|
Kreditne institucije trebaju razviti, redovito preispitivati i pratiti svoje pridržavanje politika povezanih s okvirom upravljanja neprihodujućim izloženostima. Trebalo bi uspostaviti sljedeće politike, uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti, u cilju p rovedbe strategije kreditne institucije (uključujući njezinu strategiju za neprihodujuće kredite i operativni plan, kad je to primjenjivo). Politika upravljanja dospjelim neplaćenim obvezama Tom bi se politikom trebao utvrditi operativni model neprihodujućih izloženosti kreditne institucije (vidjeti odjeljak 5.2.), koji će uključivati najmanje sljedeće elemente: - • strukturu i odgovornosti jedinica za naplatu neprihodujućih izloženosti, uz jasno navedene razloge za prijenos izloženosti u jedinicu za naplatu i poveznicu na klasifikaciju izloženosti (vidjeti odjeljak 5.2.3.);
- • postupak koji trebaju slijediti uključene funkcije, koji uključuje najmanje:
- - postupak i kriterije prijenosa koje treba slijediti za svaku fazu dospjelih neplaćenih
obveza, dospjele neplaćene obveze u ranoj fazi (≤ 90 dana) i dospjele neplaćene obveze u kasnoj fazi (> 90 dana); - - postupak koji treba slijediti ako je dužnik klasificiran kao nespreman na suradnju i/ili je kreditni odnos neodrživ, kao i kriterije za tako klasificiranog dužnika;
- - kom unikaciju s dužnikom u svakom koraku, u skladu sa zakonodavnim okvirom
države u kojoj posluje (npr. kodeks ponašanja); - - alate i metode praćenja koje treba primjenjivati;
- • zahtjeve u pogledu ljudskih i tehničkih resursa;
- • izvješća koja treba interno sastaviti za potrebe praćenja i redovito izvješćivanje upravljačkog tijela.
Kreditne institucije trebaju pri razvoju politike upravljanja dospjelim neplaćenim obvezama uzeti u obzir članak 28. Direktive 2014/17/EU i posebno odredbe Smjernica EBA - e o provođenju postupka naplate dospjelih neplaćenih obveza i ovršnog postupka. Politika restrukturiranja Politikom restrukturiranja opisanom u odjeljku 6.2.1. trebalo bi utvrditi najmanje sljedeće: - • potrebnu financijsku i nefinancijsku dokumentaciju koja se može zatražiti i koju mogu dostaviti različite vrste dužnika kako bi nadležni kreditni službenik mogao dokazati sposobnost otplate glavnice i kamata,
- • minimalne ključne financijske pokazatelje sposobnosti otplate i omjere kako bi ih kreditni službenik mogao primijeniti, uz pojedinosti u pogledu portfelja / proizvoda / sektora, radi potpune procjene sposobnosti otplate dužnika; smjernice specifične za pojedine sektore povezane s utvrđivanje m ključnih financijskih pokazatelja i omjera na sektorskoj osnovi (MSP - ovi i poduzeća),
- • postupak za utvrđivanje i provedbu najprikladnijeg rješenja restrukturiranja za dužnika:
- - za stanovništvo bi se trebala upotrebljavati stabla odlučivanja. Postupak za stanovništvo trebao bi biti u skladu sa Smjernicama EBA - e o provođenju postupka napla te dospjelih neplaćenih obveza i ovršnog postupka. Za potrošače koji nisu dužnici pojedinci, ako nije prikladan pristup stabla odlučivanja, u politici bi trebalo navesti jasne upute za kreditnog službenika o procjeni prikladnosti rješenja restrukturiranja,
- - u slučaju dužnika za koje se ne može pronaći rješenje (neodrživi kreditni odnos i/ili nespremni na suradnju), trebalo bi uspostaviti vremenski ograničen postupak i proceduru za prijenos tih dužnika jedinicama za naplatu neprihodujućih izloženosti odgovornima za likvidaciju (prisilnu naplatu),
- • niz alata u okviru mjera restrukturiranja s kratkoročnim i dugoročnim vremenskim okvirom, kako je navedeno u odjeljku 6.,
- • jasne upute za kreditne službenike u pogledu zahtjeva za ponovno vrednovanje kolaterala u sklad u s odjeljkom 9.,
- • postupak donošenja odluka, razine odobravanja i postupci za sve mjere restrukturiranja i veličine izloženosti,
- • postupak i procedura za praćenje odobrenih rješenja restrukturiranja i uspješnosti dužnika nakon završetka restrukturiranja, uključujući učestalost preispitivanja dužnika, definiciju ponovnog nastanka statusa neispunjenja obveza, postupak ponovne procjene i zahtjeve za izvješćivanje o ponovnom nastanku statusa neispunjavanja obveza,
- • politiku određivanja cijena za svaku mjeru restrukturiranja i vrstu dužnika.
Politika naplate / prisilne naplate duga Jedinice za naplatu neprihodujućih izloženosti odgovorne za naplatu duga trebaju pravodobno poduzimati najprikladnije mjere za učinkovito smanjenje neprihodujućih izloženosti u određenom vremenskom okviru. U politici naplate duga, u skladu sa strategijom za neprihodujuće izloženosti, trebalo bi pokriti najmanje: - • raspon dostupnih mogućnosti za svaku vrstu kolaterala. Konkretno, trebalo bi razmotriti sljedeće (bilo kojim redoslijedom):
- - dobrovoljnu prodaju imovine (dužnik se ponovno angažira i suglasan je prodati imovinu),
- - prisilnu prodaju imovine preko stečajnog upravitelja / putem sudskog postupka (imovina ne ostaje u bilanci kreditne institucije),
- - ovrhu nad imovinom (imovina se vodi u bilanci kreditne institucije),
- - naplatu duga (unutarnju ili vanjsku),
- - zamjenu duga za imovinu ili kapital,
- - prodaju kredita / portfelja kredita trećoj strani.
- • postupku koji treba slijediti za odabir najprikladnije mogućnosti naplate i tima unutarnjih i vanjskih stručnjaka koje će se uključiti u donošenje odluke;
- • mogućnosti naplate kojom bi trebalo uzeti u obzir postojanje kolaterala, vrstu pravne dokumentacije, vrstu dužnika, lokalne tržišne uvjete i makroekonomske izglede, primjenjiv zakonodavni okvir, potencijalne povijesne stope naplate za svaku mogućnost u usporedbi s troškovima povezanima sa svakom mogućnošću,
- • jasnoj definiciji dužnika nespremnih na suradnju ili poveznice na povezane politike koje uključuju takvu definiciju,
- • jasno definiranom postupku odobrenja za svaku fazu postupka naplate duga za različite mogućnosti naplate dostupne kreditnoj instituciji,
- • ulozi odjelâ za kontrolu rizika i unutarnje revizije u proceduri i postupku praćenja.
Kad je riječ o likvidaciji kolaterala, u politici bi trebalo definirati sljedeće: - • pristup procjeni vrijednosti koji treba slijediti u pogledu imovine (u skladu s odjeljkom 9.7.), uključujući troškove likvidacije koje treba primijeniti. Troškovi likvidacije trebali bi biti u skladu sa zahtjevima iz odjeljka 9.3.3.,
- • s udjelovanje unutarnjih ili vanjskih stručnjaka,
- • ograničenja:
- - količine imovine koju kreditna institucija može priznavati u bilo kojem trenutku, imajući na umu ograničenja velikih izloženosti navedena u Direktivi o kapitalnim zahtjevima te koncentracijski rizik u industriji, na primjer u sektoru nekretnina,
- - i znos preuzete ili ovršene imovine koju kreditna institucija može steći u određenom roku,
- • postupak koji treba pratiti nakon preuzimanja ili ovrhe imovine radi razvoja i provedbe prodajne strategije i uspostavljanja jedinice unutar kreditne institucije odgovorne za upravljanje predmetnom imovinom (to se može definirati i u zasebnoj politici o ovršenoj/preuzetoj imovini).
Kreditne institucije trebaju razmotriti suradnju s drugim vjerovnicima u slučaju dužnika s neprihodujućim izloženostima koji imaju više vjerovnika, a obično je riječ o korporativnim dužnicima. Stoga bi kreditne institucije trebale uspostaviti jasan postupak za pregovaranje i suradnju s drugim financijskim institucijama (ili drugim trećim stranama) u kojima je dužnik zadužen. Politike u pogledu kolaterala S obzirom na važnost smanjenja kreditnog rizika u postupcima restrukturiranja neprihodujućih izloženosti, kreditne institucije trebaju razviti jasne i dosljedne politike u pogledu kolaterala, uključujući politike za ovršenu imovinu. Te bi politike trebale u potpunosti obuhvatiti upravljanje svim vrstama kolaterala te njihovu procjenu vrijednosti i izvješćivanje o njima. Imajući na umu složenost i specifičnost određenih vrsta kolaterala, kreditne institucije trebaju zatražiti pomoć vanjskih stručnjaka pri sastavljanju i preispitivanju tih politika. Kreditne institucije trebaju osigurati dosljedan pristup upravljanju i procjeni vrijednosti sličnih kolaterala u cijelom portfelju, u skladu s odjeljk om 9. Politika praćenja neprihodujućih izloženosti Trebalo bi uspostaviti posebnu politiku u kojoj se, među ostalim, navodi sljedeće: - • vrste mjera potrebnih za odgovor na različite vrste nalaza,
- • postupci za eskalaciju,
- • ključni elementi, učestalost i primatelje izvješća,
- • kriteriji za prijenos u neprihodujuće izloženosti / poveznica na postupke u pogledu neprihodujućih kredita.
Politika eksternalizacije / servisiranja neprihodujućih kredita Trebalo bi uspostaviti posebnu politiku za eksternalizaciju usluga trećim stranama ako je primjenjivo. Ona treba uključivati postupke potrebne za odabir partnera za eksternalizaciju, potreban sadržaj pravnih ugovora i postupak donošenja odluka u pogledu sporazuma o eksternalizaciji, kao i praćenje tih sporazuma.
|