4.2 Načela praksi upravljanja kreditnim rizicima i računovodstvo očekivanih kreditnih gubitaka

Upravljačko tijelo kreditne institucije treba biti odgovorno za odobravanje i redovito pregledavanje strategije upravljanja kreditnim rizicima kreditne institucije te glavnih politika i postupaka za identificiranje, mjerenje, vrednovanje, praćenje, izvještavanje i umanjivanje kreditnih rizika dosljedno s odobrenom sklonošću za preuzimanje rizika u skladu s odlukom upravljačkog tijela. Osim toga, kako bi se ograničio rizik koji izloženosti u obliku financiranja predstavljaju deponentima i, općenitije, financijskoj stabilnosti, upravljačko tijelo kreditne institucije treba tražiti od višeg rukovodstva da se pridržava dobrih praksi preuzimanja rizika⁸ .

⁸ Odbor za financijsku stabilnost (FSB) objavio je načela dobre prakse za kredite osigurane hipotekom na stambene nekretnine u travnju 2012., čiji je cilj osigurati okvir za zakonodavstva za uspostavu minimalnih prihvatljivih standarda za preuzimanje rizika izloženosti u obliku financiranja kod zajmova osiguranih nekretninama; dostupno na www.financialstabilityboard.org/publications/r_120418.pdf. EBA je objavila smjernice o procjeni kreditne sposobnosti (EBA/GL/2015/11) koje su usklađene s načelima FSB-a i obuhvaćaju neka od njih.

Kako bi ispunilo te obveze, upravljačko tijelo treba dati višem rukovodstvu upute da:

• a. razvije i održava odgovarajuće postupke koji bi trebali biti sustavni i dosljedno primjenjivani kako bi odredilo odgovarajuće rezervacije u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom;
• b. uspostavi i primijeni učinkovit sustav unutarnjih kontrola za procjenjivanje i mjerenje kreditnih rizika; povremeno podnosi izvještaje o rezultatima postupka procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika, uključujući procjene rezervacija za ECL;
• c. uspostavi, primijeni i po potrebi ažurira odgovarajuće politike i procedure kako bi interno obavijestilo o postupku procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika cjelokupno relevantno osoblje, posebno članove osoblja koji su uključeni u taj postupak.

Više rukovodstvo treba biti odgovorno za provedbu strategije kreditnih rizika koju je odobrilo upravljačko tijelo i razvoj prethodno navedenih politika i postupaka.

Učinkovit sustav unutarnje kontrole za procjenjivanje i mjerenje kreditnih rizika treba uključivati:

• a. mjere usklađivanja s važećim zakonima, propisima, internim politikama i procedurama;
• b. mjere osiguravanja nadzora nad cjelovitošću korištenih podataka i razumnog osiguravanja odražavanja toga da su rezervacije u financijskim izvještajima kreditne institucije i izvještajima koji se podnose nadležnom tijelu pripremljen u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom i relevantnim nadzornim zahtjevima;
• c. dobro definirane postupke ocjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika koji su neovisni o funkciji davanja zajmova (premda je na odgovarajući način uzimaju u obzir), koji sadrže:
• i. učinkovit sustav procjenjivanja kreditnih rizika koji se dosljedno primjenjuje, točno stupnjuje na temelju različitih svojstava kreditnih rizika, pravovremeno identificira promjene kreditnog rizika i poziva na odgovarajuće djelovanje;
• ii. učinkovit postupak kojim se osigurava da se sve relevantne i razumne i utemeljene informacije, uključujući informacije o budućim događajima, na odgovarajući način razmotri pri procjenjivanju kreditnih rizika i mjerenju ECL-a. To uključuje održavanje odgovarajućih izvještaja, pojedinosti o izvršenim pregledima te identificiranje i opise uloga i odgovornosti uključenog osoblja;
• iii. politiku procjenjivanja kojom se osigurava mjerenje ECL-a na razini pojedinačne izloženosti i također, kada je to potrebno za ispravno mjerenje ECL-a u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom, na razini portfelja na način da se izloženosti grupiraju u skupine na temelju identificiranih zajedničkih svojstava kreditnih rizika;
• iv. učinkovit postupak validacije modela kako bi se osiguralo da modeli procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika budu kontinuirano u mogućnosti generirati točne, dosljedne i nepristrane prognostičke procjene. To uključuje uspostavu politike i procedura kojima se opisuje struktura odgovornosti i izvještavanja postupka validacije modela, unutarnja pravila za procjenjivanje i odobravanje promjena modela i izvještavanje o ishodu validacije modela;
• v. jasno formalno komuniciranje i koordinaciju između osoblja kreditne institucije za kreditne rizike, osoblja za financijsko izvještavanje, višeg rukovodstva, upravljačkog tijela i drugih uključenih u procjenu kreditnih rizika i postupak mjerenja ECL-a. To također treba biti dokumentirano pisanim politikama i procedurama, izvještajima uprave i zapisnicima uključenih odbora kao što su odbori upravljačkog tijela ili višeg rukovodstva; i
• d. funkcijom interne revizije⁹ koja:
• i. neovisno ocjenjuje učinkovitost sustava i postupaka kreditne institucije za procjenjivanje i mjerenje kreditnih rizika, uključujući sustav ocjenjivanja kreditnih rizika; i
• ii. daje preporuke koje se odnose na bilo koju slabost uočenu tijekom tog ocjenjivanja.

Načelo 2. – Dobre metodologije ECL-a

Kreditne institucije trebaju usvojiti, dokumentirati i pridržavati se politika koje uključuju dobre metodologije, procedure i kontrole za procjenu i mjerenje kreditnih rizika kod svih izloženosti u obliku financiranja. Utvrđivanje rezervacija treba se temeljiti na tim metodologijama i rezultirati ispravnim i pravovremenim priznavanjem ECL-a u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom.

⁹ Članak 74. Direktive 2013/36/EU i EBA-ine smjernice o internom upravljanju (GL 44).

Postupak procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika treba pružiti relevantne podatke višem rukovodstvu kako bi donosilo iskustvene prosudbe o kreditnim rizicima po izloženostima u obliku financiranja i procjeni ECL-a po tim izloženostima.

Kreditne institucije u najvećoj mogućoj mjeri, iskoristiti i integrirati zajedničke postupke, sustave, alate i podatke koji se koriste unutar kreditne institucije kako bi odredile treba li, kada i pod kojim uvjetima, odobriti kredit; pratile kreditne rizike; i mjerile rezervacije za računovodstvene potrebe i za potrebe adekvatnosti kapitala.

Kreditne institucije u svojim metodologijama za utvrđivanje rezervacija trebaju jasno dokumentirati definicije ključnih pojmova povezanih s procjenjivanjem kreditnih rizika i mjerenjem ECL-a (poput stopa gubitka i migracije, događaja gubitka i nastupanje statusa neispunjenja obveza). Kada se koriste različiti pojmovi, podatci ili pretpostavke u različitim funkcijskim područjima (kao što su računovodstvo, adekvatnost kapitala i upravljanje kreditnim rizicima), osnovni razlozi za te razlike trebaju biti dokumentirani i treba ih odobriti više rukovodstvo. Podatci i pretpostavke korišteni za procjene ECL-a trebaju se pregledavati i ažurirati sukladno zahtjevima primjenjivog računovodstvenog okvira.

Kreditne institucije trebaju uspostaviti odgovarajuće postupke i sustave kako bi na odgovarajući način identificirale, mjerile, procjenjivale, pratile, izvještavale te umanjile razinu kreditnog rizika. Tijekom prijelaza na računovodstveni model ECL-a treba ocijeniti postojeće postupke i sustave i, ako je potrebno, preinačiti ih kako bi se prikupili i analizirali relevantni podatci koji utječu na procjenjivanje kreditnih rizika i utvrđivanje ECL-a.

Kreditne institucije trebaju prihvatiti i pridržavati se pisanih politika i procedura kojima se opisuju sustavi i kontrole kreditnih rizika koje se koriste u njihovim metodologijama za upravljanje kreditnim rizicima te odvojene uloge i odgovornosti upravljačkog tijela od višeg rukovodstva kreditne institucije.

Dobre metodologije za procjenjivanje kreditnih rizika i mjerenje razina rezervacija (prema vrsti izloženosti, na primjer stanovništvu ili velikim klijentima) trebaju posebno:

• a. uključivati robustan postupak koji je osmišljen tako da osigura kreditnoj instituciji sposobnost identificiranja razine, prirode i pokretača kreditnih rizika nakon početnog priznavanja izloženosti u obliku financiranja kako bi se osiguralo da kasnije promjene kreditnog rizika mogu biti uočene i kvantificirane;
• b. uključivati kriterije kojima se na odgovarajući način uzima u obzir utjecaj informacija o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike. Bez obzira na to provodi li se procjenjivanje kreditnih rizika na skupnoj ili pojedinačnoj osnovi, kreditna institucija treba biti sposobna dokazati da je razmotrila navedeno tako da se priznavanje ECL-a ne odgađa. Navedeni kriteriji trebaju dovesti do identificiranja čimbenika koji utječu na otplatu, bez obzira jesu li povezani s poticajima, voljom ili sposobnošću dužnika da izvršava ugovorne obveze ili odredbama i uvjetima izloženosti u obliku financiranja. Ekonomski čimbenici koji se uzimaju u obzir (poput stope nezaposlenosti ili stope popunjenosti) trebaju biti relevantni za procjenu i, ovisno o okolnostima, mogu biti na međunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini;
• c. uključivati, za skupno procjenjivane izloženosti, opis osnove za stvaranje skupina portfelja izloženosti sa zajedničkim obilježjima kreditnog rizika;
• d. identificirati i dokumentirati metode procjenjivanja i utvrđivanja ECL-a (kao što je metoda stope gubitka, vjerojatnost nastupanja statusa neispunjenja obveza (engl. probability of default ; PD) / gubitak zbog neispunjenja obveza (engl. loss-given-default ; LGD) ili druga metoda) koje je potrebno primijeniti na svaku izloženost ili portfelj;
• e. dokumentirati razloge prikladnosti odabrane metode, posebno ako se na različite portfelje i vrste pojedinačnih izloženosti primjenjuju različite metode utvrđivanja ECL-a. Kreditne institucije trebaju biti sposobne objasniti nadležnim tijelima razloge svake promjene pristupa mjerenju (na primjer, prelazak s metode stope gubitka na metodu PD/LGD) i kvantitativne utjecaje takvih promjena;
• f. dokumentirati:
• i. ulazne vrijednosti, podatke i pretpostavke korištene u postupku procjenjivanja rezervacija kao što su povijesne stope gubitaka, procjene PD/LGD i ekonomske prognoze;
• ii. kako se određuje trajanje izloženosti ili portfelja (uključujući način na koji su uzeta u obzir očekivana prijevremena plaćanja i neispunjenja obveza);
• iii. vremensko razdoblje za koje se procjenjuje iskustvo ranijih gubitaka;
• iv. sva usklađenja nužna za procjenu ECL-a u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom. Na primjer, ako se postojeći i prognozirani ekonomski uvjeti razlikuju od onih koji su postojali tijekom korištenog razdoblja povijesne procjene, treba izvršiti prilagodbe koje dosljedno prate te razlike. Dodatno, kada je kreditna institucija pretrpjela malo stvarnih gubitaka ili ih uopće nije bilo u promatranom povijesnom razdoblju, a postojeći uvjeti ili uvjeti koji se odnose na buduće razdoblje mogu se razlikovati od uvjeta prisutnih tijekom povijesnog razdoblja, utjecaj tih promjena na ECL treba procjenjivati i mjeriti;
• g. uključivati postupak za procjenjivanje prikladnosti značajnih ulaznih podataka i pretpostavki u odabranoj metodi mjerenja ECL-a. Osnova za ulazne vrijednosti i pretpostavke korištene u postupku procjenjivanja rezervacija treba biti dosljedna iz razdoblja u razdoblje. Kada se ulazni podatci i pretpostavke ili osnova za njih promijeni, treba dokumentirati razloge za to;
• h. identificirati situacije koje bi općenito dovele do promjene metoda mjerenja ECL-a, ulaznih podataka ili pretpostavki iz razdoblja u razdoblje (na primjer, kreditna institucija može navesti da kredit koji je prethodno procijenjen na skupnoj osnovi koristeći metodu PD/LGD može biti pojedinačno vrednovan koristeći metodu diskontiranog novčanog toka po primitku novih informacija o dužniku kao što je gubitak zaposlenja);
• i. uzeti u obzir relevantne unutarnje i vanjske čimbenike koji mogu utjecati na procjenu ECL-a kao što su standardi odobravanja plasmana primijenjeni kod inicijalnog ugovaranja izloženosti u obliku financiranja kao i promjene industrijskih, geografskih, ekonomskih i političkih čimbenika;
• j. prikazati kako se određuju sastavnice ECL-a (na primjer, stope povijesnih gubitaka ili analiza migracija kao polazište, prilagođeno za informacije o postojećim i očekivanim uvjetima). Kreditna institucija treba imati nepristran pogled na nesigurnost i rizike u svojim aktivnostima davanja zajmova prilikom procjenjivanja ECL-a;
• k. identificirati čimbenike koji se razmatraju prilikom određivanja prikladnih povijesnih vremenskih razdoblja tijekom kojih se procjenjuje iskustvo prethodnih gubitaka. Kreditna institucija treba čuvati dovoljnu količinu povijesnih podataka o gubitcima kako bi se osigurala smislena analiza iskustva o kreditnim gubitcima radi upotrebe kao polazne točke pri procjenjivanju razine rezervacija na skupnoj ili pojedinačnoj osnovi;
• l. odrediti mjeru u kojoj vrijednost sredstava osiguranja i druga sredstva za smanjenje kreditnih rizika utječu na ECL;
• m. opisati politike i procedure kreditne institucije o otpisima i oporavku;
• n. zahtijevati da analize, procjene, provjere i drugi zadatci/postupci koji su ulazni podatci ili rezultat postupka procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika izvršava kompetentno i odgovarajuće osposobljeno osoblje, a validira osoblje koje je neovisno o aktivnosti odobravanja zajmova kreditne institucije. Navedeni ulazni podatci i rezultati dobiveni od tih funkcija trebaju biti dobro dokumentirani, a dokumentacija treba uključivati jasna objašnjenja kojima se potkrepljuju analize, procjene i pregledi;
• o. dokumentirati metode korištene za validaciju modela za mjerenje ECL-a (na primjer, retroaktivna testiranja);
• p. osigurati da procjene ECL-a na odgovarajući način uključuju podatke o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike koji nisu već uključeni u rezervacije mjerene na temelju pojedinačne izloženosti. Zbog toga može biti potrebno da rukovodstvo upotrijebi svoju iskustvenu kreditnu prosudbu kako bi se razmotrila opća kretanja u cijelom kreditnom portfelju, promjene poslovnog modela kreditne institucije, makroekonomske čimbenike itd.; i
• q. zahtijevati da postupak za procjenjivanje sveukupne prikladnosti rezervacija u skladu s relevantnim računovodstvenim okvirom, uključuje redovitu provjeru modela ECL-a.

Postupak kojim se kreditna institucija koristi za identificiranje kreditnih rizika treba osigurati da čimbenici koji utječu na promjene kreditnog rizika i ECL-a budu redovito pravilno identificirani. Dodatno, razmatranje kreditnih rizika svojstvenih novim proizvodima i aktivnostima treba biti ključan dio postupka identificiranja kreditnih rizika, procjenjivanja kreditnih rizika i mjerenja ECL-a.

Više rukovodstvo treba razmotriti relevantne činjenice i okolnosti, uključujući informacije o budućim događajima koji će vjerojatno dovesti do odstupanja ECL-a od povijesnog iskustva i koji mogu utjecati na kreditne rizike i punu naplativost novčanih tokova.

U odnosu na čimbenike povezane sa karakterom, sposobnošću i kapitalom dužnika, uvjete izloženosti u obliku financiranja i vrijednosti založene imovine kao sredstvo osiguranja zajedno s drugim čimbenicima za smanjenje kreditnih rizika koji mogu utjecati na potpunu naplativost novčanih tokova, kreditna institucija treba (ovisno o vrsti izloženosti) razmotriti:

• a. politike i procedure kreditiranja, uključujući standarde odobravanja plasmana i uvjete kreditiranja koji su bili na snazi pri početnom priznavanju dužnikove izloženosti u obliku financiranja i je li izloženost u obliku financiranja nastala kao izuzetak od tih politika. Politika kreditiranja kreditne institucije treba uključivati pojedinosti o njezinim standardima preuzimanja rizika te smjernicama i procedurama koje određuju postupak odobravanja kreditiranja kreditne institucije;
• b. izvore stalnih prihoda dužnika koji su dostupni za podmirivanje dospjelih obveza;
• c. dužnikovu sposobnost stvaranja dovoljnog novčanog toka za vrijeme trajanja financijskog instrumenta;
• d. ukupnu visinu zaduženosti dužnika i očekivanja o promjeni;
• e. poticaje ili spremnost dužnika da izvrše obveze;
• f. neopterećenu imovinu¹⁰ koju dužnik može založiti kao sredstvo osiguranja na tržištu ili bilateralno kako bi prikupio sredstva i očekivanja o promjeni vrijednosti te imovine;
• g. razumno moguće jednokratne događaje i ponavljajuće ponašanje koji mogu utjecati na sposobnost dužnika da ispunjava ugovorne obveze; i
• h. pravovremeno procjenjivanje vrijednosti instrumenata osiguranja i razmatranje čimbenika koji mogu utjecati na buduću vrijednosti sredstava osiguranja (imajući na umu da vrijednosti sredstava osiguranja izravno utječu na procjene LGD-a).

¹⁰ Provedbena uredba Komisije (EU) br. 2015/79 od 18. prosinca 2014. o izmjeni Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 680/2014 o utvrđivanju provedbenih tehničkih standarda o nadzornom izvješćivanju institucija u skladu s Uredbom (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s opterećenosti imovine, jedinstvenim obrascem s točkama podataka i pravilima validacije.

Kada mogu utjecati na sposobnost kreditne institucije da naplati dospjele obveze, kreditne institucije trebaju razmotriti čimbenike koji se odnose na poslovni model kreditne institucije te postojeće i prognozirane makroekonomske uvjete, uključujući, između ostalog,:

• a. tržišno natjecanje te pravne i regulatorne zahtjeve;
• b. kretanja ukupnog obujma kredita institucije;
• c. ukupan profil rizičnosti izloženosti u obliku financiranja kreditne institucije i očekivanja o njegovoj promjeni;
• d. koncentraciju kredita prema dužnicima ili prema vrsti proizvoda, segmentu ili geografskom tržištu;
• e. očekivanja naplate, otpisa i prakse ponovne uspostave naplate;
• f. kvalitetu sustava kreditne institucije za kontrolu kreditnih rizika i stupanj nadzora koji provodi više rukovodstvo i upravljačko tijelo kreditne institucije; i
• g. druge čimbenike koji mogu utjecati na ECL uključujući, između ostalog, očekivanja o promjenama u stopi nezaposlenosti, bruto domaćem proizvodu, referentnim kamatnim stopama, inflaciji, uvjetima likvidnosti ili tehnologiji.

Dobre metodologije kreditnih rizika trebaju uzeti u obzir različite potencijalne scenarije i ne trebaju se oslanjati isključivo na subjektivne, pristrane ili pretjerano optimistična razmatranja. Kreditne institucije trebaju razviti i dokumentirati svoje postupke za izradu relevantnih scenarija koji će se koristiti pri procjenjivanju ECL-a. Posebno:

• a. kreditne institucije trebaju dokazati i dokumentirati kako bi se procjene ECL-a mijenjale pri promjenama u scenarijima, uključujući promjene relevantnih vanjskih uvjeta koji mogu utjecati na procjene ECL-a ili komponente izračuna ECL-a (poput PD i LGD parametara);
• b. kreditne institucije trebaju imati dokumentirani postupak za određivanje vremenskog horizonta scenarija i, ako je to relevantno, kako se procjenjuje ECL kod izloženosti čije trajanje premašuje razdoblje obuhvaćeno jednom ili više korištenih gospodarskih prognoza;
• c. scenariji mogu biti interno razvijeni ili ih mogu izraditi vanjski dobavljači. Kod interno razvijenih scenarija kreditne institucije trebaju imati više vrsta stručnjaka kao što su stručnjaci za rizike, ekonomisti, voditelji poslovanja te više rukovodstvo koji pomažu u odabiru scenarija koji su relevantni za profil izloženosti kreditne institucije kreditnim rizicima. Za scenarije koje izrađuju vanjski dobavljači kreditne institucije trebaju osigurati da vanjski dobavljač prilagodi scenarije tako da odražavaju profil izloženosti kreditne institucije kreditnim i poslovnim rizicima, jer kreditne institucije ostaju odgovorne za te scenarije;
• d. retroaktivno testiranje treba biti provedeno kako bi se osiguralo da su uzeti u obzir, i ugrađeni u procjene ECL-a, najrelevantniji ekonomski čimbenici koji utječu na sposobnost naplate i kreditne rizike; i
• e. ako su raspoloživi tržišni pokazatelji (kao što je CDS raspon (engl. credit default swap spread ;), više rukovodstvo može ih smatrati valjanom referentnom vrijednošću s kojom može uspoređivati dosljednost vlastitih prosudbi.

Iako kreditna institucija ne treba kroz simulacije identificirati ili izraditi model svakog mogućeg scenarija, treba razmotriti sve razumne i utemeljene podatke koji su relevantni za proizvod, dužnika, poslovni model ili ekonomsko i regulatorno okruženje pri izradi procjena ECL-a. Pri izradi takvih procjena za potrebe financijskog izvještavanja kreditne institucije trebaju razmotriti iskustvo i rješenja u sličnim postupcima koje su provele u regulatorne svrhe (premda namjena scenarija stresnih uvjeta nije da se izravno koriste u računovodstvene svrhe). Podatci o budućim događajima, uključujući ekonomske prognoze i povezane čimbenike kreditnih rizika koji se koriste za procjene ECL-a, trebaju biti dosljedni s ulaznim podatcima za druge relevantne procjene unutar financijskih izvještaja, proračuna, strateških i planova kapitala te drugim podatcima korištenima za upravljanje i izvještavanje unutar kreditne institucije.

Više rukovodstvo treba moći dokazati da razumije i na pravilan način razmatra svojstvene rizike pri određivanju cijene izloženosti u obliku financiranja. Kreditne institucije trebaju posvetiti posebnu pažnju sljedećim činjenicama koje su indikativne za neadekvatne procjene ECL-a:

• a. odobravanje kredita dužnicima temeljem nesigurnih izvora prihoda (koji bi u krizi mogli postati nestalni) ili bez dokumentacije ili kod ograničene provjere izvora dužnikovih prihoda;
• b. visoki zahtjevi servisiranja duga u odnosu na neto dostupne dužnikove očekivane novčane tokove;
• c. fleksibilni planovi otplate, uključujući privremene obustave plaćanja, plaćanje isključivo kamate i negativnu amortizaciju;
• d. za financiranje na temelju nekretnina i druge imovine, kreditiranje u iznosu jednakom ili većem od vrijednosti financirane imovine ili na drugi način ne osiguravaju odgovarajuću zaštitu putem sredstava osiguranja;
• e. neprimjerena povećanja promjena izloženosti u obliku financiranja zbog financijskih teškoća s kojima se suočava dužnik¹¹ ili ponovni dogovor o izloženosti / promjena izloženosti u obliku financiranja zbog drugih razloga (kao što su konkurentski pritisak s kojim se suočava kreditna institucija);
• f. zaobilaženje zahtjeva u pogledu klasificiranja i ocjenjivanja, uključujući promjenu plana, refinanciranje ili reklasifikaciju izloženosti u obliku financiranja;
• g. neopravdana povećanja obujma kredita, posebno u odnosu na povećanje obujma kredita koje provode drugi vjerovnici na istom tržištu; i
• h. povećavanje obujma i ozbiljnosti dospjelih i niskokvalitetnih kredita i kredita s umanjenom vrijednošću.

¹¹ Vidjeti također Provedbenu uredbu Komisije (EU) br. 2015/227 od 9. siječnja 2015. o izmjeni Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 680/2014 o utvrđivanju provedbenih tehničkih standarda o nadzornom izvješćivanju institucija u skladu s Uredbom (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 41, 20. 2. 2015., str. 1.) kojom se uspostavljaju konkretne definicije restrukturiranja i neprihodujućih izloženosti.

Računovodstvene politike kreditnih institucija trebaju zadovoljiti, i njihova metodologija rezervacija treba uključivati, kriterije za (a) ponovni dogovor o izloženosti / promjene izloženosti u obliku financiranja zbog financijskih teškoća ili drugih razloga uzimajući u obzir i konkretne definicije restrukturiranja utvrđene u 2. dijelu Priloga V. Provedbene uredbe Komisije (EU) 680/2014 i (b) tretman kupljene ili stvorene izloženosti u obliku financiranja umanjenoj za kreditne gubitke sukladno definiciji temeljem primjenjivog računovodstvenog okvira:

• a. Kreditne institucije trebaju uzeti u obzir sljedeće kriterije u vezi s ponovnim dogovorom o izloženosti / promjenama izloženosti u obliku financiranja:
• i. Metodologija rezervacija treba omogućiti kreditnim institucijama izvršavanje robusnog procjenjivanja kreditnih rizika i mjerenje ECL-a na takav način da razina rezervacija nastavlja odražavati mogućnost naplate glavnice ponovno dogovorene / izmijenjene izloženosti, bez obzira na to je li izvorna imovina i dalje priznata temeljem primjenjivog računovodstvenog okvira.
• ii. Ponovni dogovori / promjene ne trebaju automatski voditi k zaključku da je odmah došlo do smanjenja kreditnih rizika te izloženosti. Svako smanjenje razine rezervacija zbog poboljšanih kreditnih rizika prikazano u izvještajima treba biti potkrijepljeno čvrstim dokazima. Klijenti trebaju na dosljedan i zadovoljavajući način dokazati sposobnost otplate tijekom razumnog vremenskog razdoblja prije nego što bi se moglo smatrati da su kreditni rizici smanjeni uzimajući u obzir i relevantne zahtjeve za izloženosti u probnom razdoblju sukladno definiciji u 2. dijelu Priloga V. Provedbene uredbe Komisije (EU) 680/2014.
• iii. Kreditne institucije trebaju pažljivo razmotriti je li naplata glavnice kredita razumno osigurana kada se otplata vrši u obliku plaćanja isključivo kamate nakon ponovnog dogovora ili promjene uvjeta. Osim toga, dodatna očekivana kašnjenja u plaćanju tih novčanih tokova može ukazivati na to da se kreditni rizici nisu poboljšali te stoga razinu ECL-a treba pažljivo iznova procjenjivati.
• iv. Metodologije također trebaju osigurati da kreditno osoblje bez odlaganja obavijesti računovodstvene funkcije institucije kada se postigne novi dogovor o izloženosti ili se ona izmjeni kako bi se osigurao odgovarajući računovodstveni tretman te promjene. Kod složenijih ponovnih dogovora i izmjena potrebno je uspostaviti redovitu komunikaciju između kreditnog osoblja i službe računovodstva.
• b. Kreditne institucije trebaju uzeti u obzir sljedeće kriterije u vezi s kupljenom ili stvorenom izloženosti umanjenoj za kreditne gubitke:
• i. Metodologija treba omogućiti odgovarajuću identifikaciju i računovodstveni tretman kupljene ili stvorene izloženosti umanjene za kreditne gubitke.
• ii. Procjene novčanog toka za te izloženosti u obliku financiranja treba provjeravati jednom tijekom svakog izvještajnog razdoblja i ažurirati ako je potrebno. Takvo ažuriranje treba na odgovarajući način biti potkrijepljeno i dokumentirano te ga treba odobriti više rukovodstvo.

Načelo 3. – Postupak ocjenjivanja kreditnih rizika i svrstavanje u skupine

Kreditna institucija treba imati uspostavljen postupak ocjenjivanja kreditnih rizika radi odgovarajućeg svrstavanja izloženosti u obliku financiranja u skupine na temelju zajedničkih obilježja kreditnih rizika.

Postupak rangiranja kreditnih rizika

U sklopu postupka ocjenjivanja kreditnih rizika, kreditne institucije trebaju imati uspostavljene sveobuhvatne postupke i informacijske sustave za praćenje kvalitete svojih izloženosti u obliku financiranja. To uključuje učinkovit postupak ocjenjivanja kreditnih rizika kojim se obuhvaća promjenjiva razina, priroda te pokretači kreditnih rizika koji se mogu pojaviti tijekom vremena, a kako bi se razumno osiguralo da se sve izloženosti u obliku financiranja pravilno prate i da se rezervacije ECL-a mjere na odgovarajući način.

Postupak rangiranja kreditnih rizika treba uključivati i funkciju neovisne provjere. Početno dodjeljivanje ocjena kreditnih rizika izloženostima i njihovo kontinuirano ažuriranje koje provodi izravno angažirano kreditno osoblje treba biti podložno provjeri neovisne kontrolne funkcije.

Kreditne institucije trebaju uzeti u obzir niz kriterija prilikom dodjeljivanja ocjene kreditnih rizika pri početnom priznavanju izloženosti u obliku financiranja uključujući, u mjeri u kojoj je to relevantno, vrstu proizvoda, odredbe i uvjete, vrstu i iznos sredstava osiguranja, obilježja i geografsku rasprostranjenost dužnika ili kombinaciju toga.

Prilikom izmjena postojećih ocjena kreditnih rizika, bilo na bazi portfelja ili pojedinačnoj bazi, kreditne institucije trebaju uzeti u obzir druge mjerodavne čimbenike poput, između ostalog, promjenu projekcija za predmetnu djelatnost, stope rasta poslovanja, očekivanja potrošača i promjena ekonomskih prognoza (poput kamatnih stopa, stopa nezaposlenosti i cijena roba) kao i slabosti u odobravanja plasmana identificiranih nakon početnog priznavanja.

Sustav ocjenjivanja kreditnih rizika treba obuhvaćati sve izloženosti u obliku financiranja prilikom ocjenjivanja utjecaja promjena kreditnog rizika, a ne samo one kod kojih je došlo do znatnog povećanja kreditnog rizika, u vezi kojih su nastali gubitci ili kojima je na drugi način vrijednost umanjena za kreditne gubitke. Time se omogućava odgovarajuće razlikovanje kreditnih rizika i svrstavanje u skupine izloženosti u obliku financiranja unutar sustava ocjenjivanja kreditnih rizika, te odražavanje rizika pojedinačnih izloženosti kao i, kada se promatra skupno za sve izloženosti, razine kreditnog rizika u portfelju kao cjelini. U tom kontekstu, učinkovit sustav ocjenjivanja kreditnih rizika treba omogućiti kreditnim institucijama identificiranje kako migracije kreditnih rizika tako i znatnih promjena kreditnih rizika.

Kreditne institucije trebaju opisati elemente svog sustava ocjenjivanja kreditnih rizika, na način da jasno definiraju svaki stupanj kreditnog rizika i da odrede osoblje odgovorno za izradu, provedbu, rad i uspješno funkcioniranje sustava kao i one odgovorne za periodičko ispitivanje i validaciju (tj. neovisnu funkciju za provjeru).

Stupnjevi kreditnih rizika trebaju biti provjeravani kad god se zaprime novi relevatni podatci ili kada se promijeni očekivanje kreditne institucije u pogledu kreditnog rizika. Dodijeljene ocjene kreditnih rizika treba periodički provjeravati (na primjer, bar jednom godišnje ili češće ako je to propisano u zakonodavstvu) kako bi se na odgovarajući način osigurala točnost i ažurnost tih ocjena. Ocjene kreditnih rizika za pojedinačno ocijenjene izloženosti u obliku financiranja koje su višeg rizika ili je njihova vrijednost umanjena za kreditne gubitke treba pregledavati češće od jednom godišnje. Procjene ECL-a trebaju biti pravovremeno ažurirane tako da odražavaju promjene ocjena kreditnog rizika bilo za skupine izloženosti ili za pojedinačne izloženosti.

Svrstavanje u skupine na temelju zajedničkih obilježja kreditnih rizika

Kreditne institucije trebaju svrstavati izloženosti sa zajedničkim obilježjima kreditnih rizika na način koji je dovoljno detaljan da je moguće razumno procijeniti promjene kreditnog rizika i utjecaj tih promjena na procjenu ECL-a za te skupine.

Metodologija kreditne institucije za svrstavanje izloženosti u skupine radi procjenjivanja kreditnih rizika (primjerice prema vrsti instrumenta, uvjetima proizvoda, segmentu djelatnosti/tržišta, geografskoj lokaciji ili starosti) treba dokumentirati, provjeriti i interno odobriti više rukovodstvo.

Izloženosti u obliku financiranja treba svrstavati u skupine prema zajedničkim obilježjima kreditnih rizika tako da promjene u razini kreditnih rizika odražavaju utjecaj promjenjivih uvjeta na zajedničku grupu pokretača kreditnih rizika. To uključuje razmatranje učinka na razini kreditnih rizika skupine uslijed promjena podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike. Više rukovodstvo treba provjeravati osnovu za svrstavanje u skupine kako bi se osiguralo da izloženosti unutar skupine ostanu homogene u pogledu utjecaja pokretača kreditnih rizika na njih te da se relevantna obilježja kreditnih rizika i njihov utjecaj na razinu kreditnih rizika skupine ne mijenjaju tijekom vremena.

Izloženosti ne treba svrstavati u skupine na takav način da povećavanje kreditnih rizika određenih izloženosti bude prikriveno rezultatima skupine kao cjeline.

Kreditne institucije trebaju imati uspostavljen robustan postupak koji će osiguravati odgovarajuće početno svrstavanja izloženosti u obliku financiranja u skupine. Posljedično, svrstavanje izloženosti u skupine treba biti ponovno procijenjeno, te izloženosti treba iznova segmentirati (razvrstati) ako se zaprime novi relevantni podatci ili ako izmijenjena očekivanja kreditne institucije u pogledu kreditnih rizika upućuju na opravdanost trajne prilagodbe. Ako kreditna institucija nije sposobna provesti pravovremeno novo segmentiranje izloženosti, treba koristiti privremena usklađenja.

Uporaba privremenih usklađenja

Kreditne institucije trebaju koristiti privremena usklađenja rezervacija samo kao privremeno rješenje, posebno u prolaznim okolnostima ili kada nema dovoljno vremena za odgovarajuće uključenje relevantnih novih podataka u postojeći postupak modeliranja i ocjenjivanja kreditnih rizika, ili kod ponovnog segmentiranja postojećih skupina izloženosti u obliku financiranja, ili kada izloženosti u obliku financiranja unutar skupine izloženosti u obliku financiranja reagiraju na čimbenike i događaje na način koji je različit od početnog očekivanja.

Tijekom dugog razdoblja za čimbenike rizika koji nisu prolazni takva usklađenja se ne trebaju kontinuirano koristiti. Ako se ne očekuje da je razlog za usklađenje privremen, kao što je , primjerice, pojava novog pokretača rizika koji prethodno nije bio ugrađen u metodologiju rezervacija predmetne institucije, treba u kratkom vremenu ažurirati metodologiju tako da sadrži čimbenik za koji se očekuje da će imati trajan utjecaj na mjerenje ECL-a.

Korištenje privremenih usklađenja zahtijeva korištenje značajnih mjera prosudbe i otvara mogućnost za pristranost. Kako bi se izbjeglo stvaranje mogućnosti za pristranost, privremena usklađenja trebaju biti dosljedna s prognozama budućih događaja te potkrijepljena odgovarajućom dokumentacijom i predmet odgovarajućih postupaka internog upravljanja.

Načelo 4. – Adekvatnost rezervacija

Ukupan iznos rezervacija kreditne institucije, bez obzira na to jesu li rezervacije određene na skupnoj ili pojedinačnoj osnovi, trebaju biti adekvatne i dosljedne s ciljevima primjenjivog računovodstvenog okvira.

Kreditne institucije trebaju primijeniti dobre metodologije kreditnih rizika s ciljem da sveukupno stanje rezervacija za ECL bude izrađeno u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom i da na odgovarajući način odražava ECL unutar tog okvira.

Pri procjenjivanju adekvatnosti rezervacija kreditne institucije trebaju uzeti u obzir relevantne čimbenike i očekivanja na datum izvještavanja koji bi mogli utjecati na naplativost preostalih novčanih tokova tijekom trajanja skupine izloženosti u obliku financiranja ili pojedinačne izloženosti u obliku financiranja. Kreditne institucije trebaju razmotriti podatke koji nadilaze povijesne i postojeće podatke te trebaju uzeti u obzir razumne i utemeljene podatke o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike koji su relevantni za razmatrane izloženost(i) (na primjer maloprodaja ili veleprodaja) u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom.

Ovisno o sposobnosti uključivanja podataka o budućim događajima u procjenu ECL-a, kreditne institucije mogu koristiti pristup pojedinačnog ili skupnog procjenjivanja, no bez obzira na korišteni pristup, trebaju biti dosljedni relevantnim računovodstvenim zahtjevima i ne smiju dovesti do značajno različitih rezervacija. Pojedinačna i skupna procjena zajedno čine osnovicu za rezervacije za ECL.

Korišteni pristup procjene ECL-a treba biti najprikladniji u datim okolnostima i u pravilu treba biti usklađen s načinom na koji kreditna institucija upravlja izloženošću u obliku financiranja. Na primjer, skupno procjenjivanje često se koristi za velike skupine homogenih izloženosti u obliku financiranja sa zajedničkim obilježjima kreditnih rizika kao što je, primjerice, portfelj stanovništvo. Pojedinačno procjenjivanje često se provodi za značajne izloženosti ili gdje su identificirani određeni problemi na razini pojedinačnog kredita, kao što su krediti na popisu posebnog praćenja (engl. watch list ) te dospjeli krediti.

Bez obzira na korišteni pristup procjenjivanja (pojedinačno ili skupno), kreditna institucija treba osigurati da to ne dovodi do kašnjenja priznavanja ECL-a.

Kada kreditna institucija koristi pojedinačno procjenjivanje, procjena ECL-a treba uvijek uključivati očekivani utjecaj svih razumnih i utemeljenih podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike koji utječu na mogućnost naplate i kreditni rizik. Prilikom primjene pristupa pojedinačnog procjenjivanja, na isti način kao i u slučaju skupnog procjenjivanja, dokumentacija kreditne institucije treba jasno pokazivati kako su podatci o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike, odraženi u pojedinačnom procjenjivanju.

U slučajevima kada pojedinačno procjenjivanje izloženosti, koje provodi kreditna institucija, ne uzima u obzir podatke o budućim događajima na odgovarajući način, te kako bi se omogućilo identificiranje veze između podataka o budućim događajima i procjena ECL-a, koje nisu nužno očigledne na pojedinačnoj razini, institucija treba svrstati izloženosti u obliku financiranja sa zajedničkim obilježjima kreditnih rizika u skupine kako bi procijenila učinak podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomskih čimbenika. Nasuprot tome, kada kreditne institucije utvrde da su svi razumni i utemeljeni podatci o budućim događajima ugrađeni u pojedinačno ocjenjivanje ECL-a, dodatno ocjenjivanje koje se odnosi na buduće događaje ne treba provoditi i na skupnoj osnovi, ako bi to dovelo do dvostrukog obračunavanja. Načelo 5. – Validacija modela ECL-a

Kreditna institucija treba imati uspostavljene politike i procedure za odgovarajuću validaciju modela korištenih za mjerenje ECL-a.

Kreditne institucije mogu upotrijebiti u postupku procjenjivanja i mjerenja ECL-a modele i procjene temeljene na pretpostavkama za identificiranje i mjerenje rizika na razini pojedinačne izloženosti u obliku financiranja i na ukupnoj razini portfelja, uključujući ocjenjivanje kredita, identificiranje kreditnih rizika, mjerenje rezervacija ECL-a za potrebe računovodstva, testiranja osjetljivosti na stres i alokacije kapitala. U modelima korištenima u postupku mjerenja i procjenjivanja ECL-a treba uzeti u obzir utjecaj promjena na varijable kreditnih rizika i dužnika, kao što su promjene PD-a, LGD-a, iznosa izloženosti, vrijednosti sredstava osiguranja, migraciju vjerojatnosti neispunjenja obveza te na interne ocjene kreditnih rizika dužnika temeljene na povijesnim, postojećim, razumnim i utemeljenim podatcima o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike.

Kreditne institucije trebaju imati uspostavljenu robusnu politike i procedure za odgovarajuću provjeru točnosti i dosljednosti modela korištenih za ocjenjivanje kreditnih rizika i mjerenje ECL-a, uključujući njihove postupke i sustave ocjenjivanja kreditnih rizika temeljene na modelima i procjenu svih relevantnih komponenti rizika, kako na početku korištenja modela tako i na kontinuiranoj osnovi. Takve politike i procedure trebaju na odgovarajući način uključivati ulogu stručne prosudbe.

Validacija modela treba se provoditi kada se modeli ECL-a prvi put razviju i kada se u modele unose značajne promjene i ona treba osigurati da su modeli pogodni za njihovu predviđenu namjenu na kontinuiranoj osnovi.

Dobar okvir validacije modela treba uključivati, između ostalog, sljedeće elemente:

• a. jasne uloge i odgovornosti za validaciju modela, s odgovarajućom neovisnošću i kompetencijama. Validacija modela treba se izvršavati neovisno o postupku razvoja modela te je mora provesti osoblje s potrebnim iskustvom i stručnošću. Zaključci i ishodi validacije modela trebaju biti odmah i pravovremeno prikazani u izvještaju odgovarajućoj razini nadležnosti. Ako je kreditna institucija izdvojila svoju funkciju validacije vanjskoj strani, kreditna institucija ostaje odgovorna za učinkovitost svih provedenih validacija modela te treba osigurati da posao koji izvrši vanjska strana zadovoljava elemente dobre validacije modela na trajnoj osnovi.
• b. Odgovarajući opseg i metodologija validacije modela treba uključivati sustavni postupak procjenjivanja robusnosti, dosljednosti i točnosti modela, kao i njegovu kontinuiranu relevantnost predmetnoj pojedinačnoj izloženosti u obliku financiranja ili portfelju. Učinkovit postupak validacije modela također treba omogućiti identificiranje potencijalnih ograničenja modela i njihovo pravovremeno rješavanje. Opseg validacije treba uključivati provjeru ulaznih podataka modela, dizajna modela i rezultata/učinkovitosti modela.
• • Ulazni podatci modela: kreditne institucije trebaju imati interno uspostavljene standarde kvalitete i pouzdanosti podataka (povijesnih, postojećih i podataka o budućim događajima), koji su korišteni kao ulazne vrijednosti modela. Podatci korišteni za procjenu rezervacija za ECL trebaju biti relevantni za portfelje kreditne institucije i, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, točni, pouzdani i potpuni (tj. bez isključenja koja bi mogla učiniti procjene ECL-a pristranima). Validacija treba osigurati da korišteni podatci zadovoljavaju te standarde.
• • Dizajn modela: za dizajn modela, validacijom treba ocijeniti da su temeljne postavke modela dobre, priznate i općenito prihvaćene za njegovu predviđenu namjenu. S gledišta budućih događaja, validacija također treba procijeniti u kojoj mjeri model, na razini ukupnog modela i na razini pojedinačnog čimbenika rizika, može uzeti u obzir promjene u ekonomskom ili kreditnom okruženju, kao i promjene poslovnog profila portfelja ili strategije, a da značajno ne smanji robusnost modela.
• • Rezultati/ učinkovitost modela: kreditne institucije trebaju imati interno uspostavljene standarde prihvatljive učinkovitosti modela. U slučaju kada se značajno prekrše pragovi učinkovitosti, treba poduzeti korekcijske mjere kao što su ponovno kalibriranje modela ili ponovna izrada modela.
• c. Sveobuhvatna dokumentacija okvira i postupka validacije modela. Treba uključivati dokumentiranje izvršenih postupaka validacije i svih promjena metodologije validacije i predmetnih alata, raspona korištenih podataka, rezultata validacije te, ako je bilo potrebno, svih korektivnih aktivnosti koje su poduzete. Kreditne institucije trebaju osigurati redovito provjeravanje i ažuriranje dokumentacije.
• d. Provjera postupka validacije modela koji provode neovisne strane (npr. unutarnjih ili vanjskih strana) radi procjenjivanja sveukupne učinkovitosti postupka validacije modela i neovisnosti postupka validacije modela od postupka razvoja modela. Nalazi provjere trebaju biti odmah i pravovremeno prikazani u izvještaju odgovarajućoj razini nadležnosti (npr. višem rukovodstvu, odboru za reviziju).

Načelo 6. – Iskustvena kreditna prosudba

Korištenje iskustvene kreditne prosudbe koju provodi kreditna institucija, posebno uzimajući u obzir razumne i utemeljene podatke o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike, nužno je za procjenjivanje kreditnih rizika i mjerenje ECL-a.

Kreditne institucije trebaju imati nužne alate kako bi se osigurala robusna procjena i pravovremeno priznavanje ECL-a. S obzirom na to da podatci o povijesnim gubitcima ili utjecaju postojećih uvjeta ne moraju u potpunosti odražavati kreditne rizike kod izloženosti u obliku financiranja, kreditne institucije trebaju koristiti svoju iskustvenu kreditnu prosudbu kako bi temeljito ugradile očekivane utjecaje svih razumnih i utemeljenih podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike, u svoju procjenu ECL-a. Korištenje iskustvene kreditne prosudbe koju provodi kreditna institucija treba biti dokumentirano u metodologiji kreditnih rizika kreditne institucije, koja podliježe odgovarajućem nadzoru.

Povijesni podatci daju korisnu osnovu za identificiranje kretanja i korelacija potrebnih za identificiranje pokretača kreditnih rizika za izloženosti u obliku financiranja. Ipak, procjene ECL-a ne smiju zanemariti utjecaj (budućih) događaja i uvjeta na te pokretače. Procjena treba odražavati očekivane buduće novčane manjkove nastale kao posljedica navedenog utjecaja.

Razmatranje podataka o budućim događajima ne treba izbjegavati, na temelju toga što kreditna institucija smatra trošak uključivanja tih podataka vrlo visokim ili nepotrebnim, niti zbog toga što je formuliranje scenarija koji se odnose na buduće događaje nesigurno, osim ako taj dodatni trošak i radno opterećenje, koje je potrebno, ne doprinose visokokvalitetnoj primjeni računovodstvenog okvira ECL-a.

Kreditne institucije trebaju biti sposobne dokazati da podatci o budućim događajima uključeni u postupak ocjenjivanja ECL-a imaju poveznicu s pokretačima kreditnih rizika za određene izloženosti ili portfelje. S obzirom na to da ne mora biti moguće dokazati snažnu poveznicu u formalnom statističkom obliku između određenih vrsta podataka, ili čak skupa podataka kao cjeline, te pokretača kreditnih rizika, kreditne institucije trebaju koristiti svoju iskustvenu kreditnu prosudbu pri utvrđivanju prikladne razine za pojedinačne ili skupne rezervacije. Kada čimbenik koji se odnosi na buduće događaje, a koji je identificiran kao relevantan, nije uključen u pojedinačno ili skupno procjenjivanje, mogu biti nužna privremena usklađenja.

Makroekonomske prognoze i drugi relevantni podatci trebaju biti primijenjeni dosljedno u portfeljima, gdje navedene prognoze/pretpostavke utječu na isti način na pokretače kreditnih rizika predmetnih portfelja. Nadalje, prilikom razvoja procjena ECL-a, kreditne institucije trebaju primijeniti svoju iskustvenu kreditnu prosudbu kako bi uzele u obzir njihov položaj u kreditnom ciklusu, koji se može razlikovati u različitim zakonodavstvima u kojima imaju izloženosti u obliku financiranja.

Kreditne institucije trebaju postupati pažljivo pri određivanju razina rezervacija za ECL koje treba priznati za potrebe računovodstva kako bi se osigurala prikladnost posljedičnih procjena (tj. neutralna, niti podcijenjena niti precijenjena).

Dodatno, pri izradi procjena ECL-a kreditne institucije trebaju se poslužiti širokim rasponom informacija izvedenih iz postupka upravljanja kreditnim rizicima, uključujući one koje se odnose na buduće događaje za potrebe upravljanje rizicima i adekvatnosti kapitala. Načelo 7. – Zajednički postupci, sustavi, alati i podatci

Kreditne institucije trebaju imati dobar postupak procjenjivanja i mjerenja kreditnih rizika koji im osigurava snažnu osnovu za zajedničke postupke, sustave, alate i podatke za procjenjivanje kreditnih rizika i računovodstvo očekivanih kreditnih gubitaka.

Kreditne institucije trebaju, u najvećoj mogućoj mjeri, koristiti zajedničke postupke, sustave, alate i podatke prilikom procjenjivanje kreditnih rizika, mjerenja ECL-a za računovodstvene potrebe te određivanja očekivanih gubitaka za potrebe adekvatnosti kapitala, kako bi osnažile pouzdanost i dosljednost posljedičnih procjena ECL-a, povećale transparentnost i, putem tržišne discipline, dale poticaj za primjenu dobrih praksi povezanih s kreditnim rizicima.

Prakse povezane s kreditnim rizicima treba periodički provjeravati kako bi se osiguralo, obuhvaćanje relevantnih podataka dostupnih širom organizacije kreditne institucije, te ažuriranje sustava u skladu s promjenama ili razvojem praksi kreditne institucije u pogledu poslovanja te odobravanja plasmana. Treba uspostaviti kanal za protok povratnih informacija kako bi se osigurala razmjena podataka; o procjenama ECL-a, promjenama kreditnog rizika te stvarnim gubitcima nastalima u vezi s izloženostima u obliku financiranja; između stručnjaka za kreditne rizike, računovodstvenog osoblja i osoblja zaduženog za regulatorno izvještavanje te posebno s osobljem za zaduženim za odobravanje plasmana.

Prethodno navedeni zajednički postupci, sustavi, alati i podatci mogu uključivati sustave ocjenjivanja kreditnih rizika, procijenjene PD-e (koji mogu podlijegati odgovarajućem usklađivanju), stanje prekoračenja dospijeća, omjere zajma i vrijednosti, stope povijesnih gubitaka, vrste proizvoda, plan amortizacije, uvjete plaćanja sigurnosnog pologa, tržišni segment, geografsku lokaciju, starosnu strukturu izloženosti u obliku financiranja (tj. datum nastanka) i vrstu sredstva osiguranja.

Načelo 8. – Objavljivanje

Javne objave kreditne institucije trebaju promicati transparentnost i usporedivost, pružajući pravovremene i relevantne podatke korisne za donošenje odluka.

Cilj javnih objava je pružanje podataka korisnih za donošenje odluka o financijskom položaju i rezultatima kreditne institucije, te njihovim promjenama, širokom spektru korisnika na jasan i razumljiv način. Cilj kreditnih institucija treba biti pružanje relevantnih i usporedivih podataka, tako da korisnici mogu donositi pravovremene odluke na temelju kvalitetnih informacija te da mogu ocjenjivati vodstvo upravljačkog tijela i višeg rukovodstva kreditne institucije.

Financijske i objave o upravljanju kreditnim rizicima trebaju se izvršiti u skladu s primjenjivim računovodstvenim i nadzornim okvirima¹² . Kreditne institucije trebaju osigurati objave potrebne za pravilno prikazivanje izloženosti kreditne institucije kreditnim rizicima, uključujući njezine procjene ECL-a, te trebaju pružiti relevantne podatke o praksama kreditne institucije u pogledu preuzimanja rizika.

¹² U skladu s 8. dijelom Uredbe (EU) 575/2013, EBA GL/2016/11 o uvjetima objava temeljem 8. dijela Uredbe (EU) 573/2013 i EBA GL/2014/14 o materijalnoj značajnosti, zaštićenosti i povjerljivosti te o učestalosti objave na temelju članka 432. stavka 1., članka 432. stavka 2. i članka 433. Uredbe (EU) br. 575/2013.

Dosljedno s primjenjivim računovodstvenim standardima i propisima, više rukovodstvo kreditnih institucija treba primijeniti prosudbu kako bi odredilo odgovarajuću razinu objedinjavanja i razvrstavanja objavljenih podataka, tako da objave i dalje zadovoljavaju računovodstvene zahtjeve i pružaju uvid u izloženost kreditne institucije kreditnim rizicima i ECL-e kako bi korisnici mogli izvršiti pojedinačnu analizu institucije, te provesti usporedbu s usporedivim skupinama drugih kreditnih institucija.

Kvantitativne i kvalitativne objave, kada se razmatraju kao cjelina, trebaju informirati korisnike o glavnim pretpostavkama / ulaznim podatcima, koji su korišteni za razvoj procjena ECL-a. Objave trebaju isticati politike i definicije koje su sastavni dio procjenjivanja ECL-a (kao što je osnova za svrstavanje izloženosti u obliku financiranja u portfelje sa sličnim obilježjima kreditnih rizika i definicija neispunjenja obveza¹³ ), čimbenike koji dovode do promjena procjena ECL-a i način na koji su uključene iskustvene kreditne prosudbe višeg rukovodstva. Objava značajnih politika treba naznačiti kako su te politike provedene u kontekstu predmetne kreditne institucije.

¹³ Vidjeti točke 89. i 90. u sljedećem odjeljku za dodatne smjernice o definiciji neispunjenja obveza.

Kreditne institucije trebaju pružiti kvalitativne objave o načinu uključivanja podataka o budućim događajima, uključujući makroekonomske čimbenike, u postupak procjenjivanja ECL-a, u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom, posebno kada se procjenjivanje izvršava na pojedinačnoj osnovi.

Objave u pogledu osnove za svrstavanje izloženosti u obliku financiranja u skupine trebaju uključivati podatke o načinu na koji više rukovodstvo utvrđuje da su izloženosti u obliku financiranja svrstane u skupine na odgovarajući način, tako da te skupine i dalje dijele sličnaobilježja kreditnih rizika.

Kako bi se poboljšala kvaliteta i smisao podataka objavljenih za procjenjivanje ECL-a, kreditne institucije trebaju pružiti objašnjenje značajnih promjena vezano uz procjenjivanje ECL-a iz razdoblja u razdoblje. Ti podatci trebaju uključivati i relevantne kvalitativne i kvantitativne objave na način koji poboljšava razumijevanje kako su se procjene ECL-a promijenile.

Upravljačko tijelo kreditne institucije treba redovito provjeravati svoju politiku objavljivanja kako bi osiguralo da su objavljeni podatci i dalje relevantni za profil rizičnosti kreditne institucije, koncentraciju proizvoda, industrijske norme i postojeće tržišne uvjete. Pri tome, kreditne institucije trebaju osigurati objave koje olakšavaju usporedbe s usporedivim subjektima, čime se korisnicima omogućava, praćenje promjena u procjenama ECL-a kreditne institucije iz razdoblja u razdoblje, te izvršavanje smislenih analiza u odnosu na usporedive skupine kreditnih institucija u zemlji i inozemstvu.