4.2 Provedba procjene izloženosti mjerama ograničavanja

Unutarnji postupci financijskih institucija trebali bi obuhvaćati procjenu izloženosti mjerama ograničavanja kako bi se razumjelo u kojoj je mjeri svako područje njihova poslovanja izloženo mjerama ograničavanja i ranjivo u pogledu zaobilaženja mjera ograničavanja.

Procjena izloženosti mjerama ograničavanja trebala bi financijskim institucijama omogućiti da utvrde i procijene sljedeće:

• a. koji se režimi mjera ograničavanja primjenjuju na njih
• b. vjerojatnost neprovođenja mjera ograničavanja
• c. vjerojatnost zaobilaženja mjera ograničavanja
• d. učinak bilo kakvih kršenja mjera ograničavanja i
• e. sljedeće čimbenike rizika:
• a) geografski rizik, uključujući:
• i. mjesto poslovanja financijske institucije, tj. nadležnosti i državna područja u kojima financijska institucija ima poslovni nastan ili u kojima posluje
• ii. u kojoj su mjeri te nadležnosti i državna područja izloženi mjerama ograničavanja ili je poznato da se upotrebljavaju za zaobilaženje mjera ograničavanja
• iii. podrijetlo i odredište transakcija.
• b) rizik stranke, uključujući:
• i. veze stranaka i, ako je primjenjivo, njihovih stvarnih vlasnika i većinskih dioničara sa zemljama za koje su uspostavljene mjere ograničavanja zbog situacije koja utječe na tu zemlju ili za koje je poznato da se upotrebljavaju za zaobilaženje mjera ogranič avanja
• ii. broj stranaka, vrstu stranaka i složenost tih stranaka, kao što su problemi s identifikacijom stvarnog vlasnika
• iii. aktivnost baze stranaka i složenost aktivnosti, uključujući sve veze s industrijama ili sektorima koji mogu podlijegati gospodarskim ili bilo kojim drugim mjerama ograničavanja, kao i učestalost i vrstu transakcija.
• c) rizik proizvoda i usluga, uključujući:
• i. prirodu proizvoda i usluga financijske institucije
• ii. mjeru u kojoj se pružanjem tih proizvoda i usluga financijska institucija izlaže riziku od kršenja mjera ograničavanja i zaobilaženja mjera ograničavanja.
• d) rizik u pogledu kanala isporuke, uključujući i pitanje dolazi li do nastanka ranjivosti upotrebom posrednika, zastupnika, trećih strana, korespondentnih bankovnih odnosa ili drugih kanala isporuke, među ostalim, putem:
• i. ograničavanja vidljivosti koju financijska institucija ima u odnosu na uključene strane
• ii. ovisnosti financijske institucije o postupcima provjere trećih strana
• iii. povećanja izloženosti financijske institucije geografskim rizicima jer posluje ili ima sjedište u zemljama za koje su na snazi mjere ograničavanja zbog situacije koja utječe na tu zemlju ili zemlje za koje se zna da se upotrebljavaju za zaobilaženje mjera ograničavanja.

Procjena iz stavka 22. trebala bi se temeljiti na dovoljno raznolikom rasponu izvora informacija, uključujući barem sljedeće:

• a. informacije dobivene u okviru primjene mjera dubinske analize stranke financijske institucije, u skladu s odredbama članka 13. Direktive (EU) 2015/849
• b. informacije međunarodnih tijela, vlade, nacionalnih nadležnih tijela, uključujući nadzorna tijela za SPNFT, financijsko -obavještajne jedinice (FOJ-evi) i tijela za izvršavanje zakonodavstva, kao što su ažurirane tipologije o zaobilaženju mjera ograničavanj a
• c. informacije iz vjerodostojnih i pouzdanih otvorenih izvora, kao što su izvješća objavljena u uglednim novinama i drugim uglednim medijskim kućama
• d. informacije iz vjerodostojnih i pouzdanih komercijalnih organizacija, kao što su izvješća
• o rizicima
• e. ako je to dostupno, analizu prethodnih upozorenja o mjerama ograničavanja u pogledu stvarno pozitivnih i lažno pozitivnih podudaranja kako bi se utvrdile situacije u kojima će najvjerojatnije doći do stvarno pozitivnih podudaranja.

Pri provedbi procjene izloženosti mjerama ograničavanja, financijske institucije trebale bi razmotriti bi li retroaktivna provjera njihove baze podataka o strankama i prethodnih evidencija transakcija mogla biti korisna i razmjerna. To može biti slučaj ako je financijska institucija utvrdila ili ima opravdane razloge za sumnju da njezin prethodni sustav za provjeru nije bio odgovarajući ili je bio neučinkovit.

Financijske institucije trebale bi osigurati da njihova procjena izloženosti mjerama ograničavanja bude ažurirana i relevantna. Kako bi se to postiglo, financijske institucije trebale bi je preispitati najmanje jednom godišnje i, prema potrebi, ažurirati. Osim toga, prema potrebi, financijske institucije trebale bi preispitati svoju procjenu izloženosti mjerama ograničavanja u sljedećim situacijama:

• a. donošenje novih mjera ograničavanja i znatne promjene postojećih mjera ograničavanja
• b. prije pružanja novih proizvoda, ponuda novih kanala za isporuku proizvoda, pružanje usluga novim skupinama klijenata, ulazak na nova geografska područja
• c. značajne promjene profila poslovanja, baze stranaka, organizacijske strukture ili poslovnog modela institucije
• d. utvrđivanje neprovedbe mjera ograničavanja i zaobilaženja mjera ograničavanja, čime se otkriva neprimjerenost procjene izloženosti mjerama ograničavanja
• e. nedostatci u procjeni izloženosti postojećim mjerama ograničavanja, kako je utvrdila financijska institucija ili nadležno tijelo odgovorno za nadzor unutarnjih politika, postupaka i kontrola za osiguravanje provedbe Unijinih i nacionalnih mjera ograničavan ja.

Financijske institucije trebale bi dokumentirati svoju metodologiju za provedbu i preispitivanje svoje procjene izloženosti mjerama ograničavanja i ishoda te procjene te ih na zahtjev staviti na raspolaganje svojem nadležnom tijelu.

Ako je financijska institucija matično poduzeće grupe, upravljačko tijelo grupe trebalo bi osigurati da poduzeća kćeri grupe provode vlastitu procjenu izloženosti mjerama ograničavanja na koordiniran način i na temelju zajedničke metodologije, uzimajući pr itom u obzir vlastite posebnosti.