5.2 Procjena kreditne sposobnosti dužnika

Institucije bi trebale analizirati kreditni zahtjev dužnika da bi osigurale da je zahtjev u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije, politikama, kriterijima za odobravanje kredita, limitima i relevantnim pokazateljima, kao i s bilo kojim makrobonitetnim mjerama koje su primijenila imenovana makrobonitetna tijela.

U skladu s relevantnim propisima o zaštiti potrošača, institucije i vjerovnici bi trebali procijeniti sposobnost i izglede dužnika da će ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu, obuhvaćajući posebno procjenu kapaciteta dužnikovog izvora otplate, te uzimajući u obzir specifičnosti kredita, kao što su priroda, dospijeće i kamatna stopa.

Kolateral, u slučaju kredita s osiguranjem, sam po sebi ne bi trebao biti glavni kriterij za odobravanje kredita i ne bi mogao sam po sebi opravdati odobravanje bilo kojeg ugovora o kreditu. Kolateral bi se trebao smatrati sekundarnim izvorom naplate za instituciju u slučaju nastanka statusa neispunjavanja obveza ili značajnog pogoršanja profila rizičnosti dužnika, a ne primarnim izvorom otplate, osim kada ugovor o kreditu predviđa da se otplata kredita temelji na prodaji imovine založene kao kolateral ili raspoloživom likvidnom kolateralu.

Kada se procjenjuje sposobnost dužnika da ispunjava obveze iz ugovora o kreditu, institucije i vjerovnici trebali bi uzeti u obzir relevantne čimbenike koji bi mogli utjecati na dužnikov sadašnji i budući kapacitet otplate te bi trebali izbjegavati izazivanje prekomjernih poteškoća i prezaduženost. Ti čimbenici bi trebali uključivati druge obveze otplate, njihovo preostalo trajanje, njihove kamatne stope i neotplaćene iznose te ponašanje pri otplati, npr. dokaz o bilo kakvim propuštenim plaćanjima i njihovim okolnostima, kao i izravno relevantne poreze i osiguranje ako su poznati.

Ako zahtjev za kredit zajednički podnosi više dužnika, institucije i vjerovnici bi trebali provesti procjenu kreditne sposobnosti na temelju zajedničkog kapaciteta otplate tih dužnika.

Ako ugovor o kreditu uključuje bilo kakav oblik jamstva trećih strana, institucije bi trebale procijeniti razinu zaštite koju to jamstvo pruža i, ako je relevantno, provesti procjenu kreditne sposobnosti jamca primjenom odgovarajućih odredbi ovih Smjernica, ovisno o tome je li jamac fizička ili pravna osoba.

Za procjenu sposobnosti dužnika o ispunjavanju obveza iz ugovora o kreditu, institucije i vjerovnici bi trebali usvojiti prikladne metode i pristupe, koji mogu uključivati i modele, sve dok su usklađeni s ovim Smjernicama. Odabir prikladne i primjerene metode trebao bi ovisiti o razini rizika, veličini i vrsti kredita.

5.2.2 Kreditiranje potrošača u vezi sa stambenim nekretninama

U ovom se odjeljku dodatno određuju čimbenici koji su relevantni za ocjenjivanje izgleda dužnika u pogledu ispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu prema članku 18. stavku 1. i članku 20. stavku 1 Direktive 2014/17/EU. U odnosu na ugovore o kreditu koji podliježu nacionalnim zakonima kojima se ta Direktiva prenosi u nacionalno zakonodavstvo, institucije i vjerovnici trebali bi primjenjivati, uz odredbe iz odjeljka 5.2.1., odredbe navedene u ovom odjeljku.

Kada je to potrebno, posebno u slučajevima dužnika koji su samozaposleni ili imaju sezonski odnosno drugi neredoviti prihod, institucije i vjerovnici trebali bi provesti razumna ispitivanja i poduzeti razumne korake kako bi provjerili informacije o kapacitetu izvora otplate.

Ako je dospijeće kredita nakon očekivane godine umirovljenja dužnika, institucije i vjerovnici trebali bi na prikladan način voditi računa o adekvatnosti vjerojatnog kapaciteta izvora otplate dužnika i sposobnosti da dužnik nastavi ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu i u mirovini.

Institucije i vjerovnici bi trebali osigurati da sposobnost dužnika da ispuni obveze iz ugovora

• o kreditu nije utemeljena na očekivanom značajnom povećanju prihoda dužnika, osim u slučaju kada iz dokumentacije proizlazi dovoljno dokaza za navedeno.

Pri procjeni sposobnosti dužnika da ispunjava obveze iz ugovora o kreditu, institucije i vjerovnici bi trebali uzeti u obzir i izdatke za koje je preuzeta obveza i druge nediskrecijske troškove, kao što su postojeće obveze dužnika, uključujući prikladnu potvrdu i razmatranje životnih troškova.

Kao dio procjene kreditne sposobnosti, institucije i vjerovnici bi trebali provoditi analize osjetljivosti koje odražavaju potencijalne negativne događaje u budućnosti, uključujući smanjenje prihoda, povećanja kamatnih stopa u slučaju ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, negativnu amortizaciju kredita i balonsku isplatu ili odgodu plaćanja glavnice ili kamate.

U slučajevima kredita u stranoj valuti definiranih u članku 4. točka 28. Direktive 2014/17/EU, institucije i vjerovnici bi isto tako trebali u procjenu dužnikovog kapaciteta ispunjavanja obveza uključiti i potencijalne negativne scenarije kretanja tečaja između valute u kojoj dužnik ostvaruje prihode i valute kredita. Institucije i vjerovnici također bi trebali uzeti u obzir i procijeniti sve strategije zaštite od rizika i već postojeće zaštite od rizika, uključujući prirodne zaštite od rizika, kako bi ublažili valutno inducirani kreditni rizik.

Za ugovore o kreditu povezane s nekretninama koji izričito navode da dužnik ili član njegove obitelji ne smiju koristiti nekretninu kao svoje mjesto prebivališta (npr. u ugovorima za kupnju radi davanja u najam), kako je određeno u članku 3. stavku 3. točci (b) Direktive 2014/17/EU, institucije i vjerovnici bi trebali primijeniti kriterije navedene u odjeljku 5.2.3.

5.2.3 Kreditiranje potrošača uz ostale vrste osiguranja

U odnosu na ugovore o kreditu osigurane nekretninom, osim onih obuhvaćenih odjeljkom 5.2.2., institucije i vjerovnici bi trebali primjenjivati, uz odredbe iz odjeljka 5.2.1., i odredbe navedene u ovom odjeljku.

Ako je nekretnina još uvijek u izgradnji i namijenjena je osiguranju prihoda vlasniku u obliku najamnine ili dobiti od prodaje, institucije bi trebale procijeniti fazu izgradnje i fazu nakon dovršetka izgradnje, kada se taj projekt pretvara u nekretninu koja generira prihod. Za potrebe takvih ugovora o kreditu institucije i vjerovnici trebali bi utvrditi:

• a. da dužnik ima vjerodostojan plan povezan s projektom, uključujući procjene svih troškova povezanih s izgradnjom;
• b. da dužnik ima pristup graditeljima, arhitektima, inženjerima i izvođačima koji sudjeluju u izgradnji;
• c. da je dužnik pribavio ili može u budućnosti pribaviti sve potrebne dozvole i potvrde za izgradnju, u skladu s napretkom projekta.

Za ugovore o kreditu povezane s nekretninama koji izričito navode da dužnik ili član njegove obitelji ne smiju koristiti nekretninu kao svoje mjesto prebivališta (npr. u ugovorima za kupnju radi davanja u najam), institucije i vjerovnici bi trebali ocijeniti odnos između budućeg prihoda od najma nekretnine te sposobnosti dužnika da ispunjava svoje obveze.

Kao dio procjene kreditne sposobnosti, institucije bi trebale provesti analize osjetljivosti kako bi uzele u obzir moguće buduće negativne tržišne i idiosinkratske događaje, koji su relevantni za vrstu i svrhu kredita. Takvi događaji mogu uključivati smanjenje prihoda, povećanje kamatnih stopa u slučajevima ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, negativnu amortizaciju kredita, jednokratne otplate glavnice ili odgode plaćanja glavnice ili kamate i, kada je relevantno, smanjenje utrživosti nekretnina, povećanje stope nepopunjenosti te smanjenje cijena najma za slične nekretnine. Institucije i vjerovnici isto bi tako trebali razmotriti posljedice valutno induciranog kreditnog rizika, kako je predviđeno u stavku 108.

5.2.4 Potrošački krediti bez instrumenata osiguranja

U ovom se odjeljku dodatno utvrđuju zahtjevi za procjenu kreditne sposobnosti dužnika s obzirom na obvezu takve procjene koja proizlazi iz članka 8. Direktive 2008/48/EZ. U odnosu na ugovore o kreditu koji podliježu nacionalnim propisima kojima se ta Direktiva prenosi u nacionalno zakonodavstvo, institucije i vjerovnici bi trebali primjenjivati odredbe navedene u ovom odjeljku, uz odredbe iz odjeljka 5.2.1.

Kada je to potrebno, posebno u slučaju dužnika koji su samozaposleni ili imaju sezonski odnosno drugi neredoviti prihod, institucije i vjerovnici bi trebali provesti razumna ispitivanja i poduzeti razumne korake kako bi ocijenili i provjerili kapacitet izvora za otplatu.

Institucije i vjerovnici bi trebali osigurati da sposobnost dužnika da ispuni obveze iz ugovora

• o kreditu nije utemeljena na očekivanom značajnom povećanju prihoda dužnika, osim u slučaju kada iz dokumentacije proizlazi dovoljno dokaza za navedeno.

Institucije i vjerovnici bi, u okviru procjene kreditne sposobnosti, trebali kada je to primjenjivo, provesti analize osjetljivosti koje odražavaju potencijalne negativne događaje u budućnosti, specifične za vrstu kredita. Kada je primjenjivo, institucije i vjerovnici bi isto tako trebali razmotriti posljedice valutno induciranog kreditnog rizika, kako je predviđeno stavkom 108. 5.2.5 Kreditiranje mikropoduzeća i malih poduzeća

Institucije bi trebale procijeniti sadašnju i buduću dužnikovu sposobnost ispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu. Institucije bi također trebale analizirati zahtjev za kredit dužnika kako bi osigurale da je taj zahtjev u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije, politikama, kriterijima za odobravanje kredita, ograničenjima i relevantnim pokazateljima, kao i s bilo kojim makrobonitetnim mjerama koje su primijenila imenovana makrobonitetna tijela.

Institucije bi trebale novčani tok od uobičajenih poslovnih aktivnosti dužnika i, kada je primjenjivo , u okviru ugovora o kreditu, svaki prihod od prodaje imovine, smatrati primarnim izvorima otplate.

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika, institucije bi trebale staviti naglasak na realan i održivi budući prihod i budući novčani tok dužnika, a ne na raspoloživi kolateral. Kolateral sam po sebi ne bi trebao biti glavni kriterij za odobravanje kredita i ne može sam po sebi opravdati odobravanje bilo kojeg ugovora o kreditu. Kolateral bi se trebao smatrati sekundarnim izvorom naplate za instituciju u slučaju nastupanja statusa neispunjavanja obveza ili značajnog pogoršanja profila rizičnosti dužnika, a ne primarnim izvorom otplate, osim kada ugovor o kreditu predviđa da se otplata kredita temelji na prodaji imovine založene kao kolateral ili na raspoloživom likvidnom kolateralu.

Institucije bi pri provedbi procjene kreditne sposobnosti trebale:

• a. analizirati financijski položaj i kreditni rizik dužnika, kako je navedeno u nastavku;
• b. analizirati poslovni model i strategiju dužnika, kako je navedeno u nastavku;
• c. odrediti i procijeniti kreditnu ocjenu dužnika ili interni rejting, gdje je primjenjivo, u skladu s kreditnim politikama i procedurama za kreditni rizik;
• d. uzeti u obzir sve financijske obveze dužnika, kao što su iskorištene i neiskorištene odobrene kreditne linije sa institucijama, uključujući linije za pribavljanje radnog kapitala, kreditnu izloženost dužnika te dosadašnja ponašanja dužnika pri otplati, kao i druge obveze koje proizlaze iz poreza ili prema drugim javnim tijelima ili fondovima socijalnog osiguranja;
• e. kada je relevantno, procijeniti strukturu transakcije, uključujući rizik od strukturne podređenosti i povezanih uvjeta, kao što su odredbe ugovora i, ako je primjenjivo, jamstva trećih strana te strukturu kolaterala.

Institucije bi trebale provesti procjenu kreditne sposobnosti s obzirom na specifičnosti kredita, kao što su priroda, dospijeće i kamatna stopa.

Za procjenu dužnikove sposobnosti ispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu, institucije bi trebale usvojiti prikladne metode i pristupe, koji mogu uključivati i modele, sve dok su usklađene s ovim Smjernicama. Odabir prikladne i primjerene metode trebao bi ovisiti o razini rizika, veličini i vrsti kredita.

Ako je dužnik član grupe povezanih osoba, institucije bi trebale provesti procjenu na pojedinačnoj razini i, gdje je primjenjivo, na razini grupe, u skladu sa smjernicama EBA-e o povezanim osobama, posebno ako se otplata oslanja na novčani tok koji potječe od drugih povezanih strana. Ako je dužnik član grupe povezanih osoba koja je povezana sa središnjim bankama i državama, uključujući središnje vlade, jedinicama regionalne i lokalne samouprave i subjektima javnog sektora, institucije bi trebale procijeniti tog subjekta na pojedinačnoj razini.

Kod kreditnih aktivnosti s prekograničnim elementima (kao što je financiranje trgovine, financiranje izvoza), institucije bi trebale uzeti u obzir političko, gospodarsko i pravno okruženje u kojem posluje inozemna druga ugovorna strana klijenta institucije. Institucije bi trebale procijeniti potencijal kupca da prenese financijska sredstava, kapacitet dobavljača da isporuči narudžbu, uključujući njegov kapacitet ispunjavanja primjenjivih lokalnih pravnih zahtjeva te financijski kapacitet dobavljača da podnese moguća kašnjenja transakcije.

Institucije bi trebale procijeniti izloženost dužnika okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima, posebno okolišnim faktorima, i utjecaj na klimatske promjene te primjerenost strategija ublažavanja koje je odredio dužnik. Ta analiza trebala bi se provesti na razini svakog dužnika, međutim, kada je relevantno, institucije mogu razmotriti i provedbu takve analize na razini portfelja.

Kako bi se identificirali dužnici koji su izravno ili neizravno izloženi povećanom riziku povezanom s okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima, institucije bi trebale razmotriti upotrebu toplinskih mapa u kojima se kroz grafički prikaz ili sustav skaliranja ističu, na primjer, rizici povezane s klimom i rizici za okoliš pojedinačnih gospodarskih (pod)sektora. Za kredite ili dužnike koji su povezani s većim okolišno, socijalnim i upravljačkim faktorima rizika, potrebna je složenija analiza stvarnog poslovnog modela dužnika, uključujući provjeru trenutne i projicirane emisije stakleničkih plinova, tržišnog okruženja, supervizorskih zahtjeva vezanih uz okolišno, socijalne i upravljačke faktore za društva koja se razmatraju te potencijalne učinke propisa o okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima na financijski položaj dužnika.

Analiza financijskog položaja dužnika

Za potrebe analize financijskog položaja u okviru procjene kreditne sposobnosti kako je gore navedeno, institucije bi trebale razmotriti sljedeće:

• a. i trenutni i projicirani financijski položaj, uključujući bilance, kapacitet izvora otplate za ispunjavanje ugovornih obveza, uključujući i u slučaju mogućih nepovoljnih događaja i, kada je relevantno, strukturu kapitala, obrtni kapital, prihod te novčani tok;
• b. kada je relevantno, razinu financijske poluge dužnika, raspodjelu dividendi te stvarne i procijenjene / predviđene kapitalne izdatke kao i njegov ciklus konverzije gotovine u odnosu na proizvod koji se razmatra;
• c. kada je relevantno, profil izloženosti do dospijeća, u odnosu na potencijalna tržišna kretanja, kao što su izloženosti nominirane u stranim valutama i izloženosti osigurane kolateralom u obliku plana štednje namijenjenog otplati izloženosti;
• d. kada je primjenjivo, vjerojatnost nastanka statusa neispunjavanja obveza, na temelju ocjene kreditnog vrednovanja ili internog rejtinga rizičnosti
• e. uporabu primjerenih financijskih pokazatelja i indikatora specifičnih za kategoriju imovine ili vrstu proizvoda, u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije, politikama i ograničenjima postavljenima u skladu s odjeljcima 4.2. i 4.3., uključujući uzimanje u obzir pokazatelja iz Priloga 3. do mjere u kojoj su primjenjivi i primjereni određenom kreditnom prijedlogu.

Institucije bi trebale osigurati da su financijske projekcije korištene u analizi realne i razumne. Te projekcije/predviđanja trebale bi se temeljiti barem na projekciji povijesnih financijskih podataka na budućnost. Institucije bi trebale procijeniti jesu li te projekcije u skladu s gospodarskim i tržišnim očekivanjima institucije. Kada institucije imaju ozbiljne dvojbe u pogledu pouzdanosti tih financijskih projekcija, trebale bi sastaviti vlastite projekcije financijskog položaja dužnika i njegovog kapaciteta otplate.

Ako je primjenjivo, institucije bi trebale procijeniti financijski položaj pri odobravanju kredita holding društvima, i kao zasebnog subjekta, npr. na konsolidiranoj razini, i kao pojedinačnog subjekta, ako holding društvo sâmo nije operativno društvo ili institucije nemaju jamstva od operativnih društava tog holding društva.

Pri procjeni financijskog položaja dužnika, institucije bi trebale procijeniti održivost i ostvarivost budućih kapaciteta otplate pod potencijalnim nepovoljnim uvjetima koji su relevantni za vrstu i svrhu kredita i mogu se dogoditi tijekom trajanja ugovora o kreditu. Takvi događaji mogu uključivati smanjenje prihoda i drugih novčanih tokova, povećanje kamatnih stopa, negativnu amortizaciju kredita, odgode plaćanja glavnice ili kamate, pogoršanja na tržištu i pogoršanja operativnih uvjeta za dužnika te promjene deviznih tečajeva, kada je to relevantno.

Analiza poslovnog modela i poslovne strategije dužnika

Institucije bi trebale procijeniti poslovni model i strategiju dužnika, uključujući i u odnosu na svrhu kredita.

Institucije bi trebale procijeniti dužnikovo znanje, iskustvo i kapacitet upravljanja poslovnim aktivnostima, imovinu ili ulaganja povezana s ugovorom o kreditu (npr. specifična imovina za kredit za poslovnu nekretninu).

Institucije bi trebale procijeniti izvedivost poslovnog plana i povezanih financijskih projekcija u skladu sa specifičnostima sektora u kojem dužnik posluje.

Institucije bi trebale procijeniti ovisnost dužnika o ključnim ugovorima, klijentima ili dobavljačima te na koji način oni utječu na stvaranje novčanog toka, uključujući bilo koje koncentracije.

Institucije bi trebale procijeniti prisutnost bilo kakve potencijalne ovisnosti dužnika o ključnim osobama i, prema potrebi, zajedno s dužnikom, utvrditi moguće mjere ublažavanja. Procjena jamstava i kolaterala

Institucije bi trebale procijeniti bilo koji založeni kolateral koji se koristi u svrhe ublažavanja rizika prema zahtjevima za kolateral koji su određeni u sklonosti preuzimanju rizika institucije, politikama i procedurama, uključujući vrednovanje i vlasništvo te provjeriti svu relevantnu dokumentaciju (npr. je li nekretnina upisana u odgovarajuće registre).

Institucije bi trebale procijeniti bilo kakva jamstva, odredbe ugovora, klauzule o zabrani zalaganja imovine i ugovore o servisiranju duga koji se koriste u svrhu ublažavanja rizika.

Kada je to relevantno za odluke o kreditu, institucije bi trebale procijeniti dužnikov vlasnički kapital i poboljšanje njegove kreditne sposobnosti, kroz instrumente, kao što su osiguranje hipotekarnog kredita te preuzimanje obveza trajnog financiranja i jamstva za otplatu iz vanjskih izvora.

Ako ugovor o kreditu uključuje bilo kakav oblik jamstva trećih strana, institucije bi trebale procijeniti razinu zaštite koju to jamstvo pruža i, ako je relevantno, provesti procjenu kreditne sposobnosti jamca primjenom odgovarajućih odredbi ovih Smjernica, ovisno o tome je li jamac fizička osoba ili pravna osoba. Procjena kreditne sposobnosti jamca trebala bi biti razmjerna veličini jamstva u odnosu na kredit i vrstu jamca.

5.2.6 Kreditiranje srednjih i velikih poduzeća

Institucije bi trebale procijeniti trenutnu i buduću dužnikovu sposobnost ispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu. Institucije bi također trebale analizirati dužnikov zahtjev za kredit kako bi osigurale da je zahtjev u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije, politikama, kriterijima za odobravanje kredita, limitima i relevantnim pokazateljima, kao i s bilo kojim makrobonitetnim mjerama koje su primijenila imenovana makrobonitetna tijela.

Institucije bi trebale uzeti u obzir da novčani tok od uobičajenih poslovnih aktivnosti dužnika i, kada je primjenjivo s obzirom na namjenu ugovora o kreditu, svaki prihod od prodaje imovine čine primarne izvore otplate.

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika, institucije bi trebale staviti naglasak na realan i održivi budući prihod i budući novčani tok dužnika, a ne dostupni kolateral. Kolateral sam po sebi ne bi trebao biti glavni kriterij za odobravanje kredita i ne može sam po sebi opravdati odobravanje bilo kojeg ugovora o kreditu. Kolateral bi se trebao smatrati sekundarnim izvorom naplate za instituciju u slučaju nastanka statusa neispunjavanja obveza ili značajnog pogoršanja profila rizičnosti, a ne primarnim izvorom otplate, osim kada ugovor o kreditu predviđa da se otplata kredita temelji na prodaji imovine založene kao kolateral ili raspoloživom likvidnom kolateralu.

Institucije bi pri provedbi procjene kreditne sposobnosti trebale:

• a. analizirati financijski položaj i kreditni rizik dužnika kako je navedeno u nastavku;
• b. analizirati organizacijsku strukturu, poslovni model i strategiju dužnika, kako je navedeno u nastavku;
• c. odrediti i procijeniti kreditnu ocjenu dužnika ili interni rejting, gdje je primjenjivo, u skladu s politikama i procedurama za kreditni rizik;
• d. uzeti u obzir sve financijske obveze dužnika, kao što su sve iskorištene i neiskorištene kreditne linije u institucijama, uključujući linije za obrtni kapital, kreditnu izloženost dužnika te prethodna ponašanja dužnika pri otplati, kao i druge obveze koje proizlaze iz poreza ili prema drugim javnim tijelima ili fondovima socijalnog osiguranja;
• e. procijeniti strukturu transakcije, uključujući rizik strukturne podređenosti i povezanih uvjeta, npr. ugovorne obveze i, ako je primjenjivo, jamstva trećih strana i strukturu kolaterala.

Institucije bi trebale provesti procjenu kreditne sposobnosti s obzirom na specifičnosti kredita, kao što su priroda, dospijeće i kamatna stopa.

Institucije bi trebale procijeniti izloženost dužnika okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima, posebno okolišnim faktorima i utjecaj na klimatske promjene te prikladnost strategije ublažavanja koje je odredio dužnik.

Ako je dužnik član grupe povezanih osoba, institucije bi trebale provesti procjenu na pojedinačnoj razini i, prema potrebi, na razini grupe, u skladu sa smjernicama EBA-e o povezanim osobama, posebno ako se otplata oslanja na novčani tok koji potječe od drugih povezanih strana. Ako je dužnik član grupe povezanih osoba koje su povezane sa središnjim bankama i državama, uključujući središnje vlade, jedinicama regionalne i lokalne samouprave i subjektima javnog sektora, institucije bi trebale procijeniti tog subjekta na pojedinačnoj razini.

Kod kreditnih aktivnosti s prekograničnim elementima (npr. financiranje trgovine, financiranje izvoza), institucije bi trebale uzeti u obzir političko, gospodarsko i pravno okruženje u kojem posluje inozemna druga ugovorna strana klijenta institucije. Institucije bi trebale procijeniti potencijal kupca da prenese financijska sredstava, kapacitet dobavljača da isporuči narudžbu, uključujući njegov kapacitet ispunjavanja primjenjivih lokalnih pravnih zahtjeva te financijski kapacitet dobavljača da podnese moguća kašnjenja transakcije.

Kako bi se identificirali dužnici koji su izravno ili neizravno izloženi povećanom riziku povezanom s okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima, institucije bi trebale razmotriti upotrebu toplinskih mapa u kojima se kroz grafički prikaz ili sustav skaliranja ističu, na primjer, rizici povezani s klimom i rizici za okoliš pojedinačnih gospodarskih (pod)sektora. Za kredite ili dužnike koji su povezani s većim okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima rizika, potrebna je složenija analiza stvarnog poslovnog modela dužnika, uključujući provjeru trenutne i projicirane emisije stakleničkih plinova, tržišnog okruženja, supervizorskih zahtjeva u vezi s okolišnih, socijalnih i upravljačkih faktora za društva koja se razmatraju te potencijalne učinke propisa o okolišnim, socijalnim i upravljačkim faktorima na financijski položaj dužnika.

Analiza financijskog položaja dužnika

Za potrebe analize financijskog položaja u okviru procjene kreditne sposobnosti kako je gore navedeno, institucije bi trebale razmotriti sljedeće:

• a. i trenutni i predviđeni financijski položaj, uključujući bilance i strukturu kapitala, obrtni kapital, prihod, novčani tok i kapacitet izvora otplate za ispunjavanje ugovornih obveza, npr. sposobnost servisiranja duga, uključujući i moguće nepovoljne događaje (vidjeti također analizu osjetljivosti) — stavke koje treba analizirati trebale bi uključivati, između ostalog, slobodan novčani tok dostupan za servisiranje duga predmetnog kreditnog proizvoda;
• b. neto operativni prihod i profitabilnost, posebno u vezi s kamatnim dugom;
• c. razinu financijske poluge dužnika, raspodjelu dividendi, i stvarne i predviđene kapitalne izdatke te njegov ciklus konverzije gotovine u odnosu na kreditni proizvod koji se razmatra;
• d. profil izloženosti do dospijeća u odnosu na potencijalna tržišna kretanja (npr. izloženosti nominirane u stranim valutama i izloženosti osigurane kolateralom u obliku plana štednje);
• e. gdje je primjenjivo, vjerojatnost nastanka statusa neispunjavanja obveza, na temelju ocjene kreditnog vrednovanja ili internog rejtinga rizičnosti;
• f. uporabu primjerenih financijskih pokazatelja i indikatora specifičnih za kategoriju imovine ili vrsti proizvoda, u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije, politikama i ograničenjima postavljenima u skladu s odjeljcima 4.2. i 4.3., uključujući uzimanje u obzir pokazatelja iz Priloga 3. do mjere u kojoj su primjenjivi i primjereni određenom kreditnom prijedlogu.

Institucije bi trebale osigurati da su projekcije koje se upotrebljavaju u analizi realne i razumne te u skladu s gospodarskim i tržišnim očekivanjima institucije. Kada institucije imaju ozbiljne dvojbe u pogledu pouzdanosti tih financijskih projekcija, trebale bi sastaviti vlastite projekcije financijskog položaja dužnika i njegovog kapaciteta otplate te, kada je to relevantno, upotrebljavati vlastite projekcije kako bi preispitali projekcije koje su dostavili dužnici.

Institucije bi također trebale procijeniti kapacitet dužnika za stvaranje profita u budućnosti, kako bi izmjerile utjecaj zadržane dobiti i posljedično utjecaj na vlasnički kapital, posebno u slučajevima kada dužnik nije bio u mogućnosti ostvariti pozitivan financijski rezultat tijekom određenog vremena.

Institucije bi trebale provesti procjenu dužnikovog ciklusa konverzije gotovine, kako bi izmjerile vrijeme koje je potrebno za konverziju ulaganja u vlastitu imovinu i drugih ulaznih resursa u gotovinu prodajom njegovih specifičnih proizvoda i usluga. Institucije bi trebale razumjeti ciklus konverzije gotovine dužnika kako bi procijenile potrebe za obrtnim kapitalom i utvrdile stalne troškove radi procjene kontinuirane sposobnosti otplate kreditnih proizvoda tijekom vremena.

Institucije bi trebale, kada je to relevantno, procijeniti te financijske pokazatelje u odnosu na pokazatelje i ograničenja određenih u njihovoj sklonosti preuzimanju rizika, politikama kreditnog rizika i ograničenjima, u skladu s odjeljcima 4.2. i 4.3.

Institucije bi trebale procijeniti financijski položaj pri odobravanju kredita holding društvima, i kao zasebnog subjekta, npr. na konsolidiranoj razini, i kao pojedinačnog subjekta, ako holding društvo sâmo nije operativno društvo ili institucije nemaju jamstva od operativnih društava tog holding društva.

Analiza osjetljivosti pri procjeni kreditne sposobnosti

Institucije bi trebale procijeniti održivost i izvedivost financijskog položaja dužnika te buduće kapacitete za otplatu pod potencijalnim nepovoljnim uvjetima koji se mogu pojaviti tijekom trajanja ugovora o kreditu. U tu svrhu institucije bi trebale provesti pojedinačnu ili višefaktorsku analizu osjetljivosti, uzimajući u obzir tržišne i idiosinkratske događaje odnosno kombinaciju bilo koje od njih.

Ta analiza osjetljivosti trebala bi uzeti u obzir sve opće i pojedinačne specifične aspekte ovisno o vrsti imovine i proizvoda koji mogu utjecati na kreditnu sposobnost dužnika.

Kada se provodi analiza osjetljivosti dužnikovog kapaciteta otplate u negativnim budućim uvjetima, institucije bi trebale uzeti u obzir sljedeće događaje koji su najviše relevantni za specifične okolnosti i poslovne modele dužnika:

Idiosinkratski događaji

• a. ozbiljan, ali moguć pad prihoda ili profitnih marži dužnika;
• b. ozbiljan, ali moguć događaj operativnog gubitka;
• c. nastanak ozbiljnih, ali mogućih problema u upravljanju;
• d. propast značajnih trgovinskih partnera, kupaca ili dobavljača;
• e. teška, ali moguća šteta na ugledu;
• f. težak, ali moguć odljev likvidnosti, teške, ali moguće promjene izvora financiranja ili teško, ali moguće povećanje stupnja bilančne poluge;
• g. negativna kretanja cijene imovine kojima je dužnik pretežno izložen (npr. kao sirovina ili završni proizvod) i valutno induciranog kreditnog rizika;

Tržišni događaji

• h. ozbiljan, ali moguć makroekonomski pad;
• i. ozbiljan, ali moguć pad u gospodarskim sektorima u kojima djeluju dužnik i njegovi klijenti;
• j. znatna promjena političkog, regulatornog i geografskog rizika;
• k. ozbiljno, ali moguće povećanje troška financiranja, npr. povećanje kamatne stope za 200 baznih bodova za sve kreditne proizvode dužnika. Analiza poslovnog modela i poslovne strategije dužnika

Institucije bi trebale procijeniti poslovni model i strategiju dužnika, uključujući u odnosu na svrhu kredita.

Institucije bi trebale procijeniti dužnikovo znanje, iskustvo i kapacitet upravljanja poslovnim aktivnostima, imovinu ili ulaganja povezana s ugovorom o kreditu (npr. specifična imovina za kredit za poslovnu nekretninu).

Institucije bi trebale procijeniti izvedivost poslovnog plana i povezanih financijskih projekcija u skladu s specifičnostima sektora u kojem dužnik posluje.

Institucije bi trebale procijeniti ovisnost dužnika o ključnim ugovorima, klijentima ili dobavljačima te na koji način oni utječu na stvaranje novčanog toka, uključujući bilo koje koncentracije.

Procjena jamstava i kolaterala

Institucije bi trebale procijeniti bilo koji založeni kolateral prema zahtjevima za kolateral koji su određeni u sklonosti preuzimanju rizika institucije, politikama i procedurama, uključujući vrednovanje i vlasništvo, te provjeriti svu relevantnu dokumentaciju (npr. je li nekretnina upisana u odgovarajuće registre).

Institucije bi trebale procijeniti bilo kakva jamstva, odredbe ugovora, klauzule o zabrani zalaganja imovine i ugovore o otplati duga koji se upotrebljavaju u svrhu ublažavanja rizika. Institucije bi također trebale razmotriti je li vrijednost kolaterala na neki način povezana s poslovanjem dužnika ili kapacitetom stvaranja novčanog toka.

Institucije bi trebale procijeniti vlasnički kapital i poboljšanje njegove kreditne sposobnosti kroz instrumente, kao što su osiguranje hipotekarnog kredita te preuzimanje obveza trajnog financiranja i jamstva za otplatu iz vanjskih izvora.

Ako ugovor o kreditu uključuje bilo kakav oblik jamstva trećih strana, institucije bi trebale procijeniti razinu zaštite koju pruža jamstvo i, ako je relevantno, provesti procjenu kreditne sposobnosti jamca primjenom odgovarajućih odredbi ovih Smjernica, ovisno o tome je li jamac fizička osoba ili pravna osoba. Procjena kreditne sposobnosti jamca trebala bi biti razmjerna veličini jamstva u odnosu na kredit i vrstu jamca.

Ako u transakcijama sindiciranih kredita ili projektnog financiranja tokovi plaćanja pri transakcijama prolaze kroz neku treću stranu, npr. ovlaštenog agenta, institucije (ili ovlašteni vodeći organizatori ili njihovi imenovani agenti) bi trebale procijeniti stabilnost tog agenta. Za prekogranične transakcije kreditiranja i projektnog financiranja, agent bi trebao biti jedini izdavatelj bilo kakvih jamstava, akreditiva ili sličnih dokumenata izdanih u ime dobavljača u transakciji. 5.2.7 Kreditiranje poslovnih nekretnina

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučajevima kreditiranja poslovnih nekretnina, pored općih kriterija za procjenu kreditne sposobnosti kako je određeno u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6., institucije bi trebale primijeniti kriterije navedene u ovome odjeljku. Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučajevima kreditiranja poslovnih nekretnina koje će upotrebljavati dužnik koji je vlasnik nekretnine za poslovanje, institucije bi trebale primjenjivati samo kriterije iz odjeljaka 5.2.5. i 5.2.6.

Institucije bi trebale procijeniti i potvrditi iskustvo dužnika u vezi s vrstom, veličinom i zemljopisnom lokacijom poslovne nekretnine. Kada je dužnik društvo posebne namjene kojega sponzorira drugi subjekt, institucije bi trebale procijeniti iskustvo subjekta koji sponzorira u vezi s vrstom, veličinom i zemljopisnom lokacijom poslovne nekretnine.

Institucije bi trebale provesti analizu kapaciteta nekretnine da ostvaruje prihode i procjenu izgleda za refinanciranje. U tim bi se procjenama trebao uzeti u obzir obvezujući rok trajanja kredita za poslovnu nekretninu navedenog u zahtjevu za kredit.

Pri procjeni dužnikovog kapaciteta otplate, institucije bi trebale procijeniti, gdje je relevantno:

• a. održivost novčanog toka;
• b. kvalitetu najmoprimca, utjecaj promjena trenutnog prihoda od najma na raspored amortizacije, uvjete najma, rokove dospijeća i uvjete te povijest plaćanja najmoprimca ako već postoji;
• c. izglede za ponovno iznajmljivanje, novčani tok koji je potreban za servisiranje kredita u skladu s ugovorom o kreditu ako postoje potrebe za ponovnim iznajmljivanjem; ako je primjenjivo, prihode od nekretnine u razdoblju gospodarskog pada te fluktuacije u prihodima od najma tijekom vremena, kako bi se procijenila prisutnost pretjerano komprimiranih prinosa;
• d. potrebne kapitalne izdatke za nekretninu tijekom trajanja kredita.

Kod procjene izgleda za ponovno iznajmljivanje bilo koje nekretnine, institucije bi trebale uzeti u obzir potražnju najmoprimaca za tim nekretninama, uzimajući u obzir ponudu usporedivih nekretnina, stanje i značajke nekretnine, lokaciju nekretnine i blizinu relevantne infrastrukture koja služi nekretnini.

Kod odobravanja kredita za poslovne nekretnine kod kojih se tijekom trajanja kredita otplaćuju samo kamate, a glavnica se ne amortizira (engl. interest-only loan ), institucije bi trebale procijeniti podupire li novčani tok nekretnine razinu amortizacije predviđene ekonomskom životnom ciklusu nekretnine, kako bi se odredio iznos glavnice i kamate kredita u slučajevima povećanja omjera vrijednosti kredita i založene nekretnine (LTV) za tu nekretninu ili redovne razine omjera vrijednosti kredita i založene nekretnine (LTV) na relevantnom tržištu. Institucije bi također trebale razmotriti takvu analizu kada je kreditna kvaliteta dužnika dodatno poboljšana kroz, npr. imovinu raspoloživu za prodaju, koja je pravno provediva u razumnom roku.

Za potrebe analize osjetljivosti pod nepovoljnim kretanjima na tržištu i idiosinkratskim događajima, institucije bi trebale, uz događaje navedene u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6. uzeti u obzir i sljedeće, kao primjenjivo:

• a. ponovno iznajmljivanje, uključujući promjene cijena najma, trajanje najma u odnosu na troškove servisiranja kredita tijekom njegova trajanja, povećanje stopa nepopunjenosti, troškove održavanja i obnove, razdoblja bez najamnine i poticaje za najam;
• b. rizike i kašnjenja povezane s refinanciranjem;
• c. rizik kapitalnih izdataka;
• d. druge relevantne kriterije.

5.2.8 Kreditiranje izgradnje nekretnina

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučajevima kreditiranja izgradnje nekretnina, uz opće uvjete za procjenu kreditne sposobnosti kako je određeno u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6., institucije bi trebale primijeniti uvjete navedene u ovom odjeljku.

Procjena kreditne sposobnosti trebala bi u skladu sa životnim ciklusom kredita, obuhvatiti i fazu izgradnje, uključujući njezine situacije kada je to relevantno, i fazu nakon dovršetka izgradnje, kada se projekt prenamjenjuje u kredit za poslovnu nekretninu. Potonja faza trebala bi se procjenjivati kao kredit za poslovnu nekretninu, u skladu s odredbama ovih Smjernica.

U procjeni faze izgradnje, institucije bi trebale utvrditi da dužnik:

• a. ima vjerodostojan poslovni plan, koji uključuje obrazloženje za izgradnju i projekciju svih troškova povezanih s izgradnjom, koji je provjerio neovisan stručnjak;
• b. ima pristup graditeljima, arhitektima, inženjerima i izvođačima za izgradnju nekretnine;
• c. dobio je ili je u mogućnosti dobiti sve potrebne dozvole i potvrde za izgradnju u budućnosti, kako projekt napreduje i prije isplate(a).

Institucije bi trebale osigurati da izračun troškova povezanih s izgradnjom uključuje izdatke za nepredviđene situacije i moguća prekoračenja planiranih izdataka. Planirani nepredviđeni izdatci trebali bi biti uključeni u kreditna ograničenja ili vlasnički kapital. Institucije bi trebale procijeniti razinu gotovinskih rezervi i likvidnosni profil dužnika kako bi osigurale da dužnik ima kapacitet financirati neplanirane izdatke zbog prekoračenja troškova i kašnjenja, ako ih ima, iznad iznosa za nepredviđene izdatke.

Institucije bi trebale procijeniti izvedivost bilo kojih projiciranih neto primitaka od prodaje, u smislu vrijednosti i obujma prodaje te rokova.

Institucije bi trebale obavljati posjete na terenu, gdje je relevantno uz pratnju odgovarajuće kvalificirane osobe radi provjere glavnih sastavnica lokacije, uključujući pristup i specifičnost lokacije, te pohraniti sažetak takvog posjeta u dokumentaciju o dužniku.

Osim procjene kreditne sposobnosti dužnika, institucije bi trebale, kada je to relevantno (npr. u slučajevima poziva za uplatu marže), procijeniti ulagatelje u vlasnički kapital projekta, s naglaskom na procjeni njihova financijskog položaja, relevantnog stručnog znanja i iskustava u sličnim projektima, kao i usklađenost interesa između ulagatelja u vlasnički kapital i institucija koje nude kredite za isti projekt.

5.2.9 Transakcije s financijskom polugom

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučajevima transakcija s financijskom polugom, uz opće uvjete o procjeni kreditne sposobnosti određene u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6., institucije bi trebale u procesu odobravanja kredita prepoznati prekomjernu razinu dužnikovog omjera financijske poluge, definiranu kao omjer ukupnog duga prema dobiti prije kamata, poreza i amortizacije (EBITDA). Transakcije s prekomjernom financijskom polugom trebale bi biti iznimka (i trebale bi biti u skladu sa sklonošću preuzimanju rizika institucije) te tvoriti dio eskalacijskog okvira za kreditna ovlaštenja i upravljanja rizicima institucije.

Institucije bi trebale provesti opsežnu procjenu dužnikova kapaciteta otplate duga ili razduživanja do održivih razina u razumnom roku.

5.2.10 Financiranje brodogradnje i brodarske industrije

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučaju kreditiranja brodogradnje i brodarske industrije, uz opće uvjete za procjenu kreditne sposobnosti kako je određeno u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6., institucije bi trebale primijeniti specifične kriterije navedene u ovom odjeljku. Institucije bi posebno trebale procijeniti sljedeće:

• a. omjer prihoda plovila u odnosu na troškove (operativni troškovi, uključujući osiguranje, plaće, održavanje, maziva te troškove kamata);
• b. omjer trenutačne starosti plovila i očekivanog korisnog vijeka trajanja;
• c. karakteristike dužnikove flote u odnosu na svjetsku flotu (opseg aktivnosti novogradnje, broj slobodnih neiskorištenih plovila, broj otpisanih plovila za svaki segment i starost plovila odredit će prekomjernu tonažu i utjecaj na troškove prijevoza tereta);
• d. vrednovanje plovila s korektivnim faktorom ili bez njega (ako su plovila uključena kao izvor otplate), kako bi se odrazili troškovi prodaje, vremenska vrijednost novca i nesigurnosti u pogledu likvidnosti i utrživosti imovine, osim ako pojedinačna vrednovanja nisu moguća zbog toga što se plovilima upravlja u sklopu veće flote s vrlo različitim vrstama zarade.

Institucije bi također trebale uzeti u obzir druge čimbenike, kao što su ponuda i potražnja na tržištu za određenu vrstu plovila, sadašnje i buduće obrasce trgovanja za razmatranu vrstu plovila, nužnost da kredit nema prava prijenosa potraživanja ili da ima jamstva ili da postoji dugoročan čarter s prihvatljivim krajnjim korisnikom te ako vlasnik plovila može pružiti druga osiguranja, kao što su prijenos čartera i osiguranja, naplate dionica i gotovinski kolateral ili hipoteke na drugoj imovini, kao što su nekretnine i sestrinska plovila.

U slučaju kreditiranja brodogradnje, institucije bi trebale utvrditi da dužnik:

• a. ima vjerodostojan poslovni plan koji uključuje obrazloženje za izgradnju i projekciju svih povezanih troškova koje je provjerio neovisni stručnjak;
• b. ima pristup graditeljima, brodarskim projektantima, inženjerima i izvođačima za izgradnju plovila;
• c. ima ili je u mogućnosti dobiti sve potrebne dozvole i potvrde za izgradnju u budućnosti, kako projekt napreduje.

5.2.11 Projektno financiranje

Pri procjeni kreditne sposobnosti dužnika u slučajevima projektnog financiranja, uz opće uvjete za procjenu kreditne sposobnosti kako je određeno u odjeljcima 5.2.5. i 5.2.6., institucije bi trebale slijediti specifične kriterije navedene u ovome odjeljku.

Institucije bi trebale procijeniti primarni izvor otplate kredita, a to je prihod koji se ostvaruje iz imovine (projekta) koja se financira. Institucije bi trebale procijeniti novčani tok povezan s projektom, uključujući i buduće kapacitete za ostvarivanje prihoda nakon završetka projekta, uzimajući u obzir primjenjivo regulatorno ili pravno ograničenje (npr. regulaciju cijena, regulaciju stope povrata, prihode koji podliježu ugovorima po načelu „uzmi ili plati”, zakonodavstvo iz područja okoliša i propise koji utječu na profitabilnost projekta).

Institucije bi u najvećoj mogućoj mjeri trebale osigurati da sva imovina projekta te tekući i budući novčani tok i računi budu založeni u korist institucije koja daje zajmove omogućuje kreditiranje ili u korist agenta/davatelja osiguranja (engl. underwriter ) u slučaju sindiciranog ili klupskog kredita. Ako je za projekt osnovano društvo posebne namjene, dionice u tom društvu posebne namjene trebalo bi dati instituciji u zalog, kako bi institucija/agent prema potrebi mogla preuzeti vlasništvo nad tim društvom. U slučajevima sindiciranih ili klupskih kredita, sporazumi među vjerovnicima trebali bi regulirati pristup svakog vjerovnika založenim sredstvima i imovini.

U procjeni faze izgradnje projekta, institucije bi trebale utvrditi da dužnik:

• a. ima vjerodostojan poslovni plan koji uključuje obrazloženje za izgradnju i projekciju svih troškova povezanih s izgradnjom koju je provjerio neovisni stručnjak;
• b. ima pristup graditeljima, arhitektima, inženjerima i izvođačima projekta;
• c. ima ili je u mogućnosti dobiti sve potrebne dozvole i potvrde za izgradnju u budućnosti, kako projekt napreduje.

Institucije bi trebale osigurati da izračun troškova povezanih s izgradnjom, koji je dužnik dostavio, uključuje izdatke za nepredviđene situacije i moguća prekoračenja planiranih izdataka. Takvi planirani nepredviđeni izdatci trebale bi biti uključene u kreditno ograničenje ili vlasnički kapital. Institucije bi trebale procijeniti razinu gotovinskih pričuva i likvidnosni profil dužnika ili ulagatelja u vlasnički kapital kako bi se osiguralo da oni imaju kapacitet za financiranje nepredviđenih izdataka u slučaju prekoračenja troškova i kašnjenja, ako će ih biti, iznad planiranog iznosa za nepredviđene izdatke.

Uz procjenu kreditne sposobnosti dužnika, institucije bi trebale procijeniti ulagatelje u vlasnički kapital projekta i pri tome se usredotočiti, kada je relevantno, na procjenu njihovog financijskog položaja, relevantno znanje i iskustvo u sličnim projektima te na sposobnost i spremnost podržavanja projekta tijekom njegova trajanja.