5.4.4 Aktivnosti likvidacije

Ako se ne može postići nikakvo održivo rješenje povezano s restrukturiranjem, kreditne institucije svejedno bi trebale riješiti problem neprihodujućih izloženosti. To rješavanje može uključivati pokretanje pravnih postupaka, ovrhu imovine, zamjenu duga za imovinu ili kapital, prodaju kreditnih potraživanja, prijenosom društvu za upravljanje imovinom ili sekuritizacijom. Ako cijena postignuta u okviru ovrhe nekretnina utječe na iznos koji duguje potrošač, kreditne institucije trebaju pri donošenju odluke o mjerama likvidacije i sljedećim koracima uzeti u obzir odredbe članka 17. stavka 5. Direktive 2014/17/EU²⁵ , koliko god je primjenjivo.

²⁵ Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 201 3/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28. 2. 2014., str. 34.).

Kreditna institucija trebala bi pratiti aktivnosti likvidacije kako bi mogla donositi informirane odluke o strategijama i politikama. Kreditne institucije trebaju pratiti prodaje i cijene realiziranih prodaja/prijenosa u usporedbi s neto knjigovodstvenim vrijednostima.

Kreditne institucije trebaju pratiti obujam pravnih i ovršnih predmeta te stope naplate u okviru tih predmeta. U tom kontekstu uspješnost bi trebalo mjeriti u odnosu na postavljene ciljeve, u smislu broja mjeseci/godina od pokretanja postupka i gubitaka za instituciju. Pri praćenju stvarne stope gubitka od institucija se očekuje da za svaki kreditni portfelj razviju povijesnu seriju kako bi dokazale pretpostavke primijenjene za potrebe ponovne procjene umanjenja vrijednosti i provođenja testiranja otpornosti na stres.

Za izloženosti obuhvaćene kolateralom ili nekom drugom vrstom garancije (jamstva) kreditne institucije trebaju pratiti razdoblje potrebno za unovčenje kolaterala ili protestiranje garancije (jamstva). Kreditne institucije trebaju pratiti i korektivne faktore u okviru prisilnih prodaja nakon likvidacije te kretanja na određenim tržištima (npr. tržištima nekretnina) kako bi zauzele stajalište o mogućim stopama naplate.

Praćenje stopa naplate iz ovrhe i drugih pravnih postupaka trebalo bi pomoći kreditnim institucijama da pouzdano procijene hoće li odluka o ovrsi dovesti do veće neto sadašnje vrijednosti nego u slučaju odabira opcije restrukturiranja. Podatci o stopama naplate iz ovrhe trebali bi se pratiti kontinuirano i uključiti u moguće izmjene strategija kreditnih institucija za upravljanje naplatom duga / portfeljima prisilne naplate.

Kreditne institucije trebaju pratiti i prosječno trajanje nedavno završenih pravnih postupaka te prosjek naplaćenih iznosa (uključujući povezane troškove naplate) u okviru tih postupaka.

Kreditne institucije trebaju pozorno pratiti slučajeve zamjene duga za imovinu ili kapital dužnika, najmanje primjenom pokazateljâ obujma prema vrsti imovine, i osigurati usklađenost sa svim ograničenjima iz relevantnih državnih propisa u odnosu na te transakcije. Primjena tog pristupa kao mjere restrukturiranja trebala bi se podržati odgovarajućim poslovnim planom i ograničiti na imovinu u pogledu koje institucija raspolaže dostatnim stručnim kapacitetima, a stanje na tržištu realno omogućuje izdvajanje utvrđene vrijednosti imovine u kratkom ili srednjoročnom razdoblju. Institucija bi trebala osigurati i da procjenu vrijedn osti imovine provode kvalificirani i iskusni procjenitelji.