6.1 General requirements specific to LGD estimation

Institucije koje su dobile odobrenje za primjenu vlastitih procjena LGD- a u skladu s člankom 143. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 575/2013 trebaju dodijeliti procjenu LGD- a svakoj izloženosti koja nije u statusu neispunjavanja obveza i procjenu LGD-a u statusu neispunjavanja obveza i EL BE svakoj izloženosti koja je u statusu neispunjavanja obveza unutar opsega primjene rejting - sustava prema odobrenju u skladu s člancima 172. i 173. Uredbe (EU) br. 575/2013. Institucije trebaju procijeniti LGD za sve rejting-kategorije proizvoda na zasebnoj rejting-skali za proizvode ili za sve skupove izloženosti koji su uključeni u rejting -sustav. Za potrebe procjene LGD-a, institucije trebaju tretirati svaki proizvod u statusu neispunjavanja obveza kao zaseban podatak

• o statusu neispunjavanja obveza, osim ako na jednom proizvodu nije zabilježeno više neovisnih statusa neispunjavanja obveza koji ne zadovoljavaju uvjete iz stavka 101.

Za potrebe procjenjivanja LGD-a, u pogledu više statusa neispunjavanja obveza pre poznatih na jednom proizvodu, ako je vrijeme između trenutka povratka izloženosti u status ispunjavanja obveza i kasnije klasifikacije u status neispunjavanja obveza kraće od devet mjeseci, institucije trebaju tretirati takvu izloženost kao da je neprekidn o u statusu neispunjavanja obveza od prvog trenutka nastanka statusa neispunjavanja obveza. Institucije mogu odrediti razdoblje dulje od devet mjeseci za potrebe tretiranja dva odvojena nastanka statusa neispunjavanja obveza kao jedan status neispunjavanja obveza u procjenjivanju LGD- a ako je to odgovarajuće za određenu vrstu izloženosti te ekonomski smisleno u odnosu na podatke o povijesti nastanka statusa neispunjavanja obveza.

Institucije trebaju procijeniti vlastite LGD-e na temelju vlastitog iskustva gubitka i naplate kako se ono odraž ava u povijesnim podatcima o izloženostima u statusu neispunjavanja obveza. Institucije mogu nadopuniti vanjskim podatcima vlastite povijesne podatke o izloženostima u statusu neispunjavanja obveza. Posebice, institucije ne bi trebale izvoditi vlastite procjene LGD- a samo iz tržišnih cijena financijskih instrumenata, među ostalim, zajmova koji se mogu plasirati na tržište, obveznic a ili instrumenata osiguranja od nastanka statusa neispunjavanja obveza po kreditnoj obvezi, n o mogu se koristiti tim informacijama radi nadopunjavanja vlastitih povijesnih podataka.

Ako u slučaju izloženosti prema stanovništvu i otkupljenim potraživanjima od trgovačkih društava institucije procjenjuju LGD iz ostvarenih gubitaka i odgovarajućih pro cjena PD-a u skladu s člankom 161. stavkom 2. i člankom 181. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EU) br. 575/2013 trebaju osigurati da:

• (a) proces za procjenjivanje ukupnih gubitaka zadovoljava uvjete iz članka 179. Uredbe (EU) br. 575/2013 i da je rezultat dosljedan konceptu LGD- a iz članka 181. stavka 1. točke (a) te Uredbe, kao i uvjetima navedenima u poglavlju 6., posebice u pogledu koncepta ekonomskog gubitka kako je određen u odjeljku 6.3.1 .;
• (b) proces procjenjivanja PD- a zadovoljava uvjete iz članaka 179. i 180. Uredbe (EU) br. 575/2013, kao i uvjete navedene u poglavlju 5.

LGD model može sadržavati nekoliko različitih metoda, posebno u odnosu na različite vrste kolaterala, koje se kombiniraju kako bi se dobio LGD za dani proizvod.

Institucije bi trebale moći dokazati da su metode koje su odabrali za potrebe procjene LGD - a prikladne za njihove aktivnosti i vrste izloženosti na koje se primjenjuju procjene i trebaju moći opravdati teorijske pretpostavke na kojima se te m etode temelje. Metode upotrijebljene za procjenu LGD-a trebaju posebno biti u skladu s politikama naplate koje je institucija usvojila i trebaju uzimati u obzir moguće scenarije naplate, kao i potencijalne razlike u pravnom okruženju u relevantnim područjima nadležnosti.

Metode koje institucija primjenjuje u procjenjivanju LGD-a, pretpostavke na kojima se te metode temelje, uzimanje u obzir svih učinaka ekonomske recesije od strane institucije, duljina upotrijebljenog vremenskog niza podataka, marža konzerv ativnosti, ljudska prosuda i, ako je primjenjivo, odabir pokretača rizika trebaju biti primjereni vrsti izloženosti na koje se primjenjuju.

6.1.2 Zahtjevi za podatke za procjenjivanje LGD-a

Za potrebe procjenjivanja LGD- a institucije trebaju upotrebljavati refer entni skup podataka koji obuhvaća sve sljedeće stavke:

• (a) sve statuse neispunjavanja obveza utvrđene tijekom povijesnog razdoblja promatranja određenog u skladu s odjeljkom 6.3.2.1 .;
• (b) sve podatke nužne za izračun o stvarenih LGD-a u skladu s odjeljkom 6.3.1 .;
• (c) relevantne faktore koji se mogu upotrebljavati za grupiranje izloženosti u statusu neispunjavanja obveza na smislen način i relevantne pokretače gubitka, uključujući njihove vrijednosti u trenutku nastanka statusa neispunjavanja obveza i barem unutar jedne godine prije nastanka statusa neispunjavanja obveza ako su dostupne.

Institucije trebaju uključiti u referentni skup podataka informacije o rezultatima procesa napla te, uključujući naplatu i troškove koji se odnose na svaku pojedinačnu izloženost u statusu neispunjavanja obveza. U tu svrhu institucije trebaju uključiti:

• (a) informacije o rezultatima nezavršenih procesa naplate do referentnog datuma za procjenu LGD- a;
• (b) informacije o rezultatima procesa naplate na razini portfelja ako je takvo agregiranje informacija opravdano, posebice u slučaju neizravnih troškova i u slučaju prodaje kreditnog portfelja;
• (c) informacije o vanjskim podatcima ili podatcima iz zajedničkog skupa p odataka upotrijebljenog u procjeni LGD-a.

Referentni skup podataka treba sadržavati barem sljedeće informacije:

• (a) rizične karakteristike koje se odnose na dužnika, proizvod i instituciju kao i vanjske faktore iz stavka 121 . koji su potencijalni pokretači rizika na relevantne referentne datume sukladno stavku 122 .;
• (b) trenutak (datum) nastanka statusa neispunjavanja obveza;
• (c) sve pokretače nastanka statusa neispunjavanja obveza koji su nastupili, uključujući događaje zakašnjenja u podmirenju obveza i događaje nastupanja vjerojatnosti da dužnik neće u cijelosti podmiriti svoje obveze prema instituciji čak i nakon utvrđivanja statusa neispunjavanja obveza; u slučaju izloženosti koje podliježu restrukturiranju, iznos za koji je financijska obveza umanjena, izračunat u skladu s EBA -inim Smjernicama o primjeni definicije statusa neispunjavanja obveza;
• (d) iznos izloženosti u trenutku nastanka statusa neispunjavanja obveza uključujući gl avnicu, kamate i naknade;
• (e) iznose i vrijeme dodatnih povlačenja sredstava nakon nastanka statusa neispunjavanja obveza;
• (f) iznose i vrijeme otpisa;
• (g) vrijednosti kolaterala povezanih s izloženošću i, ako je primjenjivo, vrstu vrednovanja (kao što je tržišna vrijednost ili hipotekarna vrijednost kako je definirana u točkama 74. i 76. članka 4. stavka 1. Uredbe (EU) br. 575/2013), datum vrednovanja, oznaku je li kolateral prodan i prodajnu cijenu;
• (h) informacije o svim ovisnostima između rizika dužnika i rizika kolate rala ili davatelja kolaterala;
• (i) vrste, iznose i dospijeća nematerijalne kreditne zaštite uključujući specifikaciju i kreditnu sposobnost pružatelja zaštite;
• (j) iznose, vrijeme i izvore naplata;
• (k) iznose, vrijeme i izvore izravnih troškova povezanih s procesima naplate;
• (l) jasnu identifikaciju vrste završetka procesa naplate;
• (m) ako je primjenjivo, valutne neusklađenosti između dva ju ili više sljedećih elemenata: novčane jedinice koju koristi institucija za financijske izvještaje, odnosne obveze, svih materijalnih i ne materijalnih kreditnih zaštita i svih novčanih tokovi iz likvidacije imovine dužnika;
• (n) iznos ostvarenog gubitka.

U skladu s člankom 229. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 institucije mogu primjenjivati različite metode za vrednovanje kolaterala u obliku nekretnina uključujući posebice tržišnu vrijednost ili hipotekarnu vrijednost kako su definirane u točkama 74. i 76. članka 4. stavka 1. te Uredbe. Ako institucije primjenjuju različite pristupe za vrednovanje nekretnina kojima su osigurane izloženosti uključene u područje primjene određenog rejting -sustava, trebaju prikupiti i pohraniti u referentni skup podataka informacije o vrsti vrednovanja i trebaju se dosljedno koristiti tim informacijama u procjenjivanju LGD -a i u primjeni procjena LGD-a.

Ako institucije izvode procjene LGD- a iz ostvarenih gubitaka i odgovarajućih procjena PD -a u skladu s člankom 161. stavkom 2. i člankom 181. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EU) br. 575/2013, trebaju koristiti referentni skup podataka koji uključuje ostvarene gubitke povezane sa svakim statusom neispunjavanja obveza tijekom povijesnog razdoblja promatranja, određenog u skladu s odjeljkom 6.3.2.1 i relevantnim pokretačima gubitka.

Kada su agregirane informacije prikupljene i po hranjene, institucije trebaju razviti odgovarajuću metodologiju za pridruživanje naplata i troškova pojedinačnim izloženostima u statusu neispunjavanja obveza i trebaju dosljedno primjenjivati tu metodologiju u odnosu na sve izloženosti tijekom vremena. U svakom slučaju, institucije trebaju dokazati da je proces raspoređivanja naplata i troškova učinkovit i da ne dovodi do pristranih procjena LGD -a.

Institucije trebaju dokazati da prikupljaju i pohranjuju u svojim bazama podataka sve informacije potrebne za izračun izravnih i neizravnih troškova. Svi značajni neizravni troškovi trebaju biti pridruženi odgovarajućim izloženostima. Taj proces raspodjele troškova treba biti temeljen na istim načelima i tehnikama koje institucije primjenjuju u vlastitim sustavim a računovodstva troškova. Za potrebe raspodjele neizravnih troškova, institucije mogu primjenjivati metode temeljene na prosjecima ponderiranima izloženošću ili statističkim metodama temeljenima na reprezentativnom uzorku unutar populacije dužnika ili proi zvoda u statusu neispunjavanja obveza.

Institucije trebaju poduzeti razumne korake da prepoznaju izvore novčanih tokova i pridruže ih na odgovarajući način specifičnom kolateralu ili nematerijalnoj kreditnoj zaštiti koja je realizirana. Kada izvor novčanih tokova ne može biti utvrđen, institucije trebaju odrediti jasne politike za tretman i raspodjelu takvih novčanih tokova naplate , što ne bi trebalo dovesti do pristranosti u procjeni LGD-a. 6.1.3 Naplata iz kolaterala

Institucije trebaju priznati naplate koje p roizlaze iz kolaterala kao takve u svim sljedećim situacijama:

• (a) dužnik je prodao kolateral i postignuta je cijena upotrijebljena da pokrije dijelove ili cjelokupan iznos kreditne obveze koja se nalazi u statusu neispunjavanja obveza;
• (b) kolateral je preuzela i li prodala institucija, matično društvo ili bilo koje njegovo društvo - kći u ime institucije;
• (c) kolateral je prodan na javnoj dražbi prema nalogu suda ili u sličnom postupku u skladu s primjenjivim pravnim okvirom;
• (d) kreditna obveza prodana je s kolateralom i p rodajna cijena kreditne obveze uključivala je postojeći kolateral;
• (e) u slučaju najma, institucija je prodala predmet najma;
• (f) kolateral je realiziran bilo kojom drugom metodom koja je prihvatljiva temeljem pravnog okvira relevantnog područja nadležnosti.

Za po trebe točke (b) stavka 115., institucije trebaju odrediti vrijednost preuzimanja kao vrijednost za koju je kreditna obveza dužnika smanjena kao rezultat preuzimanja k olaterala i s kojom je taj kolateral zabilježen kao imovina u bilanci institucije. Ako su te dvije vrijednosti različite, institucije trebaju uzeti u obzir nižu od te dvije vrijednosti. Treba se smatrati da je vrijednost preuzimanja jednaka vrijednosti na plate na dan preuzimanja i treba biti uključena u izračun ekonomskog gubitka i ostvarenog LGD -a u skladu s odjeljkom 6.3.1.

Institucije trebaju razmotriti odražava li vrijednost preuzimanja vrijednost preuzetog kolaterala na odgovarajući način, dosljedno sa svim utvrđenim internim uvjetima za upravljanje kolateralom, pravnom sigurnošću i upravljanjem rizicima. Ako preuzeti kolateral zadovoljava kriterije za likvidnu imovinu visoke kvalitete na 1. razini, kako su definirani u članku 10. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/61, institucije mogu uzeti u obzir izravno kao realiziranu naplatu tržišnu vrijednost kolaterala u trenutku preuzimanja. U svim drugim slučajevima institucije trebaju primijeniti odgovarajući korektivni faktor vrijednosti preuzimanja i uključiti u izračun ekonomskog gubitka naplatu u iznosu vrijednosti preuzimanja nakon primjene odgovarajućeg korektivnog faktora. Institucije trebaju procijeniti taj korektivni faktor uzimajući u obzir sve sljedeće uvjete:

• (a) korektivni faktor treba odražavati moguće greške u vrednovanju kolaterala u trenutku preuzimanja uzimajući u obzir vrstu vrednovanja dostupnu u trenutku preuzimanja, datum kada je preuzimanje izvršeno i likvidnost tržišta za tu vrstu imovine;
• (b) kore ktivni faktor treba biti procijenjen uz pretpostavku da institucija namjerava prodati preuzeti kolateral neovisnoj trećoj strani i treba odražavati potencijalnu cijenu koja bi se mogla postići kod takve prodaje, troškove prodaje i diskontirajući učinak za razdoblje od prodaje do trenutka preuzimanja uzimajući u obzir likvidnost tržišta za tu vrstu imovine;
• (c) ako postoje dostupni podatci o preuzimanjima i kasnijim prodajama sličnih vrsta kolaterala, procjena korektivnog faktora treba biti temeljena na tim poda tcima i treba biti redovito retroaktivno testirana; u tu svrhu institucije trebaju uzeti u obzir sve sljedeće:
• (i) razlika između vrijednosti preuzimanja i prodajne cijene, posebno ako nema značajnih promjena tržišnih i gospodarskih uvjeta između trenutka preu zimanja i trenutka prodaje;
• (ii) svaki prihod i sve troškove povezane s tom imovinom koji su opaženi između datuma preuzimanja i trenutka prodaje;
• (iii) učinke diskontiranja;
• (iv) je li institucija preuzela kolateral s namjerom prodaje bez odgode ili je usvojena neka druga strategija.
• (d) ako nisu dostupni povijesni podatci za preuzimanja i kasnije prodaje sličnih vrsta kolaterala, procjenjivanje korektivnog faktora treba se temeljiti na procjeni od slučaja do slučaja uključujući analizu trenutačnih tržišnih i gospodarskih uvjeta;
• (e) što je manje podataka o ranijim preuzimanjima na raspolaganju instituciji i što je manja likvidnost tržišta za danu vrstu imovine, time je veća neizvjesnost pripisana dobivenim procjenama, što treba na odgovarajući način biti odraženo u marži konzerva tivnosti u skladu s odjeljkom 4.4.3.

U svakom slučaju, preuzimanje kolaterala treba biti priznato u trenutku preuzimanja i ne smije sprječavati instituciju da završi proces naplate u skladu sa stavkom 155.

Svaka prodaja kreditnih obveza u skladu s točkom (d) stavka 115 . treba biti uključena u procjenjivanje LGD- a na način koji je prikladan metodologiji procjenjivanja LGD- a, uzimajući u obzir sve sljedeće uvjete:

• (a) ako institucije redovito prodaju kreditne obveze kao dio njihovih procesa naplate, trebaju na odgovarajući način uzeti u obzir podatke povezane s kreditnim obvezama koje podliježu prodaji u procesu razvoja modela;
• (b) ako institucije ne prodaju kreditne obveze redovito u okviru svojih procesa naplate i raspodjela dijela cijene povezana s kolateralima suviše je velik teret za izvršavanje ili je suviše nepouzdana, mogu odlučiti ne uzeti te podatke u obzir u procesu razvoja modela;
• (c) institucije ne trebaju tretirati naplate od prodaje osiguranih kreditnih obveza kao naplate realizirane bez upotrebe kolaterala, osim ako mogu dokazati da naplate povezane s tim kolateralima nisu značajne;
• (d) u svakom slučaju, institucije trebaju uključiti sve opservacije, uključujući prodaju kreditnih obveza, u izračun dugoročnog prosječnog LGD -a.

U skladu s točkom (f) stavka 115. institucije mogu odrediti i priznati sve druge oblike realizacije kolaterala koji su odgovarajući za vrste kolaterala kojima se institucija koristi i koji su prihvatljivi temeljem primjenjivog pravnog okvira. Prilikom priznavanja takvih drugih oblika realizacije kolaterala, institucije trebaju uzeti u obzir činjenicu da kolateral može biti raznih oblika i da razni oblici kolaterala mogu biti povezani s istom imovinom. Ako se različiti oblici kolaterala odnose na istu imovinu, ali realizacija jednog od kolaterala ne smanjuje vrijednost drugoga, institucije ih trebaju smatrati zasebnim kolateralima u procesu procjene LGD-a. Posebice, institucije trebaju zasebno priznati onaj oblik kolaterala koji daje pravo na preuzimanje ili prodaju imovine (kao što je hipoteka) i oblik kolaterala koji daje pravo na prikupljanje novčanih tokova koje stvara ta imovina (kao što je ustupanje najamnine ili naknada).