituciji, njezinom matičnom društvu ili bilo kojem od njezinih društava kćeri”, što je istovjetno oborivoj pretpostavci iz MSFI-ja 9, točke B5.5.37.

¹⁵ EBA je objavila nacrt smjernica o primjeni definicije neispunjenja obveza u skladu s člankom 178. Uredbe 575/2013.

U skladu s člankom 178. stavkom 1. Uredbe (EU) 575/2013 smatra se da je status neispunjenja obveza pojedinog dužnika nastao kada je ispunjen bilo koji od kriterija iz stavka 4. točaka (a) i

• (b) ili kada su zadovoljena oba kriterija. U tom kontekstu, kreditne institucije trebaju identificirati neispunjenje obveza u skladu s kriterijem „vjerojatnosti da dužnik neće uredno ispuniti svoje obveze” prije nego što izloženost postane neuredna u plaćanju prema kriteriju o proteku 90 dana od datuma dospijeća. U skladu s pristupom prihvaćenim za regulatorne potrebe, popis elemenata dan u članku 178. stavku 3. Uredbe (EU) 575/2013 kao naznake vjerojatnosti da dužnik neće uredno ispuniti svoje obveze treba biti primijenjen na način kojim se osigurava pravovremeno otkrivanje događaja „vjerojatnosti da dužnik neće uredno ispuniti svoje obveze” koji prethode eventualnim novčanim manjkovima. U pogledu kriterija iz stavka 4. točke (b), premda je za regulatorne potrebe u slučaju obveza stanovništva i subjekata javnog sektora, nadležna tijela mogu zamijeniti 90-dnevni rok razdobljem u trajanju do 180 dana za različite proizvode ovisno o tome što se smatra prikladnim za lokalne uvjete (vidjeti članak 178. stavak 1. točku (b) Uredbe (EU) 575/2013), tu mogućnost ne treba tumačiti kao izuzeće od primjene 90-dnevne oborive pretpostavke iz MSFI-ja 9, točke B5.5.37., za te izloženosti.

Pri formuliranju procjene iznosa jednakog 12-mjesečnom ECL-u kreditne institucije trebaju razmotriti razumne i utemeljene podatke kako su opisani u definicijama i u načelu 6. ovih smjernica koji utječu na kreditne rizike, posebno na podatke o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike. Kreditne institucije trebaju koristiti iskustvenu kreditnu prosudbu radi razmatranja i kvalitativnih i kvantitativnih podataka koji mogu utjecati na procjenjivanje kreditnih rizika. MSFI-jem 9 određeno je da subjekt ne treba provesti iscrpnu potragu za podatcima pri mjerenju iznosa jednakog 12-mjesečnom ECL-u. Ipak, kreditne institucije trebaju aktivno uključivati podatke koji mogu utjecati na ocjenu ECL-a i ne smiju isključiti ili zanemariti relevantne podatke koji su razumno dostupni.

Kada kreditna institucija kreira visoku izloženost kreditnim rizicima (što ne treba tumačiti, u kontekstu ovog stavka, kao da ima značenje suprotno od izloženosti „niskom kreditnom riziku” kako je opisano u MSFI-ju 9, točki 5.5.10) i njihove se rezervacije izvorno mjere u visini 12-mjesečnog ECL-a, kreditna institucija treba pažljivo pratiti te izloženosti u pogledu znatnih povećanja kreditnog rizika kako bi osigurala pravovremen prijelaz izloženosti u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja, da bi se uzelo u obzir to što će visoka izloženost rizicima vjerojatno dovesti do većih promjena i bržeg povećanja kreditnih rizika.

Čak i ako se povećanje kreditnog rizika ne smatra znatnim, kreditna institucija treba prilagoditi svoju procjenu 12-mjesečnog ECL-a kako bi na odgovarajući način odražavala promjene kreditnog rizika koje su se dogodile. Takve promjene trebaju biti izvršene znatno prije prelaska izloženosti, bilo pojedinačno ili skupno, u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja i uzimajući u obzir svaku migraciju kreditnih rizika koja je nastupila.

Prilikom izvršavanja skupnog procjenjivanja, izloženosti unutar te skupine trebaju se pridržavati uvjeta navedenih u načelu 3. ovih smjernica. Posebice, kada kreditnoj instituciji postanu dostupni podatci koji ukazuju na to da je potrebno daljnje ili drugačije segmentiranje unutar skupine izloženosti u obliku financiranja, tu skupinu treba podijeliti u podskupine i mjerenje iznosa jednakog 12-mjesečnom ECL-u treba biti ažurirano zasebno za svaku podskupinu ili, u slučaju prolaznih okolnosti, privremeno usklađenje treba biti primijenjeno (vidjeti načelo 3. ovih smjernica i detaljne uvjete korištenja privremenih usklađenja). Kada postanu dostupni podatci koji ukazuju na to da je određena podskupina pretrpjela znatno povećanje kreditnog rizika, tada u pogledu te podskupine treba priznati ECL tijekom vijeka njihova trajanja.

Izloženosti u obliku financiranja ne treba svrstavati u skupine na takav način da otežaju pravovremeno identificiranje znatnih povećanja kreditnog rizika (vidjeti i načela 3. i 4. ovih smjernica za dodatne uvjete u pogledu svrstavanja u skupine i skupno ocjenjivanje ECL-a). 4.3.2 Procjenjivanje znatnih povećanja kreditnog rizika

U MSFI-ju 9, točki 5.5.4., navodi se da „svrha odredaba o umanjenju vrijednosti jest priznavanje očekivanih kreditnih gubitaka tijekom vijeka trajanja svih financijskih instrumenata čiji se kreditni rizik znatno povećao nakon početnog priznavanja, bez obzira na to je li procjena izvršena na pojedinačnoj ili skupnoj osnovi, uzimajući u obzir sve razumne i utemeljene podatke, kao i one koji se odnose na buduće događaje.”

Razlog za ovaj pristup je da se kreditnu sposobnost druge strane, a time i ECL očekivan pri početnom priznavanju, uzme u obzir pri određivanju cijene kredita u to vrijeme. Stoga slijedi da povećanje kreditnih rizika nakon kreiranja (nastanka) ne mora biti u potpunosti nadoknađeno zaračunatom kamatnom stopom i, posljedično, kreditne institucije trebaju pažljivo razmotriti je li nastupilo znatno povećanje kreditnog rizika¹⁶ . Ako je tome tako, izloženosti u obliku financiranja trebaju podlijegati mjerenju ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja.

¹⁶ MSFI 9 traži da subjekti razmotre širok spektar čimbenika pri ocjenjivanju znatnih povećanja kreditnog rizika, a određivanje cijene može biti jedan od tih čimbenika.

Kako bi se razmotrilo je li izloženost pretrpjela znatno povećanje kreditnog rizika i mjerenje potrebnog 12-mjesečnog ECL-a i ECL-a za vrijeme vijeka njegova trajanja, kreditne institucije trebaju imati uspostavljene dobre sustave, interno upravljanje i kontrole u skladu s načelima navedenima u ovim smjernicama. Osim ako već nisu uspostavljeni, kreditne institucije trebaju primijeniti sustave koji su sposobni obrađivati i sustavno procjenjivati velike količine podataka koje će biti potrebne radi prosudbe iskazuju li određene izloženosti u obliku financiranja ili skupine izloženosti u obliku financiranja znatno povećanje kreditnog rizika i, ako je tome tako, treba izvršiti mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja. Matična društva i društva kćeri koja podliježu Direktivi 2013/36/EU trebaju osigurati da pristup bude dosljedan na razini cijele grupe. To posebno treba uključivati uspostavljanje postupaka kojima se osigurava da više rukovodstvo kreditne institucije provjerava prognoze gospodarskih uvjeta u različitim zakonodavstvima i ekonomskim sektorima i da taj postupak, kontrole i ekonomske pretpostavke u vezi s izradom prognoza te njihovo povezivanje s očekivanjima kreditnih gubitaka budu dosljedni na razini cijele grupe. Potrebu za dosljednošću ne treba tumačiti kao zahtjev da praksa bude identična za cijelu grupu. Upravo suprotno, unutar pojedinog okvira mogu postojati razlike između zakonodavstava i proizvoda ovisne, na primjer, o dostupnosti podataka. Te razlike trebaju biti dobro dokumentirane i opravdane.

Uspostavljeni postupci kreditnih institucija trebaju im omogućiti pravovremeno određivanje, na holističkoj osnovi, toga je li nastupilo znatno povećanje kreditnog rizika nakon početnog priznavanja izloženosti u obliku financiranja tako da pojedinačna izloženost, ili skupina izloženosti sa sličnim obilježjima kreditnih rizika, bude prenesena u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja čim se kreditni rizici znatno povećaju, u skladu s zahtjevima računovodstva umanjenja vrijednosti iz MSFI-ja 9.

Kako je navedeno u točki B5.5.17. MSFI-ja 9 o ocjenjivanju znatnih povećanja kreditnog rizika nakon početnog priznavanja, raspon podataka koje treba razmotriti pri tom određivanju je širok. U širem smislu, uključivat će podatke o makroekonomskim uvjetima te ekonomskom sektoru i geografskoj regiji koji su relevantni za određenog dužnika ili skupinu dužnika sa zajedničkim obilježjima kreditnih rizika, uz strateška, operativna i druga obilježja specifična za dužnika. Potrebno je kritički sagledati razmatranje svih razumnih i utemeljenih podataka o budućim događajima, koji su dostupni bez nepotrebnih troškova i napora (vidjeti i točku 131. ovih smjernica o skupu podataka koji se trebaju koristiti), uz uzimanje u obzir povijesnih te podataka o postojećim uvjetima.

Kako bi se pravovremeno priznale rezervacije za umanjenje vrijednosti u skladu sa zahtjevima iz MSFI-ja 9, kreditne institucije trebaju:

• a. sastaviti podatke i prognoze budućih događaja za ključne pokretače kreditnih rizika u svojim izloženostima u obliku financiranja i portfeljima; i
• b. biti sposobne kvantificirati kreditne rizike u svakoj od svojih izloženosti u obliku financiranja ili portfeljima na temelju tih podataka i prognoza.

U MSFI-ju 9, točki B5.5.2., navodi se da se općenito očekuje kako će očekivani kreditni gubitci za vrijeme vijeka trajanja biti priznati prije prekoračenja dospijeća instrumenta i da „se obično kreditni rizik znatno poveća prije prekoračenja dospijeća financijskog instrumenta ili uslijed drugih čimbenika koji se odnose na kašnjenje dužnika (npr. izmjena ili restrukturiranje)”. Stoga analize kreditnih institucija trebaju uzeti u obzir činjenicu da se čimbenici koji određuju kreditne gubitke vrlo često počinju pogoršavati duže vrijeme (mjesecima ili, u nekim slučajevima, godinama) prije pojave ikakvog objektivnog dokaza o neurednosti u plaćanju u predmetnim izloženostima u obliku financiranja. Kreditne institucije trebaju imati na umu da se podatci o neurednosti u plaćanju općenito odnose na protekle događaje i rijetko će sami po sebi biti prikladni za primjenu pristupa ECL-a. Na primjer, u portfelju stanovništva nepovoljni događaji u vezi s makroekonomskim čimbenicima i obilježjima dužnika općenito će dovesti do povećanja razine kreditnih rizika puno prije nego što se to očituje kroz zakašnjele podatke, kao što su oni o neurednosti u plaćanju.

Stoga, kako bi na robustan način zadovoljile cilj MSFI-ja 9, kreditne institucije također trebaju razmotriti poveznice makroekonomskih čimbenika i obilježja dužnika do razine kreditnih rizika u portfelju na temelju razumnih i utemeljenih podataka. U tu svrhu, kreditne institucije trebaju početi s detaljnom analizom povijesnih trendova i postojećih kretanja, koja bi omogućila identificiranje najrelevantnijih pokretača kreditnih rizika. Iskustvena kreditna prosudba treba olakšati ugradnju postojećih i prognoziranih okolnosti, koje će vjerojatno pogoditi te pokretače rizika, očekivane novčane manjkove te stoga i očekivanja gubitaka.

Kreditne institucije trebaju izvršiti analize ove vrste ne samo u kontekstu portfelja pojedinačno malih kredita, kao što su izloženosti po kreditnim karticama, već i za velike, pojedinačno upravljane izloženosti u obliku financiranja. Na primjer, za kredite za velike poslovne nekretnine, kreditne institucije trebaju uzeti u obzir značajnu osjetljivost tržišta poslovnih nekretnina u brojnim zakonodavstvima na opće makroekonomsko okruženje i trebaju razmotriti upotrebu podatka kao što su razine kamatnih stopa ili stopa upražnjenih prostora kako bi odredile je li bilo znatnog povećanja kreditnog rizika.

Kreditne institucije trebaju imati jasnu politiku, uključujući dobro razvijene kriterije o tome što predstavlja „znatno” povećanje kreditnog rizika za različite vrste izloženosti u obliku financiranja. Navedeni kriteriji i razlozi zbog kojih se ti pristupi i definicije smatraju prikladnima trebaju biti objavljeni u skladu s MSFI-jem 7 Financijski instrumenti: Objave , točka 35F. U MSFI-ju 9, točki 5.5.9., navedeno je da se pri izradi procjene znatnih povećanja kreditnog rizika „subjekt pri ispitivanju primjenjuje promjenu rizika od neispunjenja obveza tijekom očekivanog trajanja financijskog instrumenta, a ne promjenu iznosa očekivanih kreditnih gubitaka”. U tu svrhu, institucije trebaju izraditi procjenu u pogledu rizika od neispunjenja obveza, a ne očekivanog kreditnog gubitka (tj. prije razmatranja učinaka čimbenika koji smanjuju kreditni rizik kao što su sredstva osiguranja ili jamstva).

Pri razvijanju svojeg pristupa određivanju znatnog povećanja kreditnog rizika, kreditne institucije trebaju razmotriti svaki od 16 razreda pokazatelja u MSFI-ju 9 (u onoj mjeri u kojoj je to relevantno za financijski instrument koji se ocjenjuje) kako su opisani u točkama B5.5.17.(a) – (p) i, osim toga, kreditne institucije trebaju razmotriti postoje li dodatni podatci koje bi trebalo uzeti u obzir. Takve pokazatelje (i u MSFI-ju 9 i u ovim smjernicama) ne treba promatrati kao „kontrolni popis”. Neki mogu biti relevantniji od drugih za ocjenjivanje toga iskazuje li određena vrsta izloženosti u obliku financiranja znatno povećanje kreditnog rizika. Istovremeno, kreditne institucije trebaju posvetiti posebnu pažnju izbjegavanju rizika od nepravovremenog uzimanja u obzir znatnog povećanja kreditnog rizika, kada ono zapravo postoji. Posebice, kreditne institucije ne trebaju ograničavati znatna povećanja kreditnog rizika na situacije u kojima se očekuje da će financijski instrument biti umanjen za kreditne gubitke (tj. treći stupanj odredaba o umanjenju vrijednosti MSFI-ja 9). Umjesto toga, dužnici mogu iskazati znatno povećanje kreditnog rizika bez dokaza da će se vrijednosti povezanih izloženosti u obliku financiranja vjerojatno umanjiti. Činjenica da su se kreditni rizici znatno povećali ne znači nužno da je neispunjenje obveza vjerojatno, već samo da je vjerojatnije nego što je to bilo pri početnom priznavanju. Ova je tvrdnja je naglašena simetrijom modela iz MSFI-ja 9: moguće je da izloženosti u obliku financiranja prijeđu u ECL tijekom njihova trajanja, ali i naknadno vraćanje na 12-mjesečni ECL, ako granica znatnog povećanja kreditnog rizika više nije dosegnuta.

Kreditne institucije trebaju posebno razmotriti sljedeći neiscrpan popis pokazatelja pri procjenjivanju znatnog povećanja kreditnog rizika:

• a. odluku višeg rukovodstva kreditne institucije poput one da bi, ako su postojeće izloženosti u obliku financiranja bile kreirane na datum izvještavanja, element cijene izloženosti u obliku financiranja koji odražava kreditne rizike izloženosti bio znatno viši nego što je bio u trenutku kada je kredit stvarno kreiran, zbog povećanja kreditnog rizika konkretnog dužnika ili kategorije dužnika nakon kreiranja;
• b. odluku višeg rukovodstva kreditne institucije da osnaži sredstva osiguranja ili ugovorne uvjete za nove izloženosti u obliku financiranja koje su slične već kreiranim izloženostima u obliku financiranja zbog promjena kreditnog rizika tih izloženosti nakon početnog priznavanja;
• c. smanjivanje ocjene kreditne sposobnosti dužnika koje provodi priznata agencija za ocjenjivanje kreditne sposobnosti ili se provodi unutar internog sustava kreditne institucije za ocjenjivanje kreditne sposobnosti;
• d. za izloženosti u obliku financiranja od kojih se ostvaruju prihodi koje podliježu pojedinačnom praćenju i provjeri, interni sažetak procjenjivanja kredita / pokazatelj kvalitete kredita koji je slabiji u usporedbi sa stanjem pri početnom priznavanju;
• e. pogoršanje relevantnih čimbenika kreditnih rizika (npr. budući novčani tokovi) za pojedinačnog dužnika (ili skupinu dužnika); i
• f. očekivanje izmjena zbog financijskih poteškoća, uključujući one koje se kvalificiraju kao restrukturiranje u skladu s Uredbom (EU) 2015/227.

Premda provedba MSFI-ja 9 treba odražavati prakse upravljanja kreditnim rizicima, gdje je to moguće, u nekim slučajevima to nije prikladno. Ako, na primjer, kreditna institucija upravlja većinom izloženosti u obliku financiranja na isti način bez obzira na kreditni rizik – uz izuzetak posebno dobrih ili loših kredita – način na koji se upravlja izloženošću u obliku financiranja vjerojatno neće biti dobar pokazatelj toga je li nastupilo znatno povećanje kreditnog rizika.

Prilikom ocjenjivanja postoji li znatno povećanje kreditnog rizika za izloženost u obliku financiranja, kreditne institucije također trebaju uzeti u obzir sljedeće čimbenike, koji su povezani s okruženjem u kojemu kreditna institucija ili dužnik djeluje:

• a. pogoršanje makroekonomske prognoze relevantne za određenog dužnika ili skupinu dužnika. Makroekonomske procjene trebaju biti dovoljno sadržajne tako da uključuju čimbenike koji su relevantni za države, poslovne subjekte, kućanstva i druge vrste dužnika. Nadalje, trebaju dati rješenje vezano uz sve relevantne regionalne razlike u pogledu uspješnosti poslovanja unutar zakonodavstva¹⁷ ; i
• b. pogoršanje izgleda za sektor ili grane djelatnosti unutar kojih dužnik djeluje.

¹⁷ Vidjeti načelo 6. ovih smjernica o razmatranju podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike.

Točno identificiranje pokretača kreditnih rizika i pouzdano prikazivanje poveznica između tih pokretača i razine kreditnih rizika treba smatrati kritičnim jer naizgled mala promjena kvalitativnog obilježja kredita može potencijalno biti glavni pokazatelj velikog povećanja rizika od neispunjenja obveza. Štoviše, u skladu s MSFI-jem 9, točkom 5.5.9., značaj promjene kreditnog rizika nakon početnog priznavanja ovisi o riziku od neispunjenja obveza pri početnom priznavanju. U tom pogledu, kada kreditna institucija koristi promjene PD-a kao način identificiranja promjena rizika od neispunjenja obveza, trebala bi uzeti u obzir značaj predmetne promjene PD-a izražen kao omjer (ili stopa fluktuacije) razmjeran PD-u pri početnom priznavanju (tj. promjena PD-a podijeljena PD-om pri početnom priznavanju), uzimajući u obzir i točku B5.5.11. MSFI-ja 9. Ipak, razinu promjene samog PD-a (tj. PD na datum mjerenja umanjen za PD pri početnom priznavanju) također treba uzeti u obzir.

Kreditne institucije trebaju promatrati dalje od činjenice koliko „stupnjeva” obuhvaća smanjenje ocjene, jer promjena PD-a za jedan stupanj ne mora biti linearna (na primjer, vjerojatnost neispunjenja obveza tijekom pet godina izloženosti ocijenjene ocjenom BB približno je trostruko veća od one ocijenjene ocjenom BBB, na temelju postojećih podataka i analiza primjenjivih za određena zakonodavstva). Štoviše, zbog toga što bi značaj pomaka za jedan stupanj ovisio o jasnoći (granularnosti) sustava ocjenjivanja određene banke – i stoga „širini” svakog stupnja – odgovarajuća početna segmentacija treba biti definirana tako da osigurava da znatno povećanje kreditnog rizika za pojedinačnu izloženost u obliku financiranja ili skupinu izloženosti u obliku financiranja nije prikriveno unutar predmetnog segmenta. U tom pogledu, kreditne institucije trebaju osigurati da sustavi ocjenjivanja kreditnih rizika uključuju dovoljan broj stupnjeva kako bi na odgovarajući način razlikovali kreditne rizike. Kreditne institucije također trebaju voditi računa o činjenici da znatno povećanje kreditnog rizika može nastati prije promjene ocjene kreditne sposobnosti.

Kreditne institucije trebaju uzeti u obzir da postoje određene okolnosti u kojima nepovoljna kretanja čimbenika navedenih ranije u točkama 107. i 108. možda neće ukazivati na znatno povećanje kreditnog rizika. Primjerice, moguć je slučaj gdje je vjerojatnost neispunjenja obveza izloženosti u obliku financiranja ocijenjena ocjenom AA niska i ne puno veća od one ocijenjene ocjenom AAA. Ipak, vrlo su rijetke izloženosti u obliku financiranja tako očigledno niskog kreditnog rizika i, kako je navedeno u točki 110., osjetljivost vjerojatnosti neispunjenja obveza na ocjene kreditne sposobnosti može se jako povećati kako se smanjuje kvaliteta ocjenjivanja.

Kreditne institucije također trebaju biti svjesne da mogu postojati okolnosti u kojima se neki čimbenici kreću u nepovoljnom smjeru, no kao protuteža može djelovati poboljšanje drugih (vidjeti MSFI 9 Provedbene smjernice, primjer 2.). Ipak, uzimajući u obzir važnost otkrivanja nastanka znatnog povećanja kreditnog rizika, kreditne institucije trebaju uspostaviti postupke sustava internog upravljanja i kontrole, koji su sposobni pouzdano provjeriti valjanost svake prosudbe da čimbenici koji mogu imati nepovoljan utjecaj na kreditne rizike imaju protutežu u čimbenicima koji mogu imati povoljan utjecaj.

Kreditne institucije trebaju dati najveću važnosti, te temeljito razmotriti diskrecijske odluke upravljačkog tijela ili višeg rukovodstva kreditne institucije koje ukazuju na promjenu kreditnog rizika. Na primjer, ako se zbog zabrinutosti u pogledu kreditnog rizika donese odluka o pojačanom praćenju dužnika ili vrste dužnika, nije vjerojatno da bi takav postupak bio poduzet da povećanje kreditnog rizika nije percipirano kao znatno.

Kada kreditna institucija procijeni da je nastupilo znatno povećanje kreditnog rizika za neke, ali ne sve, njezine izloženosti u obliku financiranja drugoj ugovornoj strani – na primjer zbog razlika u pogledu trenutka kada je kredit odobren – ona treba osigurati identificiranje svih izloženosti u obliku financiranja gdje je nastupilo znatno povećanje kreditnog rizika.

Kada kreditna institucija izvršava procjenjivanje znatnih povećanja kreditnog rizika na skupnoj osnovi (tj. kao što je stanovništvo), definicije portfelja treba redovito pregledavati kako bi se osiguralo da izloženosti u obliku financiranja unutar njih i dalje dijele ista obilježja rizika u pogledu njihovog utjecaja na pokretače kreditnih rizika. Promjenjivi ekonomski uvjeti mogu zahtijevati ponavljanje postupka svrstavanje u skupine.

U skladu s točkom B5.5.1. MSFI-ja 9 o procjenjivanju znatnih povećanja kreditnog rizika nakon početnog priznavanja na skupnoj osnovi, u primjerima kada je očigledno da su, unutar skupine izloženosti u obliku financiranja, neke izloženosti u obliku financiranja pretrpjele znatno povećanje kreditnog rizika, kreditne institucije trebaju prenijeti podskup ili dio skupine izloženosti u obliku financiranja u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja, čak i ako nije moguće identificirati ga na osnovi pojedinačne izloženosti u obliku financiranja (vidjeti MSFI 9, ilustrativni primjer 5).

Dosljedno s točkom B5.5.6. MSFI-ja 9 i točkom IE39 Provedbenih smjernica MSFI-ja 9, ako na temelju zajedničkih obilježja kreditnih rizika nije moguće identificirati konkretnu podskupinu izloženosti u obliku financiranja za koju su kreditni rizici znatno povećani, odgovarajući dio ukupne skupine treba podlijegati mjerenju ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja.

„Znatno” ne treba izjednačavati sa statističkom značajnošću, što znači da pristup procjenjivanju ne treba biti temeljen isključivo na kvantitativnoj analizi. Za portfelje koji imaju velik broj pojedinačno malih kredita i velik skup relevantnih povijesnih podataka može biti moguće identificirati „znatna” povećanja kreditnog rizika djelomično koristeći statističke tehnike. Ipak, za druge izloženosti u obliku financiranja, to možda neće biti izvedivo.

„Znatno” također ne treba prosuđivati u pogledu utjecaja na glavne financijske izvještaje kreditne institucije. Identificiranje i objavljivanje znatnih povećanja kreditnog rizika treba biti poduzeto čak i kada nije vjerojatno da će povećanje kreditnog rizika, definirano u smislu vjerojatnosti neispunjenja obveza, utjecati na izvršene rezervacije za umanjenje - primjerice zbog toga što je izloženost više nego u potpunosti osigurana jamstvom - kako bi se kreditnim institucijama omogućilo identificiranje i objavljivanje onih povećanja koja će vjerojatno biti važna korisnicima koji nastoje razumjeti kretanja svojstvenih kreditnih rizika izloženosti u obliku financiranja kreditne institucije.

U skladu s MSFI-jem 9, točkom 5.5.9., procjenjivanje znatnih povećanja kreditnog rizika temelji se na uspoređivanju kreditnog rizika izloženosti na datum izvještavanja u odnosu na kreditni rizik pri početnom priznavanju. MSFI 9, točka BC 5.161., i ilustrativni primjer 6 predstavljaju primjer primjene ovog načela u standardu, a ne iznimku od tog načela. Taj primjer upućuje na to da kreditne institucije mogu odrediti maksimalni kreditni rizik za određene portfelje, pri početnom priznavanju, koji bi doveli do toga da se taj portfelj premjesti u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja, kada kreditni rizici premaše tu maksimalnu razinu. To pojednostavljenje jedino je relevantno kada su izloženosti segmentirane na dovoljno granularnoj osnovi da kreditna institucija može dokazati da je analiza dosljedna s načelima MSFI-ja 9. Točnije, kreditne institucije trebaju moći dokazati da znatno povećanje kreditnog rizika, za stavke u portfelju, nije nastupilo prije nego što je dosegnuta maksimalna ocjena kreditne sposobnosti.

Kreditne institucije trebaju temeljito pregledavati kvalitetu svog pristupa procjenjivanju znatnog povećanja kreditnog rizika. Upravljačko tijelo ili više rukovodstvo kreditne institucije treba razmotriti postoje li dodatni čimbenici, koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom procjenjivanja znatnih povećanja kreditnog rizika, koji bi poboljšali kvalitetu njihovog pristupa.

Kreditne institucije trebaju biti na oprezu u pogledu mogućnosti nastanka bilo kakve pristranosti koja bi spriječila postizanje ciljeva MSFI-ja 9. U slučajevima kada kreditne institucije smatraju kako je vjerojatno da je njihovim pristupom provedbi pristran, trebaju promijeniti svoje procjenjivanje u pogledu identificirane pristranosti i tako osigurati postizanje ciljeva standarda (vidjeti posebno MSFI 9, točke B5.5.1. – B5.5.6.).

U točkama 5.5.12. i B5.5.25. – B5.5.27. MSFI 9 sadrži popis zahtjeva za procjenjivanje znatnih povećanja kreditnog rizika za izloženosti u obliku financiranja čiji su ugovorni novčani tokovi promijenjeni ili je o njima postignut novi dogovor. Posebice, za izmjene koje ne dovode do prestanka priznavanja u skladu s MSFI-jem 9, subjekt mora procijeniti jesu li kreditni rizici znatno povećani uspoređivanjem (a) rizika od neispunjenja obveza na datum izvještavanja na temelju izmijenjenih ugovornih odredbi i (b) rizika od neispunjenja obveza pri početnom priznavanju na temelju izvornih, neizmijenjenih ugovornih odredbi.

Kreditne institucije trebaju osigurati da izmjene ili ponovni pregovori ne prikrivaju povećanja kreditnog rizika i tako dovedu do podcjenjivanja ECL-a i kašnjenja prijelaza na ECL tijekom vijeka trajanja za dužnike čiji se kreditni rizik znatno pogoršao, ili neopravdano dovede do povratka s mjerenja ECL-a tijekom vijeka trajanja na mjerenje 12-mjesečnog ECL-a.

Pri određivanju postojanja znatnog povećanja kreditnog rizika za izmijenjenu izloženost u obliku financiranja, kreditne institucije trebaju biti sposobne dokazati, i trebale bi uzeti u obzir prilikom izrade procjena ECL-a, jesu li takve izmjene ili ponovni dogovori poboljšali ili obnovili sposobnost kreditne institucije da naplati kamate i glavnicu, u usporedbi sa situacijom pri početnom priznavanju. Također, treba uzeti u obzir sadržaj (suštinu) izmijenjenih ugovornih novčanih tokova kao i značenje tih izmjena za budući kreditni rizik izloženosti u obliku financiranja (uzimajući u obzir kreditni rizik dužnika). Čimbenici koje treba razmotriti uključuju, između ostalog, sljedeće:

• a. jesu li izmjene ili novi dogovor o ugovornim odredbama i posljedični novčani tokovi ekonomski korisni za dužnika u usporedbi s izvornim, neizmijenjenim odredbama ugovora i kako izmjene ekonomski utječu na sposobnost dužnika da otplati dug;
• b. mogu li se identificirati čimbenici koji podupiru procjenu kreditne institucije o dužnikovoj sposobnosti otplaćivanja duga, uključujući okolnosti koje su dovele do izmjene i buduće izglede dužnika kao posljedice izmjena, uzimajući u obzir postojeće uvjete, makroekonomske prognoze i izglede za sektor/granu djelatnosti unutar koje dužnik djeluje, dužnikov poslovni model, dužnikov poslovni (upravljački) plan koji prikazuje dužnikova očekivanja u pogledu njegovih budućih rezultata, financijske otpornosti i novčanih tokova; i
• c. je li dužnikov poslovni plan izvediv, ostvariv i dosljedan s planom otplate kamata i glavnice temeljem izmijenjenih odredbi ugovora izloženosti u obliku financiranja.

Izloženosti u obliku financiranja prenesene u ECL tijekom vijeka njihova trajanja koje su kasnije izmijenjene, odnosno o kojima je postignut novi dogovor i za koje nije prestalo priznavanje, ne bi trebalo premještati natrag u mjerenje 12-mjesečnog ECL-a osim ako postoje dovoljni dokazi da kreditni rizik za vrijeme trajanja izloženosti nije znatno povećan u odnosu na onaj pri početnom priznavanju. Na primjer, ako kreditna institucija odobri različite ustupke kao što su smanjenja kamatne stope ili odgode otplate glavnice dužnicima u financijskim teškoćama, izloženost u obliku financiranja može iskazati obilježja nižih kreditnih rizika, premda u stvarnosti dužnik može i dalje biti pogođen financijskim teškoćama bez realnih izgleda za izvršavanje planiranih otplata tijekom preostalog razdoblja izloženosti. U skladu s točkom B5.5.27. MSFI-ja 9 „dokazi da mjerila o priznavanju očekivanih kreditnih gubitaka tijekom vijeka trajanja nisu više ispunjena mogu uključivati podatke iz prošlih razdoblja o ažurnim i pravovremenim plaćanjima u odnosu na izmijenjene ugovorne uvjete. Klijent bi obično morao dokazati dosljedno uredno plaćanje u određenom razdoblju prije nego bi se moglo smatrati da je kreditni rizik smanjen. Na primjer, povijest neplaćanja ili nepotpunih plaćanja obično se ne bi brisala samo zbog jednog pravovremenog plaćanja nakon izmjene ugovornih uvjeta ” 4.3.3 Primjena praktičnih rješenja

MSFI 9 uključuje nekoliko praktičnih rješenja čija je namjera olakšati teret njegove provedbe za širok raspon društava, priznajući činjenicu da MSFI 9 koriste različiti subjekti, uključujući subjekte koji se ne bave bankarstvom.

Točke u nastavku odnose se na sljedeća praktična rješenja: skup podataka koji subjekt mora razmotriti pri mjerenju ECL-a, izuzetak u pogledu izloženosti „niskom” kreditnom riziku i oborivu pretpostavku u pogledu prekoračenja dospijeća od 30 dana.

Kreditne institucije trebaju u ograničenoj mjeri koristiti ta praktična rješenja jer mogu imati za posljedicu nastanka značajne pristranosti i zbog toga što, uzimajući u obzir njihovo poslovanje, trošak pribavljanja relevantnih podataka vjerojatno neće uključivati „nepotrebne troškove i napor”. Kreditne institucije trebaju razmotriti potrebu izvršavanja usklađenja kada koriste praktična rješenja radi izbjegavanja pristranosti, jer trebaju uzeti u obzir da je cilj MSFI- ja 9 procijeniti očekivane kreditne gubitke kako bi odražavali nepristran i na osnovi vjerojatnosti određen iznos na temelju procjene raspona mogućih ishoda (MSFI 9, točka 5.5.17.).

Kada kreditna institucija koristi takva praktična rješenja, kreditne institucije trebaju jasno dokumentirati opravdanja korištenja tih praktičnih rješenja.

Skup podataka

U MSFI-ju 9, točki B5.5.15., navodi se da „subjekt uzima u obzir razumne i pouzdane podatke koji su dostupni bez nepotrebnih troškova i truda” i da „subjekt ne mora poduzimati iscrpnu potragu za podatcima radi utvrđivanja mogućeg znatnog povećanja kreditnog rizika nakon početnog priznavanja”. Kreditne institucije ne trebaju tumačiti ove izjave restriktivno i trebaju razviti sustave i postupke koji koriste sve razumne i utemeljene podatke koji su relevantni za skupinu izloženosti ili pojedinačnu izloženost, sukladno potrebama postizanja visokokvalitetne, robusne i dosljedne provedbe računovodstvenih zahtjeva. Međutim, ne treba uvoditi dodatne troškove i radno opterećenje tamo gdje oni ne doprinose visokokvalitetnoj provedbi MSFI-ja 9.

Izuzeće „niskog kreditnog rizika”

U skladu sa točkom 5.5.10. MSFI-ja 9, „subjekt može pretpostaviti da nije došlo do znatnog povećanja kreditnog rizika financijskog instrumenta nakon početnog priznavanja ako je na datum izvještavanja određen nizak kreditni rizik financijskog instrumenta”. Premda kreditne institucije time imaju mogućnost, kod izloženosti „niskom kreditnom riziku”, ne procjenjivati je li kreditni rizik znatno povećan nakon početnog priznavanja, korištenje ovog izuzeća treba biti ograničeno. Posebice, kreditne institucije trebaju provoditi pravodobno procjenjivanje znatnih povećanja kreditnog rizika za sve izloženosti u obliku financiranja.

U tom kontekstu, kreditne institucije trebaju uvijek priznavati promjene 12-mjesečnog ECL-a putem rezervacija za umanjenje, gdje ne postoji znatno povećanje kreditnog rizika, te premjestiti izloženosti u obliku financiranja u mjerenje ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja, ako postoji znatno povećanje kreditnih rizika. Kako bi se postigla visokokvalitetna provedba MSFI-ja 9, svaka primjena iznimki kod niskog kreditnog rizika treba biti praćena jasnim dokazima da je kreditni rizik na datum izvještavanja dovoljno nizak, tako da nije moglo nastupiti znatno povećanje kreditnog rizika nakon početnog priznavanja.

Kako bi se objasnilo značenje niskog kreditnog rizika u MSFI-ju 9, točki B5.5.22., u MSFI-ju 9, točki B5.5.23. navodi se primjer instrumenta s vanjskom ocjenom „ulagačkog stupnja”. Ipak, nije moguće automatski smatrati da sve izloženosti u obliku financiranja koje imaju ocjenu „ulagačkog stupnja”, koju je dodijelila agencija za ocjenjivanje kreditne sposobnosti, imaju nizak kreditni rizik. Kreditne institucije trebaju se prvenstveno oslanjati na vlastitu procjenu kreditnih rizika kako bi procijenile kreditne rizike izloženosti u obliku financiranja, a ne osloniti se isključivo ili mehanički na ocjene koje daju agencije za ocjenjivanje kreditne sposobnosti (ako potonje postoje). Ipak, za optimistične interne ocjene kreditne sposobnosti, u usporedbi s vanjskim ocjenama, trebalo bi osigurati dodatnu analizu i obrazloženje upravljačkog tijela ili višeg rukovodstva kreditne institucije.

Oboriva pretpostavka prekoračenja dospijeća od (preko) 30 dana

Kreditne institucije trebaju imati uspostavljene postupke procjenjivanja i upravljanja kreditnim rizicima kako bi se osiguralo otkrivanje znatnih povećanja kreditnog rizika znatno prije nego što nastupi prekoračenje dospijeća ili neurednosti u plaćanju. Premda korištenje oborive pretpostavke prekoračenja dospijeća od 30 dana, kao zaštitne mjere, nije isključeno u skladu s MSFI-jem 9 zajedno s drugim, ranijim pokazateljima za procjenjivanje znatnog povećanja kreditnog rizika, kreditne institucije trebaju izbjegavati njezino korištenje kao primarnog pokazatelja za prijelaz na ECL tijekom vijeka njihova trajanja.

Svaka tvrdnja da je pretpostavka prekoračenja dospijeća za više od 30 dana pobijena, na temelju toga da nije bilo znatnog povećanja kreditnog rizika, treba biti praćena temeljitom analizom koja jasno pokazuje da prekoračenje dospijeća za 30 dana nije u vezi sa znatnim povećanjem kreditnog rizika¹⁸ . Takva analiza treba uzeti u obzir i postojeće, razumne i utemeljene podatke o budućim događajima koji mogu dovesti do toga da budući novčani manjkovi budu različiti od povijesnih iskustava.

¹⁸ Na primjer, u nekim zakonodavstvima uobičajena je praksa da dužnici odgađaju otplatu za određene izloženosti, no povijest pokazuje da su ta propuštena plaćanja u potpunosti nadoknađena u slijedećim mjesecima.

U tom pogledu, kreditne institucije trebaju koristiti relevantne podatke o budućim događajima koji su razumni i utemeljeni, kako bi analizirale postoji li materijalna povezanost između tih podataka i pokretača kreditnih rizika. Kreditne institucije ne bi trebale koristiti oborivu pretpostavku prekoračenja dospijeća za 30 dana, osim ako su dokazale da podatci o budućim događajima nisu imali nikakvu materijalnu povezanost s pokretačem kreditnih rizika ili da takvi podatci nisu dostupni bez nepotrebnih troškova i napora.

U ograničenim primjerima kada su podatci o prekoračenju dospijeća najbolji kriterij dostupan kreditnoj instituciji za određivanje kada treba prijeći u kategoriju ECL-a tijekom vijeka njihova trajanja, kreditne institucije trebaju posvetiti posebnu pažnju svom mjerenju rezervacija za umanjenje za 12-mjesečni ECL kako bi osigurale da ECL bude na odgovarajući način obuhvaćen u skladu s ciljem MSFI-ja 9, u pogledu mjerenja. Štoviše, kreditne institucije trebaju uzeti u obzir to da će znatno oslanjanje na podatke o proteklim događajima dovesti do pristranosti u provedbi računovodstvenog modela ECL-a, te trebaju osigurati postizanje ciljeva MSFI-ja 9 u pogledu odredaba o umanjenju vrijednosti (tj. da odražava ECL koji zadovoljava navedene ciljeve mjerenja i da se obuhvati sva znatna povećanja kreditnog rizika).