5.2. Scenariji

Pri određivanju scenarija u koje spadaju okolišni rizici, institucije trebaju uzeti u obzir, u skladu s utvrđenim kanalima prijenosa, niz međusobno povezanih čimbenika kako bi se osiguralo da scenariji budu što relevantniji. Institucije, naime, trebaju razmotriti sljedeće:

• a. socioekonomski kontekst, tj. pretpostavke o globalnim ili regionalnim socioekonomskim uvjetima, uključujući rast stanovništva, gospodarski razvoj i društvene nejednakosti te druge makroekonomske čimbenike, uključujući inflaciju, monetarnu politiku i porast protekcionizma
• b. tehnološki razvoj, tj. razinu i brzinu inovacija, usvajanje tehnologije i dostupnost infrastrukture za podupiranje novih tehnologija
• c. preferencije potrošača, tj. moguće promjene u potražnji potrošača za proizvodima i uslugama koje se smatraju održivima, lokalno proizvedenima i zdravima.

Kad je riječ o klimatskim rizicima, potrebno je uzeti u obzir sljedeće dodatne čimbenike:

• a. klimatske politike, tj. razinu političkih mjera usmjerenih na ublažavanje klimatskih promjena ili upravljanje njihovim učincima putem politika prilagodbe; one mogu varirati od vrlo ambicioznih do minimalnih mjera
• b. energetske sustave, tj. strukturu proizvodnje, potrošnje i infrastrukture energije, uključujući oslanjanje na fosilna goriva u odnosu na obnovljive izvore energije
• c. sektorske smjerove prema nultoj neto stopi emisija, tj. način na koji se različiti sektori prilagođavaju održivom gospodarstvu, uključujući, prema potrebi, međunarodni kontekst, kao što su Međunarodna agencija za energiju (IEA), Science Based Target initiative (SBTi) (inicijative za ciljeve temeljene na znanosti (SBTi))⁷ ili Net Zero Banking Association (Udruženja banaka za nultu neto stopu emisija (NZBA)⁸ , sektorske smjerove prema dekarbonizaciji, regionalni kontekst, među kojima su najvažnija strategija europskog zelenog plana, paket „Spremni za 55 %” i cilj klimatske neutralnosti do 2050. godine te nacionalne politike i klimatska strategija
• d. razinu emisija i posljedični utjecaj na klimu, tj. koncentraciju emisija stakleničkih plinova i očekivani razvoj temperature i drugih biofizičkih procesa u budućnosti.

⁷ SBTi je globalno partnerstvo (između CDP - a, Globalnog sporazuma UN - a, WRI - ja i WWF - a) koje pomaže poduzećima i financijskim institucijama da postave ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova koji su usklađeni s ciljevima Pariškog sporazuma (ograničavanje zagrijavanja na znatno ispod 2 °C i ostvarivanje cilja od 1,5 °C).

⁸ NZBA je inicijativa pod okriljem UN - a, koju vodi industrija, pokrenuta 2021. u okviru Saveza iz Glasgowa za nultu neto stopu emisija (GFANZ) koja pruža zajednički okvir bankama za usklađivanje svojih portfelja s nultom neto stopom emisija do 2050. godine putem donošenja sektorskih ciljeva.

Kad je riječ o drugim okolišnim rizicima (osim klimatskih), trebalo bi razmotriti sljedeće dodatne čimbenike:

• a. politiku i propise u području okoliša, tj. razinu ambicije i provedbe politika zaštite okoliša, kao što su očuvanje biološke raznolikosti, regulacija kvalitete vode i zraka, propisi o kružnom gospodarstvu, ograničenja uporabe štetnih kemikalija i zabrane krčenja šuma. To obuhvaća regionalne okvire kao što su Akt EU - a o obnovi prirode ili Strategija za bioraznolikost do 2030. godine
• b. stanje ekosustava, tj. stanje i trendove u području bioraznolikosti, degradacije ekosustava, plodnosti tla, dostupnosti slatke vode i razina onečišćenja. Ti čimbenici definiraju temeljni okolišni stres i utječu na nastanak rizika kao što su nestašica resursa, kolaps vrsta ili kriza u vezi s vodom
• c. obrasce korištenja zemljišta i resursa, tj. opseg i intenzitet korištenja zemljišta (urbano širenje, poljoprivreda, rudarstvo) te obrasce iskorištavanja sirovina ili potrošnje vode. Neodrživa uporaba može pojačati uništavanje okoliša i potaknuti društvene ili gospodarske prijelomne točke
• d. ovisnost lanca opskrbe o ekosustavima, tj. u kojoj se mjeri sektori ili regije oslanjaju na usluge ekosustava kao što su oprašivanje, filtriranje vode ili dostupnost sirovina. Poremećaji u pružanju tih usluga mogu dovesti do sektorskih gubitaka, primjerice u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu, prehrambenoj ili tekstilnoj industriji.

Institucije trebaju koristiti vjerodostojne scenarije koji se temelje na najnovijim znanstvenim spoznajama te na scenarijima i izvorima koje pružaju široko priznate međunarodne ili regionalne organizacije, kao što su:

• a. za klimatske rizike: Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), Mreža za ekologizaciju financijskog sustava (NGFS), Međunarodna agencija za energiju (IEA), Program Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša (UNEP), Zajednički istraživački centar Komisije EU- a (EU JRC) ili nacionalna vladina ili nevladina tijela
• b. za druge okolišne rizike osim klimatskih: Međuvladina znanstveno - politička platforma o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES), specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda⁹ , Europska agencija za okoliš (EEA)¹⁰ , Svjetski institut za resurse (WRI)¹¹ , kao i znanstveno utemeljene procjene razvijene na regionalnoj ili nacionalnoj razini (npr. nacionalne strategije za bioraznolikost, planovi upravljanja tlom i vodama ili okviri za praćenje onečišćenja).

⁹ U specijalizirane agencije UN - a spadaju UNEP, FAO (Organizaciju za hranu i poljoprivredu), GBO (Global Biodiversity Outlook – globalni pregled bioraznolikosti), što je vodeći okvir Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) za praćenje globalnog napretka biološke raznolikosti i druge agencije koje su relevantne za praćenje okoliša i politiku.

¹⁰ EEA (Europska agencija za okoliš) tijelo je EU - a koje nudi okvir za podatke o okolišu i potporu politikama.

¹¹ WRI je istraživački institut koji razvija okvire za održivo upravljanje resursima i djelovanje u području klime.

Institucije bi trebale doraditi i prilagoditi odabrane scenarije u skladu s ciljem, opsegom i razinom detaljnosti analize koja se provodi. Na primjer, institucije bi pri provedbi testiranja otpornosti na stres mogle razmotriti relativno kratkoročne scenarije, pri čemu bi se više usredotočile na akutne fizičke rizike (tj. iznenadnu pojavu ekstremnih klimatskih događaja) nego na kronične fizičke rizike (tj. postupnu promjenu klimatskih uvjeta) i u odnosu na dugoročne scenarije s većim naglaskom na mogućim negativnim učincima snažne nepovezanosti između plana za donošenje propisa o zaštiti okoliša, poslovnog ciklusa i raspoloženja potrošača i tržišta.

Institucije trebaju osigurati da su scenariji usklađeni s jedinstvenim obilježjima rizika njihovih portfelja i poslovnog modela, prilagođavajući ih u mjeri u kojoj je to potrebno i moguće.

Ako scenarij ne obuhvaća neke od elemenata navedenih u točkama 29. i 30 ., institucije trebaju procijeniti potencijalnu značajnost tih čimbenika i razmotriti u kojoj bi mjeri rezultate analize trebalo prilagoditi na temelju stručne prosudbe.

Pri oblikovanju scenarija institucije trebaju uzeti u obzir i fizički rizik i tranzicijski rizik. Čak i ako modeliranje dovede do izrade zasebnih scenarija za svaki od tih rizika, institucije trebaju osigurati dovoljnu dosljednost među scenarijima, s obzirom na to da su ti rizici dugoročno usko povezani.

Institucije trebaju odabrati specifične aspekte tranzicijskog rizika i fizičkih opasnosti rizika koje će biti obuhvaćene scenarijem na temelju njihove procjene značajnosti, koja se može razlikovati ovisno o predmetnom vremenskom razdoblju.

Institucije trebaju osigurati internu dosljednost scenarija. Osobito se putanja svakog ključnog čimbenika ne bi trebala razmatrati zasebno, već u odnosu na putanje ostalih ključnih čimbenika. Na primjer, pretpostavke o gospodarskom rastu trebale bi biti u skladu s pretpostavkama o potražnji za energijom i primjeni tehnologije.

U primjeni načela proporcionalnosti, institucije se mogu u početku, ili ovisno o veličini, prirodi i složenosti svojih aktivnosti te o procjeni značajnosti okolišnog rizika, usredotočiti na uži opseg, koristiti manji broj ulaznih čimbenika, postaviti jednostavnije scenarije i/ili primjenjivati pojednostavnjene pristupe.